Ništa se ne opire noći – Delphine de Vigan – autobiografska obiteljska saga koja će vas dirnuti i uznemiriti.

Ne pamtim kad sam pročitala knjigu koja me istovremeno toliko  uzdrmala, dirnula i oduševila. Stil pisanja pariške spisateljice je toliko zarazno dobar da knjigu nakon čitanja prvih par  odlomaka jednostavno ne možete prestati čitati. Zbog ovakvih knjiga se ne spava, ne kuha se ručak, otkazuju se dogovori, čitatelj se isključuje iz stvarnog života. Posljednja knjiga koju sam pročitala  u ovoj godini zaslužuje visoko drugo mjesto među najboljim knjigama stranih autora koje sam pročitala u 2018. Na kraju burne čitateljske godine pronašla sam dragulj. Sjećam se kad sam prije nekih mjesec dana navratila u novootvorenu knjižaru #OceanMore i kad mi je njihova zaposlenica ponudila ovu knjigu sa sljedećom preporukom: „Ova knjiga je nešto najbolje što smo izdali u našoj izdavačkoj kući, a nekako je zanemarena. Nije došla do izražaja. Ljudi jednostavno nisu shvatili o kakvom se dragulju radi. Molim vas uzmite je i pročitajte. Uskoro nam izlazi nova knjiga ove nagrađivane francuske autorice, a voljeli bismo da ljudi zamijete i njenu prvu knjigu. Nećete je ispustiti iz ruku. Potpuno će vas obuzeti.“ Dogodi se tako da nekim knjigama treba malo više vremena da nađu svoju put do nas, zahvalnih čitatelja, osobito kad su ovakve, dobre, sjajne, pa se čudimo kako je to moguće. No, ona je sada tu i vrijedna je vaše pažnje. Od razgovora u knjižari objavila sam nekoliko postova na facebook stranici o ovoj knjizi i počela s čitanjem. Sada mi se čini da svi pričaju o njoj, da svi zamjećuju koja književna senzacija je Delphine de Vigan i sada, eto, kao da je svi čitaju i otkrivaju. Dakle, da ne duljim, ovo je autobiografija o autoričinoj obitelji kroz tri generacije. Nakon što je autoričina majka Lucile u šezdeset i drugoj godini počinila samoubojstvo, prvorođena kći Delphine doživjela je veliki šok i preplavio ju je golemi užas koji joj se nastanio u krvi u rukama, u očima i u nepravilnom kucanju srca. Tjednima je u glavi vrtjela detalje, riječi, situacije, šutnje koje su joj trebale biti znak za uzbunu. Tjednima je pokušavala shvatiti uzroke Lucileina samoubojstva. Mjesecima si je postavljala ista pitanja koja su počinjala sa ZAŠTO. Pri tome je osjećala veliku krivnju i osjećaj da je debelo zakazala kao kćer. Svake noći vraćala joj se slika majke na krevetu, u položaju u kojem ju je u stanu, u kojem je sama živjela, pronašla mrtvu. Plakala je u tišini, ispuštala suze lišene oproštaja. A onda je odjednom došla na ideju da počne pisati knjigu o Lucile. Knjigu prožetu ljubavlju i krivnjom da bi na kraju došla do zaključka: Ne, nitko ne može spriječiti samoubojstvo! Delphine, kako bi povezala konce i odgovorila na tolika pitanja krenula je istraživati svoju obitelj. Od bake Liane i djeda Georgea, do braće i sestara svoje majke. Od prve nesretne smrti koja je zadesila malog Lucileinog brata Antonina do usvojenja „nesretnog“ tamnoputog dječačića Jean Marca, od  Milovog samoubojstva do rođenja zadnjeg djeteta u obitelji Toma koji je rođen s Downovim sindromom kao i svih narednih tragičnih događaja koji ovu obitelj nisu mimoilazili. Koja obitelj nema svoje tajne, svoje skrivene traume i prešućene istine?  No ipak, ova ih je imala mrvu previše. Još kao dijete Lucile je bila zapanjujuće  lijepa i tajanstvena i itekako svjesna svog  snažnog  utjecaja na ljude. Drugi su je smatrali nepristupačnom i nedokučivom. Već kao malena djevojčica radila je kao model i zarađivala ozbiljne novce. Otac je na nju bio posebno ponosan. Pisati o svojoj obitelji nesumnjivo je najsigurniji način da se s njom posvađate. Izvesti na scenu obitelj iz koje si potekao? Ne pomišljamo li pomalo svi o tome? Mislimo da ćemo tako bolje upoznati sebe i povezati uzroke i posljedice! No, hoćemo li!? Kako će reagirati drugi akteri te obitelji? Nisu svi spremni na istinu, na razotkrivanje. Mnoge obitelji svoje tajne drže duboko zakopane. I tako i ostanu. Zato ima toliko ranjenih, gladnih ljubavi i povrijeđenih! Je li strah dovoljan da bi se šutjelo? Što ako su na djelu - incest, obiteljsko seksualno zlostavljanje, bipolarni poremećaj majke, izrazita narcisoidnost oca? Čitav jedan crno bijeli svijet! Ovo je knjiga koja postavlja puno pitanja i daje poneke odgovore:

• Kako se kćeri nose s teškom psihičkom bolešću majke?
• Kako je za djecu živjeti pored bipolarnih i depresivnih roditelja?
• Kako ukloniti nepotrebnu patnju iz svog života? Jer kad slijep vodi slijepca, oboje završe u ponoru. Najdublje životne traume nastaju u dobi od začeća do desete godine života.
• Ne postoji roditelj koji želi svome djetetu patnju i povrede i da bi uživao u tome. Svaki roditelj želi zaštititi, naravno, govorimo li o normalnim roditeljima, svoje dijete od patnje i povrede. Ali, istina, način na koji to čini može izgledati poput zlostavljanja zanemarivanja i odbacivanja.
• Ono sto naučimo od svojih roditelja mi dalje prenosimo svojoj djeci kroz svakodnevni odgoj. Mogli su, a nisu! Nisu trebali, a ipak jesu!
• Svaka promjena karaktera iz lošeg na bolje korak je bliže božanskom karakteru.
• Potrebno je biti iskren i otvoren. Delphine de Vigan to svakako jest! Pisanje je rasteretilo njenu dušu. Zato je uspjela u razumijevanju, prihvaćanju i opraštanju. Svaki napor uložen u duhovni razvoj pomaže nam da idemo naprijed! Delphine je pravi primjer takve transformacije!
• Fenomenalna je ovo knjiga koja me neodoljivo podsjeća na još jedno autobiografsko remek djelo francuskog autora - Pascal Bruecknera - "Dobar sin". Delphine i Pascal su za mene pravi primjeri spoznaje što je ljubav i smisao života.

"Djeca isprva vole roditelje; nakon nekog vremena ih osuđuju, vrlo rijetko im, ako se to uopće i dogodi, opraštaju", rekao je davno Oscar Wilde. Delphine je u tome uspjela. Danas je u stanju diviti se majčinoj hrabrosti. Jer Lucile je umrla kako je željela živjeti: živa. I ponovno moram pohvaliti naslovnicu na kojoj je Lucile u mlađim danima. Radi se zaista o iznimno lijepoj i tajanstvenoj ženi. Delphine de Vigan rođena je 1966. u Parizu gdje živi i radi. Preko dana je zaposlena u jednom istraživačkom institutu za sociologiju, a preko noći piše. Razvedena je i ima dvoje djece. Jedva čekam pročitati i druge autoričine nagrađivane knjige. Ima ih dovoljno. Prevela: Ita Kovač