Lista komparatista: Što bih kćeri dala da čita?!
Za Čitaj knjigu piše Ivana Granić
Tema mog drugog članka nipošto nije trebala biti ova. Dapače, prije 24 sata nisam ni sanjala da ću pisati ovaj tekst. I da ću biti ovoliko nadahnuta da ga napišem. Ova priča započinje jednom kavom, da vidite da dobre priče ne započinju samo alkoholom.
Dakle, pitala me jedna prijateljica zanimljivo pitanje: Što bih ja dala svojoj kćeri da čita? Ne znam. Nemam kćer, nemam ni sina. Nisam promišljala o tome ni jedan jedini trenutak života pa sam joj samouvjereno odgovorila kako bih ju jednostavno pustila da čita, da nađe svoj put, da stvori ukus i senzibilitet. Ni meni nitko nije birao naslove. Sama sam birala, prema koricama, piscu, žanru, recenzijama, savjetima i preporukama.
Kad sam naposljetku ostala sama sa sobom, odlučila sam promisliti. Koje bih joj knjige preporučila? Da, primjerice, imam jednu malenu čiji se karakter tek oblikuje...Nezgodno pitanje, sklizak teren.
U nadi da će ovaj tekst potaknuti neke od vas na savjete, komentare i preporuke, donosim popis nekoliko knjiga koje bih preporučila svojoj kćeri.
1.Čudnovate zgode šegrta Hlapića, Ivana Brlić - Mažuranić
Priča o Hlapiću, malenom kao lakat, veselom kao ptica i hrabrom kao kraljević Marko, obilježila je moje djetinjstvo. Čitala sam ju i prečitavala više puta, a svaki put je poslužila kao neiscrpan izvor životnih lekcija. Naučila sam, valjda, da djevojčicama ne pristaje da su samo idealizirane princeze iz crtića. Da moraju biti ipak malo više, da je predivno kad su hrabre junakinje, poput Gite. I da je jednostavnost vrlina nad vrlinama, a skromnost ključ što otvara i čelična vrata.
2.Proljeća Ivana Galeba, Vladan Desnica
Moja najdraža knjiga. Voljela bih da je pročita, da malo bolje razumije mene i da malo bolje razumije svijet. Priča Ivana Galeba, priča o njegovoj igri proljeća i smrti, ima priličnu jednostavnu radnju iz koje neprestanu pupaju fiktivni svjetovi Ivanove prošlosti. Bore se svjetlost i sjene, Ivanov vječiti dualizam. Htjela bih da preuzme ideju da smo svi dvojni,da svijet nije mjesto u kojem su ljudi plošne figure. Da pojmi da nismo dobri ili loši, da su crno i bijelo samo ekstremi palete boja. Ta je lekcija meni bila teška, tko zna bi li bila njoj.
3.Let iznad kukavičjeg gnijezda, Ken Kesey
Knjigu o poglavici Bromdenu i ekscentričnom McMurphyu koji žive u psihijatrijskoj ustanovi pod čizmom sestre Ratched dočekala sam s gomilom predrasuda. Naime, film sam već bila pogledala i nisam mu pridala prava značenja. Knjiga me rastavila i sastavila kao puzzlu. S obzirom da je pisana u prvom licu, iz poglavičine perspektive, raste subjektivnost pri opisivanju, sustav u kojem pacijenti žive postaje nalik raznim sustavima u kojima mi živimo. Koliko se zapravo prilagođavamo? Koliko želimo biti isti? Odakle nam želja za apsolutnom kontrolom? Gomilu pitanja je palo pred mene. Odjednom sam počela drugačije gledati na slobodu i na individualnost. Prihvatila sam, na neki način, sebe i druge. To bih htjela da nauči i ona. Prilagođavanje nije uvijek najsretnija opcija.
Da, ove tri knjige bih joj suptilno preporučila. A onda bih ju ostavila samu da pluta literarnim morem, da se snalazi, selektira, kritizira.
A onda bismo, nadam se, komentirale. Onda bismo se, vjerujem, obje razvijale.
1.Čudnovate zgode šegrta Hlapića, Ivana Brlić - Mažuranić
Priča o Hlapiću, malenom kao lakat, veselom kao ptica i hrabrom kao kraljević Marko, obilježila je moje djetinjstvo. Čitala sam ju i prečitavala više puta, a svaki put je poslužila kao neiscrpan izvor životnih lekcija. Naučila sam, valjda, da djevojčicama ne pristaje da su samo idealizirane princeze iz crtića. Da moraju biti ipak malo više, da je predivno kad su hrabre junakinje, poput Gite. I da je jednostavnost vrlina nad vrlinama, a skromnost ključ što otvara i čelična vrata.
2.Proljeća Ivana Galeba, Vladan Desnica
Moja najdraža knjiga. Voljela bih da je pročita, da malo bolje razumije mene i da malo bolje razumije svijet. Priča Ivana Galeba, priča o njegovoj igri proljeća i smrti, ima priličnu jednostavnu radnju iz koje neprestanu pupaju fiktivni svjetovi Ivanove prošlosti. Bore se svjetlost i sjene, Ivanov vječiti dualizam. Htjela bih da preuzme ideju da smo svi dvojni,da svijet nije mjesto u kojem su ljudi plošne figure. Da pojmi da nismo dobri ili loši, da su crno i bijelo samo ekstremi palete boja. Ta je lekcija meni bila teška, tko zna bi li bila njoj.
3.Let iznad kukavičjeg gnijezda, Ken Kesey
Knjigu o poglavici Bromdenu i ekscentričnom McMurphyu koji žive u psihijatrijskoj ustanovi pod čizmom sestre Ratched dočekala sam s gomilom predrasuda. Naime, film sam već bila pogledala i nisam mu pridala prava značenja. Knjiga me rastavila i sastavila kao puzzlu. S obzirom da je pisana u prvom licu, iz poglavičine perspektive, raste subjektivnost pri opisivanju, sustav u kojem pacijenti žive postaje nalik raznim sustavima u kojima mi živimo. Koliko se zapravo prilagođavamo? Koliko želimo biti isti? Odakle nam želja za apsolutnom kontrolom? Gomilu pitanja je palo pred mene. Odjednom sam počela drugačije gledati na slobodu i na individualnost. Prihvatila sam, na neki način, sebe i druge. To bih htjela da nauči i ona. Prilagođavanje nije uvijek najsretnija opcija.
Da, ove tri knjige bih joj suptilno preporučila. A onda bih ju ostavila samu da pluta literarnim morem, da se snalazi, selektira, kritizira.
A onda bismo, nadam se, komentirale. Onda bismo se, vjerujem, obje razvijale.
