Knjige domaćih autorica u kojima sam uživala posljednjih mjeseci
Oblačna – Ivana Vranjić
Knjigu domaće autorice, Šibenčanke Ivane Vranjić pročitala sam u dahu. Priča je to o ljubavi, zaljubljivanju, prevari, rutini u vezi, prekidu i ljubavnoj boli. Ovo je roman o jednom prosječnom hrvatskom paru – o Oblačnoj i Cmoku koji u malenom gradiću u kojem žive postaju sinonim za pravu ljubav! No je li to doista tako? Moram priznati da sam čitajući ovu knjigu prepoznala i sebe i svoj brak u mnogo situacija i dijaloga. Nakon čitanja postavlja se jedno vječno pitanje – Mogu li se ljudi promijeniti i tko to još vjeruje da se ljudi tako lako mijenjaju?
"Imao je tu emotivnu rupu u sebi za koju nije znao kako bi je zaliječio, ali su je žene nanjušile pa bi oblijetale oko njega kako bi ga nahranile svojom ljubavlju i obasjale svojom romantičnom svjetlošću. Tko zna zašto žene privlače te bezdane rupe u muškim dušama? Kao da ne znaju da se u njima gubi. I Oblačna je svako malo ulazila u tu dušu i dijelila njegovu patnju, voljela ga i opraštala pa opet ispočetka kako bi se izliječio. Nije pomoglo – smrzla se na studeni na kojoj ju je ostavio bosu i promrzlu dok se borila s demonima njegovog pakla. On je za to vrijeme punio neke druge, toplije rupe."
Pročitajte kako je završila ljubavna simbioza Oblačne i Cmoka. Zamislit ćete se, prepoznati se u mnogim situacijama, ali se i nasmijati. Odgovore moramo pronaći vlastitom voljom da bismo spoznali život. "Kad spoznamo zašto si ovdje svijet počinje odražavati tvoju svrhu. To je kao da si se iznenada zatekao na pozornici usred predstave napisane samo za tebe" – završila je autorica ovu poučnu i zanimljivu knjigu.
60 Bočica parfema - Rita Rudelić
Knjiga prekrasne naslovnice, intrigantnog naslova i mlade, javnosti još nepoznate hrvatske autorice, predstavlja jednu izmišljenu priču isprepletenu stvarnim događajima, stvarnim osobama, stvarnim gradovima, strahovima, mislima i snovima.
"Moraš dopustiti ljudima koje voliš da budu svoji. Tada ti mogu dati najbolje od sebe. Vjeruj mi sada kad kažem, da sam možda previše željela, možda i sada želim nešto više, niti sama ne znam. Ostarila sam. Ali tada, nisam shvaćala njegovu potrebu za morem. Ali on je uvijek razumio moju potrebu za lijepom riječi, za književnosti."
Ovaj roman predstavlja sve ono što autorica nije htjela reći svojim prvim romanom "Sve što nisam rekla" i tako, u skrivenim segmentima, poprima nastavak prve knjige iako u niti jednoj stavki službeno ne predstavlja nastavak. Autorica želi da taj podatak ostane tajna.
Starica u knjizi poprimila je osobine autoričine bake, a njezin je muškarac, Andrija, autoričin djed. Njihove su fotografije na koricama knjige. Starica je dobila ime Giovanna po jednoj od izvedenica njenog pravog imena, Ivka. Talijanska verzija imena je prevagnula s obzirom na autoričinu ljubav prema Italiji i talijanskoj kulturi. Upravo je zbog toga jedno od mjesta radnje u Italiji, točnije Genova, grad gdje je nekada živio autoričin tata. U trenutku pisanja romana, željela je na neki način ući u razmišljanje muškaraca. Većina motiva, posljedica su idealizacije života, ponekad brutalne realnosti, ali i činjenica da je svaki dan, novi dan i da uvijek, usprkos svemu, možemo krenuti ispočetka.
Na putu prema sebi – Katarina Marjanović
Odgovorno tvrdim da je Katarina novo ime hrvatske književne scene. O Katarini Marjanović saznala sam preko Instagram stranice @book_licious gdje je predstavljena kroz zanimljiv i iskren razgovor i - oduševila sam se na prvi pogled. Poslala sam joj poruku da želim što prije pročitati njezinu knjigu i nisam se pokajala. Dapače, uživala sam u svakom retku Katarininih iskrenih životnih priča u kojima iznosi svoje doživljaje, svoja iskustva kao mlada samosvjesna i odvažna žena, a koje je sabrala u knjigu koja plijeni i koju, kad je počnete čitati, ne možete ispustiti iz ruke.
Katarina je naizgled obična cura iz Davora koja je došla studirati u Zagreb. Ali ipak nije sasvim obična. Multitalentirana je, lijepa, pozitivna, puna motivacije i ambicije te nadasve puna entuzijazma koji pršti iz nje. Osjeća se to kroz svaki redak njezine knjige, ali i kroz njezine postove na blogu. Jer tu je sve počelo. Katarina je prvo bila blogerica i influencerica. Instagram stranica joj je sjajna!!!! Zavirite!
