Neispričane priče – Rajko Grlić – filmske scene jednog stvarnog života čiji protagonist postaje sve više svjestan smrtnosti

Ova knjiga me je totalno oduševila. I to toliko da je ušla u mojih top 5 knjiga domaćih autora koje sam pročitala u 2018. godini. Čitajući ovu zanimljivu i duhovitu autobiografsku prozu koja je napisana kao niz filmskih scena (ili scenarija) shvatila sam da je Rajko Grlić, osim što je odličan režiser, i sjajan pisac. Od prve me je rečenice zainteresirao za svoj bogato proživljeni život. Kroz knjigu stalno putujemo i kao da izlazimo iz nekog vlaka ili vozila i zaustavljamo se na Rajkovim životnim stanicama. Neke od njih su konstantne, stalno se u njih vraća pa opet odlazi, a neke su samo usputne ili jednokratne. Tako nas redovito vodi u Zagreb – svoj rodni grad, Prag – grad u kojem je studirao, Motovun – gradić u kojem je stvorio kultni filmski festival, Gorjani - istarska adresa, Athens u američkoj državi Ohio – gdje mu je američki dom i New York. Priče su ispričane u obliku anegdota, sjećanja, susreta, večera uz boce omiljenog vina ali i kroz prizmu raznih ljudskih sudbina. Ne znam čije su me se sudbine više dojmile. Rajkove, ili njegove zamršene, kozmopolitske, multinacionalne obitelji ili njegovih kolega, prijatelja ili pak poznatih svjetskih glumačkih zvijezda. Iako mu u rodnom listu, koji je izdan u Općini Medveščak u Zagrebu piše da je Hrvat (i da su mu otac i majka Hrvati) on za sebe kaže da je čisti Zagrepčanec s krvnim zrncima iz Njemačke, Mađarske, Španjolske, Bosne i Srbije. Za sebe još kaže da je ateist, iako su njegovi preci jednim dijelom bili  židovi (i sefardi i aškenazi),  a drugim dijelom kršćani katolici i kršćani pravoslavci. Oduševio me je i koncept ove knjige. Sve priče su autobiografske i događaju se u različito vrijeme Rajkovog života. Priča ih uglavnom kronološki, a poslagane su po sistemu leksikona. Svaka priča je predstavljena kroz jedan filmski pojam koji je poredan po abecedi. Tako recimo imamo priču – Opening scene (prva scena, ona koja otvara film, često i ključ za razumijevanje čitavog filma), nalazi se pod slovom O, a radnja priče se događa od Pule, do Beograda, Praga i Gorjana. Rajko i piše u stilu leksikona. Rečenice su kratke, jednostavne i svaka priča je logično kronološki posložena. Na taj način lako pratimo protok vremena koji je kod Rajka jako bitan. Kao da želi naglasiti kako je život, kao i film, niz događaja, scena, akcija iza kojih neminovno slijede posljedice. Kroz Rajkove priče pronašla sam mnoga mjesta u Zagrebu gdje sam i sama odrastala, išla u vrtić i školu. Između nas je razlika od nekih 15 godina. Nije to tako puno. Poznajem i pojedine Rajkove prijatelje i likove koji se pojavljuju u pričama. Na taj način je Rajko i mene svaki put vratio u djetinjstvo i odrastanje. Tih 30 godina zapisivanja raznih bilješki pretvorilo se u precizan trag vremena u kojem ima i tragova mog odrastanja. Posebno su me se dojmile priče o nenaplaćenom čeku, o Rajkovoj majci koja je zbog toga što je otišla u jedan zagrebački stan tražiti svoje pokradene slike, namještaj i klavir, koje su njenoj obitelji za vrijeme Drugog svjetskog rata otuđili udbaši, završila tri godine na robiji na Golom otoku. Oduševila me priča o zlatnoj holivudskoj zvijezdi s tragičnom pričom, jedinom Scarlet O'Hara čiji je život uzbudljiv roman sam po sebi, Vivian Leigh koja se u noći gostovanja u zagrebačkom HNK „pohvatala“ s mladim komunističkim policajcem. Zatim je tu priča o Rajkovom ocu - marksističkom filozofu koji također odlazi robijati na Goli otok. Upečatljiva je priča o susretu Marlona Branda i Josipa Broza Tita, kao i anegdota o zajedničkoj večeri s Muhammadom Alijem. Posebno su me nasmijale anegdote sa stvarnim akterima hrvatske politike – Vrdoljakom i Tuđmanom. Rajko je brutalno iskren i objektivan kad piše o udbašima, ustašama i ratnim zločincima. Svakako čitajte ovaj leksikonski abecedarij koji će vas nasmijati, ali i dati vam misliti u kakvoj mi to državi živimo i tko nam zapravo  kroji živote. Tako su skrojili i Rajkov.