Mogla sam to biti ja – Marina Vujčić

Izdavač: Hena.com Nakon nesretnog Bože koji me je oduševio prije nešto više od godinu dana, i njegovih frustracija koje su sjajno opisane u knjizi, nemoguće mi je bilo zamisliti koja će biti tema Marinine nove knjige.  Stalno mi se i dalje motao po glavi Božo i njegov možebitni povratak u „pravi život“ u kojem nalazi i u neku ruku „vraća“  osobno zadovoljstvo, psihičku stabilnost i sreću. Ali, ovoga puta, Marina je u novoj knjizi za likove odabrala žene i ponudila nam ženski roman o žensko-muškim odnosima, o ljubavi, gubitku, žalovanju i strahu od gubitka ljubavi i dostojanstva. Glavna junakinja je psihijatrica Laura Herman ali tu su i njene pacijentice - Klaudija, Hilda i jedna bezimena pacijentica. Pojavljuje se i jedan tajanstveni muškarac, Pavle, koji je odigrao presudnu ulogu u Laurinom životu. Kako se razgoljuju pacijentice tako se razgoljuje i psihijatrica. Njihova intima istovremeno  izlazi na vidjelo i vrlo brzo postaje jasno da je jedna od njih (ako ne i tri u jednoj)  sama autorica ta koja iz sebe „izbacuje“ traume, frustracije, bol, osjećaj krivnje, tugu i očaj. Psihijatrica Laura je nesretna, neželjena bivša cura,  otupjela od majčine smrti,  i nerealizirana je i kao supruga i kao majka. Redovito je na Xanaxu.  Ne voli čovjeka s kojim je u braku iako je on prema njoj više nego dobar i nosi je kao „kap vode“ na dlanu. Dakle pati i od osjećaja krivnje. Imaju posvojenog sina Gabrijela. Laura ima divnu i skladnu obitelj ali nije zahvalna pa tako ni sretna. „Još donedavno potrčao bi joj u zagrljaj kad je dolazila kući. Sad je već veliki. Desetogodišnjaci se više ne bacaju mami u zagrljaj, koliko god one to željele. Nedostajao joj je onaj trenutak fizičke bliskosti, onaj mali čvrsti dokaz da barem netko na svijetu ovisi o njezinoj ljubavi i blizini.“  Tko su Laurine pacijentice? Hilda je spisateljica i pati od stvaralačke nemoći ali ne želi definirati uzroke. Kao studentica bila je ludo zaljubljena u Vlatka i smatra da ju u toj ljubavi potpuno izgubila dostojanstvo. S njim je „nasjela“ na ljubav. Klaudiji su roditelji omogućili terapiju kod Laure. Klaudija se teško nosi s gubitkom svog voljenog Viktora. Osjeća ogromnu krivnju što je ona živa, a on više nije. „ Nitko nas ne pripremi na gubitke. Uče nas gomili nepotrebnih stvari, a nešto tako bitno izostavljaju. Uče nas kako se ophoditi s ljudima, uče nas obzirima i higijenskim navikama, uče nas glavne gradove zemalja u koje vjerojatno nikada nećemo otići.“  Neimenovana pacijentica je ustvari spisateljica romana. U prvom licu prepričava nam svoje početke studiranja,  kako je upoznala ljubav svog života i kako je tu ljubav, na kraju, izgubila. Teško je napisati osvrt na roman i priču za koju znaš da se nekome stvarno dogodila, da ju je netko stvarno proživio, da je patio, da je umirao, da je tugovao. Nekako, kao da se nema pravo to ocjenjivati, procjenjivati i zapisivati. Tim je teže ako spisateljicu i osobno poznaješ. Tu postoji dodatno poštovanje i respekt koji te koči da procjenjuješ na bilo koji način. Knjiga mi se počela svidjeti negdje od 120. strane pa do kraja. Od početka čitanja  bila sam  kao „zasuta“ mnogobrojinim razočarenjima, traumama, strahovima, samoćama, krivnjom, očekivanjima  i frustracijama junakinja. Jer, o tome je riječ u ovoj knjizi. A onda, upravo oko te stote stranice, pojavljuje se prekrasna ljubav i osjećaj pripadanja. „Ovaj put nisam morala u rječniku tražiti definicije. Bio je to i snažan osjećaj naklonosti, i strastvena privrženost, i duhovna i spolna privlačnost jednog bića prema drugome. Bilo je sve to, ali i puno više od toga. Na trenutke sam se osjećala kao da su neke riječi uvedene u jezik i u rječnik da bi se meni jednom dogodile. Kao da su mene čekale da ih doživim.“  Spisateljica na kraju razbija iluziju da nekome možete pomoći, da itko može pomoći bilo kome kad treba sanirati nepodnošljivu bol i tugu. Čovjek na koncu sve mora odraditi sam. Svatko se sam mora spasiti a pri tome uvidjeti razliku između boli i patnje. Jer bol je ta koja uvijek ima kraj, dok patnja može nikad ne prestati. Proraditi proces žalovanja znači doći u kontakt s prazninom koju je ostavilo ono čega više nema, cijeniti njegovu važnost te proživjeti bol i frustraciju koje donosi njegova odsutnost. Žalovanje je završeno onog časa kad smo kadri prisjećati se onoga što smo izgubili osjećajući malo ili nimalo boli, kad smo naučili živjeti bez njega, bez nje, bez onoga čega nema. Kad prestanemo živjeti u prošlosti i kad možemo ponovno uložiti svu energiju u svoj sadašnji život i u žive oko sebe. Marini je to nepobitno uspjelo.   Marina Vujčić rođena je 1966. u Trogiru. Na Filozofskom fakultetu u Zagrebu 1989. diplomirala je kroatistiku i otad radi kao profesorica hrvatskog jezika i književnosti i lektorica. U izdanju Hum Naklade 1998. izlazi joj knjiga za djecu "Bijeg uz brijeg" a 2010. u nakladi izdavačke kuće Profil objavljuje roman "Tuđi život", a 2014. u nakladi izdavačke kuće Hena. com roman "A onda je Božo krenuo ispočetka".