Jugoslavija, moja domovina - Goran Vojnović - jedan od autora FSK 2016

Goran Vojnović je jedan od autora koji će gostovati na 4. Festivalu svjetske književnosti. Goran je slovenski je pisac, pjesnik, scenarist i filmski redatelj hrvatskog podrijetla rođen 1980. u Ljubljani. Autor je romana „Jugoslavija, moja domovina“ u kojoj opisuje odrastanje dječaka Vladana i njegovu potragu za ocem o kojem doznaje da je ratni zločinac. Ja, sin ratnog zločinca Rasprave veterana i pitanja „gdje si bio '91“ još se ne privode kraju, ali sve su češća književna upozorenja da život neumitno ide dalje, dok mi pravimo neke druge planove. Ivana Simić Bodrožić podsjetila je romanom „Hotel Zagorje“ da je odrasla generacija koja je rat promatrala djetinjim očima, a s druge strane pojavljuje se još jedan veliki roman o odrastanju u sjeni rata. Roman „Jugoslavija, moja domovina“ Gorana Vojnovića opisuje istraživanje sina koji doznaje da je njegov otac ratni zločinac. Istražujući očev životni put, sin istražuje vlastiti identitet. I nema načina da se pripremi na ono što će naći. Roman započinje danom kada je prekinuto djetinjstvo dječaka Vladana. Bio bi to sasvim običan ljetni dan jedanaestogodišnjaka u Puli, da mu toga dana njegov otac, na povratku s posla, nije bez cjenkanja kupio novog He-mana i dugo ga i čvrsto grlio. Vladan je tada, privijajući se uz očev vojnički isklesani trbuh, osjetio da je nešto krenulo po zlu. Šesnaest godina kasnije, odrasli Vladan kreće u potragu za svojim ocem. Majka mu je rekla da je umro, no Vladan doznaje da je njegov otac živ i da se skriva od optužbe za ratne zločine. Kroz roman upoznajemo Vladana i kao osvetnika i kao žrtvu – u razgovoru s majkom doznaje kad se otac zadnji put javio. Unatoč grubim Vladanovim reakcijama, Goran Vojnović kroz cijeli roman zadržava „čuđenje u svijetu“ dječaka Vladana, koji pokušava shvatiti kakav je put izabrao njegov otac, a istodobno zadržati svoje ja, ostati svoj, bez obzira na to što o svom ocu doznaje. „Htio sam voljeti svog oca i mrziti ratnog zločinca generala Borojevića. Nadao sam se da se ta dva čovjeka nikada neće naći u istom tijelu i da nikada neću prepoznati jednoga u drugome.“ Kao što se sjeća i tog zadnjeg ljeta, Vladan pamti i druge odlučujuće trenutke u njegovu životu. Sjeća se kako se njegova majka slomila i pala na koljena u hotelu Bristol u Beogradu kada je shvatila da je sama i da se njezin muž neće vratiti, da ga je odnio rat. Mali Puljanin znao je da neka djeca imaju none, druga bake, a treća babe, ali na školovanju u Sloveniji dobiva ubrzanu lekciju iz praktičnog nacionalizma – „u razredu je i par pedera koji ne žele reći kako im se zovu očevi i skrivaju što su kako ih ne bi zajebavali.“ Prateći Vladana u njegovu istraživanju kroz sve republike bivše Jugoslavije, do kraja romana priželjkujemo taj odlučujući susret s ocem. Što će reći otac sinu u svoju obranu? Hoće li mu moći pogledati u oči? A sin ocu? Koga će vidjeti pred sobom – oca ili ratnog zločinca? I susret se događa – u Beču, odrasli sin pred ocem, šesnaest godina nakon što su se zadnji put zagrlili i pozdravili. Kao i u razgovoru s majkom, Vladan je opet osvetnik i govori ocu da ne vjeruje u tu sudbinu koja je njega, oca, odvela u rat. A otac je uvjeren da je morao nastaviti sudbinu svog oca Milutina kojeg je također obilježio rat te da bi, da su ostali zajedno, ista sudbina čekala i Vladana. Jer sudbini ne možeš pobjeći. Vladan misli da može. On bježi sudbini, ustaje i odlazi iz kafića u kojem se sastao s ocem, iako ga prati očev povik „bit će ti žao, Vladi“. I žao mu je, istog časa nakon što je izašao, ali ne prihvaća očevo „ne postoji samo ja“. On ostaje uvjeren da postoji „samo ja“ izvan te velike priče o povijesti i sudbini, uvjeren je da je njegov otac mogao birati i da je izabrao krivu stranu. Epilog romana prekid je trogodišnje Vladanove veze s Nadjom koja ga je podržavala u njegovoj istrazi i noćima slušala njegovu kompliciranu priču o očekivanjima i osjećajima vezanim uz oca. Priču za koju je i Vladan osjećao „da je sve manje njegova“. Nakon svega, Nadji je to s Vladanovim ocem bilo previše. A Vladanu je to s Nadjom bilo premalo. On je cijelo vrijeme istraživao svoju veliku priču. Sudbinu, kako bi to rekao njegov otac. Goran Vojnović završava roman dirljivom scenom na očevu grobu, gdje Vladanu misli bježe u djetinjstvo, u zadnje, nezavršeno ljeto. Tamo ga još uvijek čeka ekipa vršnjaka s kojima je trebao otići na kupanje na otok, gdje još nikada nije bio, već je samo dječje naivno zamišljao kakav bi taj otok mogao biti. Zajedno s Vladanom, u zadnjoj sceni romana „Jugoslavija, moja domovina“ sjećamo se svojih zaustavljenih ljeta koja je prekinuo rat. I pitamo se ne čekamo li i danas, dječje naivno poput Vladana, da se naša ljeta nastave. A trebali bismo se pitati što sve propuštamo dok taj nastavak čekamo. Za vas pročitala i napisala: Sandra Pocrnić Mlakar Izdavač: Fraktura #FSK2016 Odmah smo Gorana pitali  i naša 3 pitanja o čitanju, kao autora Festivala svjetske književnosti:   3 pitanja o čitanju – Goran Vojnović   Koju knjigu trenutno čitate? Upravo sam pročitao, kako to autor naziva, autobiografski roman u izmišljenim pričama Mihe Mazzinija Otroštvo (Djetinjstvo) i počinjem sa čitanjem knjige Stoner Johna Williamsa.  Koju knjigu želite pročitati? Na noćnom ormariću čekaju me Orhan Pamuk (Čudan osjećaj u meni) i Olga Tokarczuk (Beguni), a tu su i Rumena Bužarovska (Moj muž), Josip Osti (Duhovi hiše Heinricha Bölla) i Lojze Kovačič (Kristalni čas). Koju knjigu uvijek imate pri ruci? Sabrana djela Izeta Sarajlića. Goran Vojnović slovenski je pisac, pjesnik, scenarist i filmski redatelj hrvatskog podrijetla rođen 1980. u Ljubljani. Autor je romana „Jugoslavija, moja domovina“ u kojoj opisuje odrastanje dječaka Vladana i njegovu potragu za ocem o kojem doznaje da je ratni zločinac. Goran Vojnović o sebi Trenutno malo više pisac, a malo manje filmaš, redovno pišem kolumne, a neredovno kazališne komade, umirovljeni sam pjesnik i TV redatelj. Živim u Ljubljani, a radim gdje stignem.