Poruka njezine knjige je prvenstveno da je život proces i da je nemoguće izbjeći neke loše trenutke. Slika koja se danas nudi u javnosti većinom je iskrivljena, a mnogo ljudi misli da dobar život nužno podrazumijeva samo sretne trenutke, bez ikakvih prepreka. Ali stvarnost je drukčija. Mnogim radostima prethode tuge, a život ne mora i često ne može biti ništa drugo nego red smijeha i red suza, red dobroga i red manje dobroga.
Ovo je knjiga o tebi i meni! Svaka mlada žena (a sve žene trebaju biti mlade u duši) trebaju pročitati ovu knjigu! I ja, koja mogu Katarini biti mama, imam što naučiti od nje. Mladi ljudi poput nje nadahnjuju!
Distrofija predubeđenja – Gordana Zdjelar
Ovu knjigu sam krenula listati da se informiram o čemu je riječ i - više nisam mogla stati. Progutala sam je! Nevjerojatno dobro napisana psihološka razotkrivanja unutar jedne beogradske obitelji.
“Ime svog oca saznala sam tek nakon majčine smrti.
Lidija je bila majka da je niko ne poželi.
Detinjstvo sam provela uglavnom brinući se sama o sebi. Ono malo tuđe topline i brige što sam osetila bilo je zahvaljujući komšinici. Ni sama ne znam kako smo preživeli to vreme, ali ono što sam kasnije shvatila, kada sam odrasla i kada smo uplovili u neko koliko-toliko sigurnije doba je da su nas ti trenuci krize sve povezivali i od nas činili mnogo bolje ljude. Kako se život vraćao u normalu, tako smo se i mi vraćali svojim sebičnostima i nemanju vremena ni za šta.
Bol i sloboda moraju ići ruku podruku. Baš kao i svest i smisao. I kada dopustimo našoj svesti da taj smisao prepozna, onda nam bol više ne može ništa, onda ne patimo i onda, tek onda smo slobodni."
Jako dobro napisana knjiga o odrastanju mlade Gabrijele uz nestabilnu i neuračunljivu majku. Odrasta i bez oca za čiji identitet Gabrijela saznaje tek nakon smrti majke kroz njezino pismo koje je ostavila kao oporuku. Nažalost, ne stiže ga upoznati iako zna tko je, zna da je pisac (i to vrlo plodan pisac), zna gdje živi, ali zakasni ga upoznati. Pavel, Gabrijelin otac tragično je preminuo baš u trenutku kada se Gabrijela spremala posjetiti ga.
Kreće Gabrijelina pomna istraga o tome tko je bio njezin otac, zašto je bolovao od distrofije mišića, koliko mu je značila njegova majka, Gabrijelina baka po ocu, kakvu ulogu u svemu ima Pavelov liječnik i psihijatar.
Ovo je obiteljska drama koju ne možete prestati čitati. Ali ona paralelno predstavlja dijagnozu društva i svijeta u kojem živimo. Lako je čovjeka programirati, uvjeriti u LAŽ, u privid, u iluziju. Manipulacija je današnje glavno oružje. Od toga se upravo sada želimo kroz ovaj rat osvijestiti. Probuditi! Onako kako je to učinila Gabrijela.
Velika preporuka. Zavređuje biti među prvih deset najboljih knjiga koje sam pročitala u ovoj godini.
Tragovi u vremenu – Rosie Kugli
Ukratko, pročitana u dahu. Kako i ne bi kad je ovo knjiga o knjižarstvu, nakladništvu, čitanju i ljubavi prema knjigama. Rosie Kugli je odlučila otići u ne tako davnu prošlost i što više saznati o obitelji Kugli (s kojom nije u direktnom srodstvu) koja je u drugoj polovici 19. stoljeća u Zagrebu predstavljala sinonim za knjigu, knjižaru i nakladništvo. Osim što saznajemo kako je Stjepan Kugli stvorio svoje knjiško carstvo a nakon što je zanat učio kod najboljih bečkih knjižara, Rosie nas vraća u stari Zagreb kad je imao oko trideset tisuća stanovnika. Upoznajemo dio povijesti i kulturnu baštinu glavnog hrvatskog grada. Zadivljujuća je energija, vizija i uspješnost obitelji Kugli kroz dvije generacije koja nakon Drugog svjetskog rata i nacionalizacije imovine i privatnog vlasništva više nije mogla stvarati i upravljati do tada uspješnim knjižarskim carstvom. Taj pad se nastavio i u drugoj polovici 20. stoljeća zbog stalnih promjena, nemara i potpune komercijalizacije modernog društva pa i knjižarstva. Knjiga me je osim toga vratila u moje djetinjstvo, kad sam s majkom odlazila u Ilicu 30, u tada najveću zagrebačku knjižaru, koja se službeno zvala Mladost, ali za moju majku i mene ona je uvijek bila "kod Kuglija".