Na osami blizu mora - Zoran Ferić

Na osami blizu mora: melankolija, otok, seks i smrt Roman Zorana Ferića Na osami blizu mora u izdanju VBZ-a iznova će podsjetiti zašto Ferićeve tekstove iščekujemo, i zašto (ili kako) on uspijeva na prepoznatljivim ferićevskim pripovjednim temeljima graditi nova (a ne ponovljena) djela. Na osami blizu mora na prvu loptu roman je o galebarenju, i po samoj definiciji naginje muškom tekstu. Ulaskom u djelo autor nam predstavlja „svijet galebova“ – generaciju mladića na Rabu sedamdesetih i osamdesetih godina, koji pokušavaju pojebati što stignu i gdje stignu, loveći brojeve kao dobitne listiće. No Ferić im, polako i okrutno, izvlači tlo pod nogama ostavljajući ih u disbalansu, u padu za koji je jasno da neće završiti hepiendom. Roman o galebarenju polako postaje roman o ljubavima, željenim i neprežaljenim, o odnosima u kojima junaci gube, lome se ili zbog ljubavi prolupaju. Ferić pisanju pristupa kao hibrid znanstvenika i sportaša. Svaka knjiga kao da je trening u svrhu poboljšanja: tehnike, strukture, forme ili pripovijedanja. Zato i ne čudi što je u knjizi o galebarenju koja je imala opasnost postati „muška“ (a takav tip klasifikacije ili ladice oduzeo bi joj više nego dao) tako pomno razradio protutežu galebovima: ženske likove. Produkt takvog mentalnog treninga su Lena, Alka, Ulrike, Dagmar... neki od najbolje razrađenih ženskih likova domaće književnosti u posljednje vrijeme, koje (zasluženo) otimaju primat pomalo karikaturnim dalmatinskim frajerima. O formi romana Na osami blizu mora možemo govoriti iz različitih perspektiva; devet poglavlja po strukturi, tempu i zaokruženosti lako je gledati kao devet kratkih priča. Povezuju ih likovi koji, kako se roman primiče kraju, stare i gase se bez uljepšavanja, posmrtne šminke ili svjetla na kraju tunela. Od forme romana odvaja ga činjenica da svaku priču možemo pročitati odvojeno, bez konteksta prijašnjih poglavlja (priča), i opet dobiti najbolje od teksta. Poveznica ovog romana „labave forme“ nisu samo protagonisti koje pratimo kroz njihovo odrastanje. Jednako bitne (a umjetnički možda i važnije) spojnice djela su prepoznatljiv stil, melankolična atmosfera natopljena seksualnom željom i sam otok, mjesto zločina: Rab sedamdesetih i osamdesetih godina. I upravo navedene spojnice u mašti čitatelja postaju jasne koordinate, stvarajući emotivnu scenografiju „priče o životu, ljubavi i smrti“, a Rab pozicioniraju kao (zapadnjacima egzotičan) komunistički otok na koji liberalne Švabice, Nizozemke, Slovakinje dolaze po zabavu (i tko tu onda koga lovi?), prožet mirisom smole i natopljen promašenim sudbinama, seksualnim tenzijama, mladenačkim ljubavima. A takva, vječna priča o ljubavi, ispričana je na Ferijev način: bizarne situacije koje priječe proklizavanje u patetiku; seksualne peripetije koje rijetko izađu na dobro, a gotovo nikada na „normalno“; napukline građanskog života kroz koje curi gnoj, a životne su i plastične upravo zato što su svakome bliske; rijetki trenuci sreće, kao predah na ljetnom suncu; humor koji opušta, i sapuna dasku za novu podvalu. Napomenimo na kraju da je VBZ napravio odličan posao s koricama knjige (što im inače i nije neki forte), naglašavajući „retro pop“ moment knjige, ispravno dajući okvire onoga što će čitatelj naći u tekstu. Na osami blizu mora iskrena je i sjetna knjiga koja provocira, nasmijava, izmiče vam stolac i u prvi plan gura prolaznost života; tu melankoličnu temu koja nam (uhvaćenima u brzi ritam života) prolazi ispod radara, a vratit ćemo joj se, svi mi, kao i Ferićevi junaci, kada za to bude kasno. Ivan Jozić za Čitaj knjigu