Košarica
Izbornik

Koje knjige volimo, a koje ne i – ZAŠTO? (2.dio)

Koje knjige volimo, a koje ne i  – ZAŠTO? (2.dio)
Neke nam knjige ne legnu, neke nas osvoje, u neke se zaljubimo, a neke nikako ne možemo provariti. No, trebamo li o onima koje ne volimo, koje nam se ne sviđaju ili nas nisu dotakle pljuvati? Kritika je dobrodošla, ali malo je koji čitatelj i kritičar. Sve se svodi na to sviđa li nam se stil, tema, likovi, zaplet, rasplet ili ne. Koje su to knjige po kojima se najviše “pljuje”? Nabrajamo neka  djela koja nam ili zarobe srce ili ih nismo najbolje shvatili: “Mali princ” nije knjiga za velike i male. Ona je mnogo više, no često se pojavljuju “znalci” koji će reći kako im je ta knjiga dosadna, kako je nikada nisu shvatili i onda je nemilice kritiziraju. Srećom, o nekim je knjigama sve već rečeno iz mnogo pametnijih pera nego li su naša. Razočaran i slomljen francuski pilot i pisac Antonie de Saint-Exupéry napisao knjigu o jednom sasvim drugačijem svijetu. Planet je mnogo neviniji od naše Zemlje, a plavokosi dječak putuje daleko, poput pilota (a to je Antoine) i propituje kako stvari rade, kako sve funkcionira i traži iskrene odgovore. Mali princ, jer to je taj dječak, kao da ih zna sve, to je ono dijete u nama kojem je sve jednostavno. Tako je “Mali princ” knjiga koja otkriva istinu, ljubav i život. Možda je bilo pogrešno ovu knjigu staviti u lektiru jer je djeca ne shvaćaju kao alegoriju. Uostalom, i napisana je “za velike”. Jer zaista, očima gledamo, ali ne vidimo. Istinu osjetimo, znamo kada nam lažu na primjer - ne možemo laž vidjeti, ali je možemo i te kako osjetiti. Svi su odrasli jednom bili djeca, samo su zaboravili da su bili maleni, prestrašeni, radosni, nevini…. to je ono o čemu govori Picasso ali i Baudelaire kad kaže da je genij tek dijete koje se ponovo pronašlo, u tijelu odraslog, da dijete sve vidi kao novinu. To je ono o čemu piše grof de Saint-Exupéry Nije loše maštati, naprotiv - treba se povući iz svakodnevnog stresnog života, problema i uzeti neko vrijeme za sebe. Sve smo mi predane majke, žene, sestre, prijateljice, ali i naša se čaša prepuni i izlije. Da se to ne bi dogodilo, svatko od nas treba svojih pola sata.  O porukama “Maloga princa” napisano je i rečeno mnogo, no jasno je i da neki tu knjigu obožavaju a neki ne vole. No, svi smo nekada bili djeca i život i sve oko nas je jednostavno, samo mi veliki to volimo zakomplicirati. Knjige A. A. Milnea “Winnie the Pooh” našim su klincima, često će reći mame,  “dosadne” i nekoliko je razloga za to. Prvo, u lektiri je u osnovnoj školi kad su djeca priču već “prerasla”. Potom, krivo je preveden. Milne namjerno nije davao posebna imena likovima, osim glavnom junaku i dječaku: tigar je Tigger (Tiger kako bi ga i u nas krivo klinci izgovorila), praščić je Pigglet, sova je Owl, Zec je Rabbit, a magarac nije ni Sivko, ni Mago ni Gricko već jednostavno Eyore, dakle onako kako glasanje magarca opisuju mali Englezi.  Kod nas je to onda I-a. Kompliciranija je stvar s klokanicom i njezinim sinom jer je Milne razdvojio Kangaroo na Kangu i Rooa, no to i kod nas može ostati upravo tako. Čemu prevoditi imena? Šteta, jer Winnie je neodoljiv lik. Koja je vrijednost Winnie the Pooha? Važnost prijateljstva i ljubavi, nevinost djetinjstva i odrastanje. Milne je naglasio i da se djeca moraju igrati - ne samo na računalima i mobitelima već istražiti pokoju šumu ili šumarak, igrati nogomet, penjati se po drveću ili izmišljavati svoje svjetove s lutkama, dinosaurima, autićima. Medvjedić djeci diže samopouzdanje što nije mala stvar u poplavi agresivaca u skoro svakoj školi jer: “Zapamti, ti si hrabriji nego misliš da jesi, jači si nego što izgledaš i pametniji nego što misliš da jesi.” Sanjamo kako ne bismo bili predugo razdvojeni, ako