Košarica
Izbornik

Koliko poznajete Hanibala Lucića? (lekcija iz hrvatske povijesti i književnosti)

Koliko poznajete Hanibala Lucića? (lekcija iz hrvatske povijesti i književnosti)

Jur nijedna na svit vila lipotom se već ne slavi, jer je hvale sve skupila vila ka mi sarce travi. Ni će biti ni je bila, njoj takmena ka se pravi. Lipotom se već ne slavi jur ni jedna na svit vila.  

dsc04384

Na današnji je dan, 14. prosinca 1553. umro Hanibal Lucić, hrvatski renesansni pjesnik i dramatik ali i prvi Hrvat koji je jedno Ovidijevo djelo preveo na hrvatski jezik 1485. Klasik o čijem značenju i danas svi govore bio je hvarski vlastelin, imao posjede na Hvaru i Visu i nezaobilazan je dio lektire ali i povijesti naše književnosti. Rođen je oko 1485. ali se ni približno datum ne zna - tek je datum smrti zabilježen. Ne zna se mnogo o njegovom školovanju jer nisu sačuvani dokumenti no izgleda da se nakon školovanja u Italiji vratio kući, na Hvar. Bio je sin Antuna i Goje, pripadnik jedne od najpoznatijih i najbogatijih (tadašnjih) vlastelinskih obitelji pa je obnašao najviše dužnosti u Hvarskoj komuni - bio je sudac i odvjetnik hvarske gradske općine. Kad je izbila pučko-seljačka pobuna Matije Ivanića 1510. (trajala je četiri godine) pobjegao je, misli se, u Split i Trogir jer ga kao bogataša nisu zanimali pučani. On je bio na strani vlastele i kao vlastelin je branio interese svoje "kaste": Kad je pobuna propala vratio se u Hvar, obavljao je javne dužnosti a uz to je pisao i dopisivao se s piscima, kako se već onda komuniciralo. Misli se kako je Lucić izvrsno poznavao klasičnu književnost, srednjovjekovnu glagoljašku i usmenu hrvatsku književnost kao i suvremenu talijansku i hrvatsku književnost. Nije mnogo toga ostalo što zbog vremena koje je proteklo od doba stvaranja a i jer je većinu stihova uništio sam, u napadu samokritike. Kao vlastelina nisu ga zanimala prava sirotinje a puk je smatrao mnoštvom bez razuma pa je ironija veća što se oženio pučankom i sve ostavio izvanbračnom sinu Antunu. Njega je zvao svojim "prirodnim sinom". Upravo zahvaljujući Antunu danas znamo tko je Lucić jer je on objavio tatina djela 1556. u Veneciji - antologija "Pisni ljuvene ili Skladanja izvrsnih poslanica" ima 22 ljubavne pjesme, dramu "Robinja", nekoliko pjesničkih poslanica, dva epitafa i prijevod Ovidijeve heroide "Pariž Eleni." Pisao je na južnočakavskom dijalektu s malo štokavskog, pjesme su u dvostruko rimovanim dvanaestercima. Zbirka koju je sin tiskao u Mlecima poslije Lucićeve smrti, 1556. zove se "Skladanja izvarsnih pisam razlicih" i tu je 21 ljubavna pjesma, jasan alegoričan sastav, drama "Robinja", pjesma "U pohvalu grada Dubrovnika“, osam pjesničkih poslanica, dva epitafa (ili nadgrobnice) i prijevod Ovidije heroide. Ali, nema i šest soneta na talijanskom jeziku. Lucić je prepjevao Ovidija, (16 heroidu), pa je prvi puta hrvatska književnost dobila Ovidijevo djelo na hrvatskom jer je Hanibal "iz latinske odiće svukavši u našu harvacku priobukal", a posvetio je djelo Jerolimu Martinčiću. Za njega kažu kako je "najveći versifikator hrvatske renesansne književnosti; autor je nevelikog kanconijera, prevoditelj Ovidija i pisac prve romance europske književnosti, drame "Robinja", nastale pola stoljeća prije Shakespeareove "Oluje". Zanimljivo jer je drama "Robinja" prethodila pomodnoj lavini romanci i pustolovnih maureska u onodobnoj drami. Lucićevi su uzori kasni talijanski petrarkisti (Pietro Bemba), Petrarca, Ovidije, Džore Držić i narodni stihovi ali, reći će stručnjaci, bio je vještiji od svojih uzora. Potpomogao je pregradnju hvarske katedrale i dovršenje franjevačkog samostana sv. Marije od Milosti. U ljetnikovcu kojeg je počeo graditi 1530. na tadašnjem kraju grada Lucić je proveo posljednje godine života. Ljetnikovac je danas spomenik ladanjske renesansne arhitekture, dvije su zgrade, ima ograđeni vrt, gradili su ga domaći majstori i vjerojatno je građa dolazila s korčulanskim i bračkim kamenorescima i graditeljima. U ljetnikovcu je od 1999. uređena spomen-soba u kojoj su predmeti iz fundusa Muzeja, slike, posoblje, zbirka medalja, portret Lucića. Pokopan je u franjevačkom samostanu, o kojemu se njegova obitelj brinula generacijama. Divio se ljepoti žene, a najpoznatija nama pjesma je "Jur nijedna na svit vila" koja je postala kultnom umjetninom a koju je proslavio Hrvatski narodni preporod i najpoznatija je osmeračka pjesma.

U najpoznatijoj njoj hvali ljepotu svoje drage i na kraju moli boga da ljepotu njegove vile sačuva od starenja. "Robinja" je važna jer često kažu kako je to prva svjetovna drama na hrvatskom jeziku. Nije, ali je bila prva poznata. Napisana je kao pjesničko-dramski spjev. Vjeruje se da je inspiraciju dobio iz puka jer ima u pučkim pjesmama nekoliko verzija teme  o otmici mlade žene koju traži njen dragi. "Robinja" ima tri čina i napisana je u dvostruko rimovanim dvanaestercima. Prvi je puta tiskana nekoliko desetljeća nakon objavljivanja a ponovo su je tiskali u Mlecima 1638. Lucić je umro u Hvaru 14. prosinca 1553. godine, a pokopan je u obiteljskome grobu u crkvi Svete Marije, ispod glavnoga oltara, na kojem se nalazi ploča s grbom Lucića i slovima A. L. MDLXXV. U čast Hanibala Lucića pokrenuta je kulturna manifestacija "Sonetni dani Hanibala Lucića", na poticaj književnika Veljka Barbierija koji je imao ideju "probuditi svijest o vrijednosti književnog opusa" hvarskog pisca. Lucićevi stihovi, prepjevi, poslanice i drama "Robinja" danas čine "mali, ali nezaobilazni dio europske renesansne književne povijesti", no mali ili veliki, sretni smo da imamo i taj dio.  

Pripremila: Sandra Veić Sukreški

Pretraga

Tečaj €/kn: 7,53450 2022-12-10 03:23:44