Moja borba – četvrta knjiga – problematična ejakulacija i konačni gubitak nevinosti
Kažu da su u Norveškoj prije par godina, kada je izašao serijal Knausgaardove „Moje borbe“, morali proglasiti „Knausgaardove slobodne dane“ u neki velikim kompanijama jer ljudi nisu prestajali čitati njegovu brutalno iskrenu autobiografiju u šest dijelova na čak 3600 stranica. Osim što su neprekidno čitali, nisu o njoj prestajali diskutirati. Pet milijuna Norvežana kupilo je pola milijuna primjeraka ovog suvremenog briljatnog književnog djela.
Kada je pročitate i kada u nju do kraja uronite, bit će vam jasno i zašto.
U četvrtom dijelu Karl Ove iskreno progovora o svom odrastanju, odnosu s ocem u pubertetu nakon traumatičnog razvoda roditelja, o svojoj problematičnoj ejakulaciji i konačnom gubitku nevinosti. Koji pisac se do sada usudio o tome pisati? Gdje možemo čitati o muškarčevoj preranoj ejakulaciji ili impotenciji u prvom licu? A očito je ima i više nego što mislimo. Mediji, porno industrija i idealiziranje muške potencije nam neprekidno servira isključivo macho potentne muškarce koji „brišu“ sve pred sobom. Kod Karl Ovea, iako je on zgodan, u kondiciji i privlačan ženama to ipak nije tako. U malom norveškom mjestu na krajnjem sjeveru gdje je i Bog rekao laku noć Karl, nakon mature, s osamnaest godina dobiva prvi posao kao nastavnik i razrednik u lokalnoj školi (moram priznati da me je taj podatak šokirao. Kako mladić bez škole i životnog iskustva može preuzeti tako odgovorno mjesto?). Tamo se vrlo brzo snalazi i sprijateljuje s drugim nastavnicima pa tako i s pristupačnim i simpatičnim Nilsom Erikom koji je nešto stariji od Karla i kojem perspektiva seksualnog života također nije sjajna. Sve cure starije od 16 godina odselile su iz mjesta. Ostale su samo učenice i njihove majke. Nilsu se Karl povjerio da prerano svršava i da mu to sada već itekako smeta i da ga plaši. Traži savjet. Nils mu tada priznaje da on s druge strane može „ševiti“ cijelu vječnost, a da se ništa ne dogodi. Obojica imaju problem. Masturbacija i dalje za Karl Ovea ostaje tabu temom: on je ne koristi i misli da je zapravo u tome problem. Dodatni izazov za Karla su mlade i maloljetne učenice koje mu se konstantno „nabacuju“.
Oveovo odrastanje je zapravo borba, stalni napor da se životu u norveškim zabitima da smisao. Karl Ove računa da je to samo privremeno stanje dok ne zaradi neki novac kako bi mogao konačno postati ono o čemu sanja – pisac. Karl mrzi autoritete, tradicionalne građanske vrijednosti i materijalističko viđenje čovjeka. U gimnaziji ga je zanimala isključivo književnost. Kaže da je svo stvarno znanje i sve što je trebao znati pronašao u knjigama koje je čitao i u glazbi koju je slušao. Novac, statusni simboli za njega ne znače ništa. Tako mlad i na početku života je jedino želio putovati Europom. Zaustaviti se u Španjolskoj ili Grčkoj i tamo napisati svoj roman i svima pokazati koliko vrijedi. O tome Karl Ove neprestano sanja. Njegovo postojanje trebalo bi prvenstveno biti uživanje u svakodnevnom životu, a to uspješno opisuje u svom maratonskom opisu banalnog na papiru. Knausgåard piše s takvom nevjerojatnom preciznošću kroz uvid u svakodnevnicu i ponavljanje svakidašnjeg da je to ono što ga čini jedinstvenim i čudesnim. U prvom, kao i u ovom četvrtom dijelu svoje kontroverzne autobiografije ponovno mi je potvrdio da zna pisati i da njegova djela imaju magičnu privlačnost.