sanjamo jedni druge, možemo biti uvijek zajedno. Teško prihvaćamo rastanke? “Kako sam samo sretan što imam nekoga zbog čega mi se rastanak čini tako teškim.” Sebičnost? “Malo obzira i malo razmišljanja o drugome čine ogromnu razliku.” Pa da, kad bismo pomislili kako naše ponašanje može utjecati na ljude oko nas… Eh da.. “Ljubav napravi i nekoliko koraka unatrag, a možda čak i više… a da bi otvorila put prema sreći osobe koju voliš. I “ono što me čini drugačijim je ono što čini mene”. Naravno. Svatko je od nas poseban i drugačiji - dobra je to poruka u vrijeme kad nas zatrpavaju slikama kako bismo “trebali izgledati”. “Danas treba biti naš omiljeni dan, a ne jučer jer je to već prošlost”. Najmanje stvari zauzmu najviše mjesta u našim srcima, “ kaže Winnie pa s njim (i mi) upoznajemo što je ljubav, prijateljstvo. Milne nam daje komadić idiličnog djetinjstva koje smo zaboravili. “Kako se piše ljubav” pitao je Praščić. “Ljubav ne pišeš” - rekao je Pooh - “ljubav osjećaš”. Sto godina samoće - Gabriel García Márquez Saga o latinoameričkoj obitelji Buendía koja je bila osuđena na samoću od prvog dana naseljavanja na rubu džungle i stvaranja sela Macondo jedna je od najcjenjenijih djela svjetske književnosti. Čak i kad vole, kad se žene i kad rađaju djecu, kad ratuju, kad boluju i kad su okruženi ljudima Buendíe su usamljeni. U njima je samoća tako duboko ukorijenjena da ništa taj osjećaj ne može izbaciti iz njih. U svakoj je generaciji barem jedan Aureliano i jedan José Arcadio, baš kao i kod nas kad djeci daju ime po precima. José Arcadio Buendía osnovao je sa ženom Úrsulom Iguarán novi gradić bježeći pred progonom i kroz sedam generacija  promatramo stvaranje, uzdizanje i propast jedne obitelji. Macondo, utopijsko mjesto koje je slika svih previranja južnoameričkog kontinenta kojeg su često potresale tzv. golpe, državni udari i koje se desetljećima kupalo u krvi. Mnogo je toga u romanu “stvarno”: Macondo je ime kompanije koja se bavila proizvodnjom voća, a postojala je u kolumbijskom gradiću Aracataca, rodnom mjestu pisca. Kao i Macondo, tako je i Aracataca više-manje ostala sa strane kao nijemi promatrač preburnih zbivanja u Kolumbiji, ali i na cijelom kontinentu. Iako je ovo roman dikcije, mnogo je preslika iz života pisca, regionalne povijesti. Smještena je na karipskoj obali Kolumbije gdje je odrastao mali Gabriel Garcia s djedom pukovnikom Nicolásom Ricardom Márquezom Mejíaom koji mu je pričao o ratu, dok je baka Doña Tranquilina Iguarán  pripovjedala mistične narodne legende i priče. Sve što se događa u “Sto godina samoće“ događa se mnogim obiteljima znamo li njihovu povijest i “kosture u ormaru” - ljubavi i brakovi, smrti i ratovi, čudesni i čudni članovi obitelji, ljudi koji vole, mrze, žude, ratuju, svađaju se, zaboravljaju, prisjećaju se,  ljudi koji utonu u svoju mladost, koji nikada ne odrastu, koji se povode za svojim instinktima, koji su razumni ili nemaju ni trunke razuma, koji su glupi, beskrajno glupi, a ipak su oko nas i moramo s njima komunicirati, zli i dobri, brižni i okrutni… A ipak smo sami pa se riječ “solitude”, samoća, pojavljuje gotovo na svakoj stranici knjige. Jer, rađamo se i umiremo sami. Možda je to prestrašilo neke čitatelje, to beznađe kojim završava jedna obitelj koja se razgranala, raširila pa na kraju, poput mnogih, usahla. Samoća je dobra, no previše samoće kao i previše svega nije dobro. I to saznajemo u romanu. Neke je pecnuo incest koji se provlači kroz obitelj Buendía (kao i mnoge druge obitelji) i gotovo je nevjerojatno da je nekada bio prihvaćen kako bi se neka obitelj “očuvala”. Kombiniranje realnosti i fantazije je ono što je Márquez stvorio - magični realizam u kojem se miješaju sasvim stvarne stvari s nestvarnima. Možda danas lakše možemo shvatiti  