Moja borba Treća knjiga - Karl Ove Knausgaard

I treći dio Knausgaardove autobiografije u meni izaziva fascinaciju, koju ne znam do kraja objasniti. Zaljubljena sam u Knausgaarda. Sada to mogu izjaviti s punom sigurnošću. Nije to, naravno, intimna zaljubljenost. To je zaljubljenost  u njegov talent, u njegovu zaraznu sposobnost pisanja i njegovu privlačnu snagu kojom me, kao čitateljicu, osvaja. Treći dio autobiografskog maratona norveške književne zvijezde posvećen je njegovom  djetinjstvu i pisan je, za razliku od prva dva dijela, kronološki. Karl precizno secira svoje djetinjstvo od šeste do trinaeste godine. Prvom scenom me je već kupio. Mladi bračni par se iskrcava na autobusnoj stanici jednog gradića na jugu Norveške, na samome kraju sorlandskog otoka. Naočiti muškarac i žena s četverogodišnjim sinom  i osmomjesečnom  bebom, dio puta pješače do kuće u kojoj  će živjeti dvanaest godina. Tu će živjeti 1970-ih i početkom 1980-ih godina, jedno uz drugo, u kući na Tybakkenu, sa svoje dvoje djece, svoja dva auta i svoja dva posla, dok će dječaci ići u vrtić i u školu.  U susjedstvu su im mlade obitelji s djecom iste dobi. Čovjek vrlo dominantnog izgleda je otac autora, onaj koji zasjenjuje Karl Oveov život  od početka, i čiji život i smrt  je Karl Ove opisivao u prvom dijelu svoje autobiografske trakavice.  Žena je Karl Oveova majka koju će taj isti čovjek kasnije ostaviti, dječak je Yngwe, autorov stariji brat, a beba je Karl Ove Knausgaard, sam. U ovom dijelu „Moje borbe“ Karl Ove nam osvjetljava put kad je život sinonim za otkrivanje svijeta, spoznaju straha i upoznavanje čuđenja. Opisuje nam svijet u kojem odrasli i djeca vode paralelne živote koji se rijetko isprepliću. Dirljivo je kako Karl opisuje uloge majke i oca. Zajedno su ih odgajali iako on to nikad nije tako doživljavao. Ono što je obilježilo njegovo djetinjstvo je smrtni strah spram oca, uvijek i u bilo koje doba. Čak sam i ja kao čitateljica osjećala taj strah. I ja sam se bojala scena kada će se pojaviti "taj naočiti otac". Za majku ima samo riječi hvale, ali i maglovita sjećanja. Sve ono što majke rade za svoje sinove je  Karl Oveova majka radila za svoje dječake. Uvijek je bila prisutna iako se Karl toga jedva sjeća. Njezinu prisutnost i ljubav je zasjenila očeva strogoća, hladnoća i nepravda.  Ipak majka je ta koja je spasila Karl Ovea, jer da nije bilo nje, tvrdi Karl Ove, prije ili poslije on bi samom sebi oduzeo život, na ovaj ili onaj način. No zahvaljujući majci i njezinoj prisutnosti, očev mrak je stavljen u ravnotežu. Karl Ove je danas živ iako nije sretan. Živ je, ima vlastitu djecu i s njima pokušava postići samo jedno: da ga se ne boje, da se ne boje vlastitog oca, da ne odrastu, kao što je on, u strahu. Svo vrijeme sam se pitala zašto je na naslovnici ova nježna bijela mačka. Kada pročitate knjigu bit će vam jasno. Taj dio mi ne ide iz glave. Jedva čekam Moja borba četvrtu knjigu. Observer i Le Nouvel Observateur prvi dio heksaloga nazvali su remek-djelom, a New Yorker uvrstio ga je na popis knjiga godine kao "beskrajno privlačan, intenzivan i potpuno iskren" roman. Karl Ove Knausgaard nagrađivani je norveški pisac mlađe generacije čiji je romaneskni ciklus o odrastanju i obitelji ispisan na 3600 stranica podijeljenih na šest romana. Ciklus je objavljen u Norveškoj u razdoblju od 2009. do 2011., te prodan u više od pola milijuna primjeraka. Već sam naslov "Moja borba", koji evocira naslov Hitlerove knjige, sugerira kako je riječ o provokativnu štivu.