U ovom, četvrtom dijelu, osim što je nastavnik s tek navršenih 18 godina, bez ikakvih kvalifikacija, u norveškoj provinciji, Karl Ove počinje ozbiljnije pisati priče i novele koje šalje mami, bratu, prijateljima i rodbini na ocjenjivanje i recenzije. Priprema se za ono za što je očito rođen i preodređen - postati pisac i književnik. Osim što puno piše, kupuje gramofonske ploče za koje piše recenzije, nenormalno puno pije i opija se. Kao da je sav na oca i to ga plaši. Roditelji su se razveli, a otac se ponovno oženio s Unni, ženom koja ima sina iz prvog braka. Otac, koji je također nastavnik , distanciran je, neuračunljiv i konstantno pijan. Majka je ocu isplatila iznos za kuću i zbog toga je u teškim financijskim problemima. Karl prije odlaska na sjever Norveške gdje dobiva svoj prvi posao s majkom ima dobar odnos. Puno razgovaraju, pomažu si i razumiju se. To nam daje neku nadu da ipak nije sve tako crno. Otac nakon ženidbe s Unni dobiva novo dijete – djevojčicu, Oveovu polusestru.
U autobiografiji Knausgaard nam pokazuje kako obitelj može biti i rast i pad. Ona ne bi smjela biti ni obveza, ni dužnost ni pravno uređenje. Jedini kriterij da bi se obitelj mogla zadržati je ljubav. Toga u Karlovoj obitelji nema ili nema dovoljno. U njegovoj obitelji je izašlo svo njihovo smeće na površinu. Tražili su spas, ali su naišli na pakao. Koliko je svega toga u jednoj obitelji: projekcije, dominacije, manipulacije, ponižavanja, narcizam , sadizam i mazohizam, otkriva nam Karlova iskrenost. Ima ovdje i ljubavi i mržnje, i bijesa i tučnjave i alkoholizma, ovisnosti i strahova od gubitka. Nažalost, malo je obitelji u kojima se raste. To potvrđuje Knausgaardova obitelj. U njoj se nazire sva patologija društva i pojedinca.
U svemu tome su djeca žrtve. Djeca su najveći pokazatelji vrlo složenoga odnosa u obitelji. I otac i majka i sinovi Knausgaard pate od evidentne depresije.
Ono što me još oduševljava u ovom dijelu je da saznajem koje pisce Karl Ove posebno voli čitati. Tu nam se ukusi preklapaju. Jedan od njegovih omiljenih romana je „Sto godina samoće“ Gabriela Garcie Márqueza kao i „Ljubav u doba kolere“. Voli i čita Knuta Hamsuna – norveškog klasika i nobelovca. Zatim su tu još: „Na cesti“ Jacka Kerouaca; „Posljednje skretanje za Brooklyn“ Huberta Selbyja, „Lovac u žitu“ J.D. Salingera, „Pošta“ Charlesa Bukowskog. Sve knjige koje je volio čitati u mladosti bile su knjige o mladićima koji se ne uklapaju u društvo, koji od života žele nešto više od rutine, više od obitelji, ukratko o mladićima koji preziru malograđanštinu i traže slobodu. Putuju, opijaju se, čitaju i snivaju o velikoj ljubavi ili o velikom romanu. Sve što su oni htjeli, htio je i sam Karl Ove.
Za mene je Knausgaard svakim daljnjim nastavkom Moje borbe neprikosnovena literarna zvijezda! Jedva čekam čitati petu knjigu.
[caption id="attachment_8221" align="aligncenter" width="1024"]
SAMSUNG CAMERA PICTURES[/caption]
Oveovo odrastanje je zapravo borba, stalni napor da se životu u norveškim zabitima da smisao. Karl Ove računa da je to samo privremeno stanje dok ne zaradi neki novac kako bi mogao konačno postati ono o čemu sanja – pisac. Karl mrzi autoritete, tradicionalne građanske vrijednosti i materijalističko viđenje čovjeka. U gimnaziji ga je zanimala isključivo književnost. Kaže da je svo stvarno znanje i sve što je trebao znati pronašao u knjigama koje je čitao i u glazbi koju je slušao. Novac, statusni simboli za njega ne znače ništa. Tako mlad i na početku života je jedino želio putovati Europom. Zaustaviti se u Španjolskoj ili Grčkoj i tamo napisati svoj roman i svima pokazati koliko vrijedi. O tome Karl Ove neprestano sanja. Njegovo postojanje trebalo bi prvenstveno biti uživanje u svakodnevnom životu, a to uspješno opisuje u svom maratonskom opisu banalnog na papiru. Knausgåard piše s takvom nevjerojatnom preciznošću kroz uvid u svakodnevnicu i ponavljanje svakidašnjeg da je to ono što ga čini jedinstvenim i čudesnim. U prvom, kao i u ovom četvrtom dijelu svoje kontroverzne autobiografije ponovno mi je potvrdio da zna pisati i da njegova djela imaju magičnu privlačnost.