miješanje zbilje i čarolije, mitove ili legende koje svaki narod ima u svojim pričama, vjerovanjima i legendama. Ženski su likovi snažni, posebni, drže sva četiri kuta kuće, poneki su gotovo pa nestvarni, ezoterični i ljupki, a važna je uloga i ženske seksualnosti u obitelji Buendía. Prva generacija José Arcadio Buendía i njegova Úrsula Iguarán, imaju dva sina - José Arcadio oženi Rebecu, djevojku koju je obitelj posvojila pa iako mu nije sestra smatraju vezu sramnom, a Aureliano se poput oca posvetio vojsci i ratovanju i u pohodima “napravio” 17-ricu sinova. Aureliano se zaljubio u prelijepu Remedios dok je ona bila djevojčica i čekao je njezino sazrijevanje pa je oženio. Njihova kćer Amaranta obiteljska je ogorčena stara teta-usidjelica kakva postoji valjda u svakoj obitelji. “Sto godina samoće” plete realno s magičnim, s onim što nam se čini, što se događa i što mislimo da se događa. Danas smo možda perceptivniji prema “osjećaju”, instinktu koji ponekad imamo ali ga ne poslušamo. Neki junaci poslušaju “osjećaj” neki ne, a u oba slučaja stvari ispadnu ili dobro ili loše. Magični realizam čiji je predstavnik “Sto godina samoće” preklapa mit i realnost, povijest i pokazuje nam da istina ponekad leži u nama, pokazuje koliko podrijetlo obitelji i tradicija može utjecati na nas, a tu su i junaci koji nalikuju mitskim herojima i nadnaravne pojave (i bića) - to su tri su glavna mitska elementa romana. Govori i o fluidu vremena, o povijesti koja se ponavlja, što je kolonijalizam donio Latinskoj Americi pa je Macondo prvi “usamljenik” u romanu - naselje na rubu svijeta, daleko od svih ratova i zla od kojih bježi prvi Buendía, ali koji tone u samoću i sebičnost i, iako postaju bogati zemljoposjednici, svojevrsni aristokrati koji su doista dominirali ovim kontinentom ispod kože su krvavi. Sebičnost i egocentrizam uništava i grize, izjeda… Ljubav, ta moćna sila u Macondu je prisutna i važna i baš kao u “pravom” životu: ponekad uzdigne, ponekad uništi. A incestuozne veze kojima su Buendíe nekako sklone.. koliko je plavokrvnih obitelji to dovelo do propasti? Paulo Coelho - self help guru Paulo Coelho jedan je od najčitanijih i najprodavanijih autora danas, a odmah je s prvim romanom “Alkemičar” izazvao polemike. Je li on pisac, originalan autor ili je sastavio svoj roman od nekoliko drugih? Brazilac piše o osobnoj sreći, samoispunjenju i šakom i kapom dijeli na stranicama svojih knjiga mudre misli koje svi mi možemo lako prihvatiti i, zašto ne, osjećati se bolje. Preveden je na 81 jezik, u 170 zemalja, prodao je preko 20 milijuna primjeraka knjiga i navukao obožavanje i mržnju, kako to obično biva. I, slažu se učene glave, uveo je ili donio u modernu komercijalnu literaturu žanr parabolu. Nije to ništa novoga, reći ćete i biti ćete u pravu. Parabole su uvijek fascinirale čitatelje jer su jednostavne i lake za shvatiti, a istovremeno su enigmatske. To je, napisali su, poznato još od Isusa u Bibliji i guslara koji su prenosili informacije ili postali “sjećanje”. Coelho je spojio književnost i priručnik za samopomoć (self-help) i postao senzacija. “Strah je veća prepreka nego sama prepreka”, a kada “dan za danom živimo jednako, ne vidimo sve lijepe i dobre stvari koje se događaju oko nas”. A događaju se, zar ne? O tome piše Coelho. Monotonija nas osljepljuje. Često smo zarobljeni u prošlosti, a ona je gotova. Prošla je. Brinemo o budućnosti a ona je ispred nas i nemamo čarobnu kuglu da bismo znali što nas čeka, zato, kaže, živite u sadašnjosti a ne brinite o budućnosti jer još ne znamo što će biti. Ne živite ni u prošlosti jer što je bilo bilo je. Ne može se promijeniti. Treba izvući snagi, pouku i ići dalje. Dobar je to savjet, zar ne? Dobro, nije ga lako ispuniti. Ali, sadašnjost jest ono što je važno - živimo