Ja, Jesusa - Elena Poniatowska
Izdavač: Iris Illyrica
Jesusa je jedan od najhrabrijih ženskih likova koji se mogu susresti u knjigama.
Naratorica ove priče, neobična je meksička pralja, Jesusa Palancares koja nam kronološki priča životnu priču. Kao mala djevojčica je od oca dobila samo jednom dar, jednu običnu lutku od vjeveričje kože. Otac nikad nije imao novaca pa su njene igračke bile od kamena, ili strijela, praćka i pikule. Nije bilo pokazivanja ljubavi, grljenja, poticanja, poljubaca, ali je bilo batina i grubosti. Definitivno bogovi nisu bili naklonjeni tamnoputoj Indijanki iz Oaxace. Majka je umrla kad je Jesusa bila djevojčica a otac je stalno pronalazio nove žene i ljubavnice, ali nijedna se nije željela brinuti za njegovu djecu. Njezin brat Efrén prebio je trudnu djevojku; njezina sestra Petra bila je pretučena do smrti; maćeha je Jesusu često mučila i ponižavala... Gotovo svaki Jesusin kontakt s čovjekom značio je tajni sporazum s vragom. Ništa Jesusi ne čini zadovoljstvo, a ljubav jedva da i poznaje. Često je suočena sa spoznajom da ljudima koje upoznaje tijekom djetinjstva ne treba vjerovati.
Kako bi bila i ostala sa svojim, uglavnom nepouzdanim, ocem Jesusa se pridružuje meksičkim revolucionarnim snagama usprkos njihovim silnim gubicima i propustima i svjedoči Meksičkoj revoluciji. Iako je siromašna i neobrazovana ona ruši sliku tradicionalne meksičke žene. S petnaest godina već je u braku s čovjekom koji je nikad ne prestaje tući, sve dok mu ne zaprijeti da će ga na smrt izbosti nožem. Tek kad mu je pokazala zube on ju je počeo poštivati. Dvije godine kasnije, on je ubijen pred njenim očima. Život kao da nema smisla pa nitko i ne spominje njegovu smrt. Jesusa se nakon takvog braka prepunog zlostavljanja više nikada neće udavati.
Sljedećih 40 godina, Jesusa živi u Mexico Cityju, ponekad radi, često pije i stalno se bori sa životom. Stalan osjećaj otuđenosti od drugih Meksikanaca, uglavnom je prisutan zato što su je tretirali kao manje vrijedno biće. Često zna reći '' Ja zapravo nemam domovinu''. Međutim neustrašiva se Jesusa uvijek iznova uspijeva izboriti za sebe, nailazeći smisao u vjeri i pomaganju drugima.
Bit njezina života je što je ona bila vrlo sposobna i hrabra, usprkos siromaštvu, nikakvom obrazovanju i nikakvom zaleđu.
Jesusu su čak i generali doživljavali ozbiljno, htjeli su da bude vođa satnije u trenutku kad joj pogiba muž (koji je bio vođa). Jednom prilikom general Amar (važna stvarna povijesna ličnost) ju je s ostalim udovicama primio preko reda dok su ostali morali čekati danima. Mnogi su joj udvarali i dvorili je kao kraljicu, ali ona se nije htjela odreći svoje slobode. Sloboda joj je bila najvažnija. Važnija od ljubavi. Koja bi se žena 20-ih godina 20. stoljeća odrekla svih komfora koji nudi brak i inzistirala na svojoj neovisnosti samo da ne izgubi svoju slobodu?
Koliko je imala tužnih i tragičnih trenutaka u životu, imala je i blistave životne trenutke - kad je vodila restoran i frizerski salon, nosila najbolje haljine i imala puno novaca, a s druge strane ostajala je bez ičega i počinjala ispočetka.
Dirnula me je ova ženska priča. Iako je puna borbe i očaja, puna je i hrabrih i nježnih trenutaka. Ono što je upečatljivo u ovoj knjizi je razmišljanje o prošlim životima i reinkarnaciji, prizivanje duhova i susreti s duhovima. Jesusa se u tom području pokazala kao blistava iscjeljiteljica kad su je svi poštovali i uvažavali.
Ovo je prvi roman Elene Poniatowske. Najveća živuća meksička novinarka i spisateljica Poniatowska je dobitnica nagrade Cervantes (2013.) , što je najuglednije književno priznanje hispanofonog svijeta. Iako aristokratskog podrijetla, cijeli se život bavi pisanjem o obespravljenima - siromašnima i osobito ženama – te se tako bori za društvenu pravdu i jednakost. Dobitnica je brojnih novinarskih i književnih nagrada.
Jedno od njenih najpoznatijih djela je “Masakr u Meksiku” (Massacre in Mexico), kronika ubojstava stotine studenata koji su protestirali 1968. godine u Mexiko Cityu. Vojni zločin nad studentima opisala je kroz intervjue sa svedocima i rodbinom žrtava.
Elena je rođena u Parizu u poljsko-francusko-meksičkoj porodici. Preselila se u Meksiko uoči Drugog svjetskog rata, kada joj je bilo deset godina.
Započela je karijeru kao novinarka u listu “Excelsior”, a to je iskustvo obilježilo i njenu književnost. Njezini romani imaju standardnu kronološki narativnu strukturu.