U ovom, četvrtom dijelu, osim što je nastavnik s tek navršenih 18 godina, bez ikakvih kvalifikacija, u norveškoj provinciji, Karl Ove počinje ozbiljnije pisati priče i novele koje šalje mami, bratu, prijateljima i rodbini na ocjenjivanje i recenzije. Priprema se za ono za što je očito rođen i preodređen - postati pisac i književnik. Osim što puno piše, kupuje gramofonske ploče za koje piše recenzije, nenormalno puno pije i opija se. Kao da je sav na oca i to ga plaši. Roditelji su se razveli, a otac se ponovno oženio s Unni, ženom koja ima sina iz prvog braka. Otac, koji je također nastavnik , distanciran je, neuračunljiv i konstantno pijan. Majka je ocu isplatila iznos za kuću i zbog toga je u teškim financijskim problemima. Karl prije odlaska na sjever Norveške gdje dobiva svoj prvi posao s majkom ima dobar odnos. Puno razgovaraju, pomažu si i razumiju se. To nam daje neku nadu da ipak nije sve tako crno. Otac nakon ženidbe s Unni dobiva novo dijete – djevojčicu, Oveovu polusestru.
U autobiografiji Knausgaard nam pokazuje kako obitelj može biti i rast i pad. Ona ne bi smjela biti ni obveza, ni dužnost ni pravno uređenje. Jedini kriterij da bi se obitelj mogla zadržati je ljubav. Toga u Karlovoj obitelji nema ili nema dovoljno. U njegovoj obitelji je izašlo svo njihovo smeće na površinu. Tražili su spas, ali su naišli na pakao. Koliko je svega toga u jednoj obitelji: projekcije, dominacije, manipulacije, ponižavanja, narcizam , sadizam i mazohizam, otkriva nam Karlova iskrenost. Ima ovdje i ljubavi i mržnje, i bijesa i tučnjave i alkoholizma, ovisnosti i strahova od gubitka. Nažalost, malo je obitelji u kojima se raste. To potvrđuje Knausgaardova obitelj. U njoj se nazire sva patologija društva i pojedinca.
U svemu tome su djeca žrtve. Djeca su najveći pokazatelji vrlo složenoga odnosa u obitelji. I otac i majka i sinovi Knausgaard pate od evidentne depresije.
Ono što me još oduševljava u ovom dijelu je da saznajem koje pisce Karl Ove posebno voli čitati. Tu nam se ukusi preklapaju. Jedan od njegovih omiljenih romana je „Sto godina samoće“ Gabriela Garcie Márqueza kao i „Ljubav u doba kolere“. Voli i čita Knuta Hamsuna – norveškog klasika i nobelovca. Zatim su tu još: „Na cesti“ Jacka Kerouaca; „Posljednje skretanje za Brooklyn“ Huberta Selbyja, „Lovac u žitu“ J.D. Salingera, „Pošta“ Charlesa Bukowskog. Sve knjige koje je volio čitati u mladosti bile su knjige o mladićima koji se ne uklapaju u društvo, koji od života žele nešto više od rutine, više od obitelji, ukratko o mladićima koji preziru malograđanštinu i traže slobodu. Putuju, opijaju se, čitaju i snivaju o velikoj ljubavi ili o velikom romanu. Sve što su oni htjeli, htio je i sam Karl Ove.
Za mene je Knausgaard svakim daljnjim nastavkom Moje borbe neprikosnovena literarna zvijezda! Jedva čekam čitati petu knjigu.
[caption id="attachment_8221" align="aligncenter" width="1024"] SAMSUNG CAMERA PICTURES[/caption]