danas, prihvatimo sadašnjost jer “koncentrirate li se na sadašnjost  bit ćete sretni ljudi”. Sve je to točno, pa zašto ima toliko “hejetera” Coelha? Činjenica je da se “Alkemičara” lako čita, da je namjerno prilagođen i napisan za široku publiku neki zamjeraju Coelhu. Sve su nam njegove rečenice nekako poznate, ali ih je on lijepo “upakirao u priču koja nije njegovo vlastito iskustvo. Na kraju, najvažnije - kako se osjećamo nakon nje? Dobro? Odlično, onda samo naprijed, čitajte! Važno je kako se VI osjećate. Ali, dozvolimo drugima da vole knjige koje mi možda ne volimo. James Joyce priča je za sebe. Njegov je “Uliks” (Ulysse)  često nerazumljiv pa time i dosadan. To je veliki roman, po nekima i najveći roman zapadne književnosti, no… možda ga je lakše čitati, kako je to predložio Carl Gustav Jung - odostraga. Roman opisuje jedan dan, četvrtak, 16. lipnja 1904. koji počinje u osam ujutro kada niz stepenice silazi debeli Buck noseći zdjelicu za kremu za brijanje, a završava oko tri sata poslije ponoći. To je “Bloomsday”, Bloomov dan koji svake godine cijela Irska živi. Pratimo jedan dan u životu glavnog junaka Leopolda Blooma, irskog Uliksa. Joyce je lik Odiseja, Uliksa, opčinjavao od malena pa otud i Bloomovo lutanje opisuje kao Odisejevo, a prikazuje nam ispraznost suvremenog društva i daje nam poruku - sve trebamo sagledati iz više kuteva, iz više gledišta. A to je baš ono što nam danas tako strašno nedostaje. Za pisanje “Uliksa” Joyce je “potrošio oko 20 000 sati, roman ima 800 stranica, više od 260 000 riječi i vokabular od oko 30 000 različitih riječi i ovo je freska, sličica Dublina. Mnogo je igara riječi, simbola, mitova i ne samo što je Homerovu ideju lutajućeg junaka smjestio u Dublin 1904. - Joyce je dao mnogo aluzija na znanost, kulturu, simbole, a svako poglavlje napisao drugačijom književnom tehnikom, mnogo je žargona, riječima oponaša glazbene kompozicije, mnogo je citata… Roman su hvalili T. S. Eliot, Yeats, Fitzgerald, Hemingway, Pound a zgodno je što je o Uliksu rekao američki književni kritičar Edmund Wilson: “Kad čitamo “Uliksa”, možemo početi iz bilo koje točke, uvijek nam se čini kao da je pred nama nešto čvrsto poput grada koji zbilja postoji u prostoru i kojem možemo pristupiti s bilo koje strane..."   Već spomenuti Coelho podigao je veliku buru izjavivši da je Joyce “Uliksa” napisao za pisce, da je njime htio impresionirati kolege i da je taj roman samo i čisti stil, a da u njemu nema bogznačega sadržajnoga. Nije tako, naravno. Mnogo je stilskih inovacija, otkrića koja je Joyce pokazao u “Uliksu”. Nisu je dočekali kao remek-djelo. Za to je trebalo proći desetak godina, ali je završio na sudu kao “pornografski” pisac jer je opisao i tjelesnu ljubav i masturbaciju. Zabranjen u u Americi i Engleskoj roman je “rođen” u Parizu, u izdanju sjajne i fenomenalne Sylvie Beach koja je 1922. objavila “Uliksa” i s Joyceom mnogo sati provela u druženju i razgovorima u svojoj legendarnoj knjižari “Shakespeare & Co.” Danas “Uliksa” drže najbolje napisanim romanom na engleskom u 20. stoljeću, no hoćete li roman pročitati ili ne vaša je odluka. Pokušajte pa nam svakako javite kako vam se i je li vam se dopao. Često se kao “teška” spominje i “Zovem se Crvena” Orhana Pamuka, pomalo slična idejom na Ecovu “Ime ruže”. Neke je oduševila, neke namučila a neki su odustali. Pamuk je pisac koji u detalje opisuje zanat iluminacije, oslikavanje rukom srednjovjekovnih knjiga što je meni bilo zanimljivo, nekima nije. I inače je Pamuk majstor detalja pa ako ne volite “spore” knjige možda vam neće “sjesti”. Ali, dajte mu priliku. Nerijetko čitatelji spominju i “Lovca u žitu” J. D. Salingera kao knjigu koju nisu shvatili - u čemu je veličina? Ili “Gospodara muha” Williama Goldinga - ni “Lovac” ni “Gospodar” nisu “ugodne knjige” pa mnoge baš to plaši - mogu li djeca biti tako okrutna kao što su u “Muhi”? Mogu, jer Golding je kroz njih prikazao svoje iskustvo rata, kad je vidio da se ljudi pretvaraju u zvijeri. “Srce tame” maga engleske riječi Josepha Conrada često opisuju kao “pretešku”, kao i dramu “Romeo i Julija” ili nerazumljiv im roman “Veliki Gatsby”. Tolstojev “Rat i mir” često je mnogima nečitak ili predug, ne vole Dostojevskog, problem je i opus Virginie Woolf. Nekima nije. Nekima je. Ako ne volimo neke pisce ili knjige ne bismo ih trebali pljuvati. Na popisu knjiga koji ljudi često spominju kao grozne je i “Twilight saga”, zapravo klasična priča o dvoje nespojivih, samo što je Romeo u ovom slučaju vampir, a Julija nespretna djevojka s malo samopouzdanja. Njihova je ljubav konačna - Bella se zaljubi u prelijepog Edwarda, nedostižnog, mističnog pa je čak ni njegova tajna ne poljulja u onome što je njoj jasno - on je taj, jedan i jedini pa makar bio i vampir. U poplavi svakojakih “ljubića” Stephenie Meyer prepričala je priču o ljubavi. Kod nas je peh što je serija kriminalno prevedena. No činjenica je i to da je J. K. Rowling sa serijalom Harry Potter djecu vratila čitanju i knjizi.  A isti je slučaj sa super uspješnim serijalom “Twilight”. 50 nijansi Christian Grey je mlad, bogat i neodoljiv i ima tajnu - a to će tek otkriti nevina, mlada i seksualno neosviještena studentica Anastasia Steele (igranje riječima, steel - čelik). E. L. James zabavila je svijet s vjerojatno najuspješnijim marketinškim podvigom u novijem izdavaštvu. U serijalu “50 nijansi sive” uvela je sado-mazo seks, traume iz djetinjstva, potragu za ljubavlju koja ipak, tako tvrdi, može promijeniti čovjeka. Iako se kritika godinama  sprda i sa “Sumrak sagom” i sa franšizom “50 nijansi” činjenica je da je prodano na milijune primjeraka knjiga i da imaju svoje obožavatelje i mrzitelje. U kojoj  ste vi skupini? Neki ne vole “Vukove Mercy Fallsa”, simpatični serijal Maggie Stiefvater, trilogiju “Igre gladi (The Hunger Games) Suzanne Collins, serijal “Različita” (Divergent), serijal “Vampirska akademija”…   Postoje li dobre i loše knjige? Svakako. Postoje  li komercijalni pisci? Svakako, no to ne znači nužno da su loši, da ne znaju pisati i da ih ne trebamo čitati. Na kraju važna je i lijepa misao kako nije važno što čitate (jer što više čitate ionako i učite, postajete izbirljiviji, obrazovaniji, načitaniji, lakše se izražavate, bogatite rječnik, pronađete svoje omiljene knjige i pisce i tematiku). Čitajte. Kad god vam se da, kad se poželite odvojiti od ovog i zaroniti u neki drugi svijet. Godišnje ne morate pročitati 12 ili pet ili 200 knjiga, već onoliko koliko vam srce želi. Mi ćemo vas uvijek nagovarati da čitate više - jer knjiga je san koji držite u ruci, čitanje je sanjanje s otvorenim očima, i jer svaki čitatelj živi tisuću života, a oni koji ne čitaju samo jedan. Inspiriraju nas, tješe, nasmiju, raspolože, natjeraju da promislimo, da se zamislimo… Zapamtite, “svijet knjiga najčudesnija je kreacija čovjeka”. Ništa drugo nije opstalo - nestale su građevine, spomenici, civilizacije, narodi i rase no, kaže Clarence Shepard Day, svijet knjiga je svemu tome svjedočio, iznova i iznova i opet nastavio živjeti; još uvijek je svjež, mlad kao i dan kad su te knjige napisane i još uvijek ta srca pisaca koji su umrli prije mnogo desetljeća ili stoljeća govore našim srcima. A ako na ovom popisu nađete neku od knjiga koje vam nisu sjele - niste jedini. Ljubav prema knjigama ne traži ni opravdanje, ni ispriku ni obranu. Pa je u redu dozvoliti da neke popularne ili ljudima drage knjige budu dalje drage i mile, a da se vama ne sviđaju. Za Čitaj knjigu napisala Sandra Veić Sukreški    

Pretraga

Tečaj €/kn: 7,53450 2022-11-30 17:42:21