Izbor – dr. Edith Eva Eger – sloboda se svodi na izbor
Poznato je da volim autobiografije, a pogotovo volim čitati o životima onih ljudi koji su preživjeli strahote Drugog svjetskog rata. Ovo je jedno takvo svjedočanstvo. Predivna priča o nevjerojatnom osobnom putovanju jedne hrabre žene koje se odvija na tri razine: kako je mađarska židovka šesnaestogodišnja Edith Eger preživjela zloglasni logor Auschwitz, kako se kasnije iscijelila i suočila sa svojim demonima učeći i radeći na sebi te, na kraju priče, kako je kroz priče svojih pacijenata ponovno prolazila kroz svoje traume pomažući njima, ali i sebi.
Dr. Edith Eger danas uspješna psihologinja i globalno tražena motivatorica jedna je od posljednjih ljudi koji su preživjeli Holokaust. Danas ima 93 godine i živi u Americi, točnije Texasu. Njezina je mučna priča duboko potresno svjedočanstvo pobjede čovječanstva nad mržnjom, a glavna poruka je da u životu uvijek imamo slobodu izbora. Posebno me u knjizi dojmila njezina povezanost i njezino prijateljstvo s Viktorom Franklom, slavnim neurologom i psihijatrom koji je u svojim knjigama također opisao svoje osobno iskustvo iz logora.
Knjiga se odvija kronološki, onako kako je tekao Edithin život. Edith ima šesnaest godina 1944. godine i iz Mađarske, svoje domovine, deportirana je zajedno sa svojom sestrom Magdom i roditeljima u logor Auschwitz. Tamo je morala pretrpjeti nezamislivo. Vidjela je majku i oca kako ulaze u plinsku komoru, a zatim je morala otplesati baletnu točku zloglasnom dr. Mengeleu jer je o kvaliteti njezine izvedbe ovisio njezin život. Sve što kasnije čitamo u ovoj knjizi granici s mogućim i čudom. Čudo je da su sve tri sestre Eger ostale žive i da su se nakon rata opet ujedinile. Čudo je kako je Edith upoznala čovjeka svog života, kako se kasnije nosila s krivnjom, tugom i gubitkom. Doslovno sam gutala retke ove knjige u kojoj se isprepliće Edithina osobna sudbina sa slučajevima iz kasnije Edithine terapijske prakse. Tečno i uzbudljivo do posljednje stranice, prepuno motivirajućih misli, mudrosti i životnih poruka. Zaista je nevjerojatno što neki ljudi moraju podnijeti. A kad bolje razmislim važna su to svjedočanstva i zapisi za buduće generacije. Ti ljudi kao da su morali ostati živi da istinu prenesu nama i zabilježe je zauvijek. Fascinantno je da je uz svu tu strahotu, Edith ostala toliko iskrena, otvorena i moralna. Nema okrivljavanja, ogorčenja, uloge žrtve ili bilo kakvog zamjeranja. Radi se o izuzetno konstruktivnom i krajnje iskrenom djelu. Mnogima bi ova knjiga mogla pomoći da prebrode najteže faze i dijelove svog života. Isto tako može biti korisna za psihoterapeute koji iz nje mogu dobiti savjete, trikove i korisne intervencije. Knjiga je prava mala škrinja s blagom i apsolutno vrijedna čitanja.
Osobno sam se nakon čitanja osjećala bogatijom i oplemenjena. Edith se pretvorila u pravu prijateljicu.
“Sami odabiremo što želimo naučiti iz užasa. Hoćemo li biti ogorčeni u svojoj tuzi i strahu. Ljuti. Paralizirani. Ili ćemo se držati onog djeteta u sebi, onog živahnog i znatiželjnog dijela, dijela koji je nedužan.”
“Naše maštanje o hrani u Auschwitzu održalo na je na životu. Sjećam se da smo se gostile, čak i kad smo gladovale. “
“Ovo je privremeno, govorila sam si. Preživim li današnji dan, sutra ću biti slobodna.”
“Patnja je neizbježna i univerzalna. Ali naši se odgovori na patnju razlikuju.”
“Vjerovanje određuje naše osjećaje (tugu, ljutnju, tjeskobu), a naši osjećaji zauzvrat utječu na naše ponašanje (našu otvorenost, naše zatvaranje, samoiscjeljivanje da bismo ublažili nelagodu).
Da bismo promijenili svoje ponašanje, poučava Ellis, moramo promijeniti svoje osjećaje, a da bismo promijenili svoje osjećaje, moramo promijeniti svoje misli.”
Prevela: Merima Nikočević Ibrahimpašić
Knjiga se odvija kronološki, onako kako je tekao Edithin život. Edith ima šesnaest godina 1944. godine i iz Mađarske, svoje domovine, deportirana je zajedno sa svojom sestrom Magdom i roditeljima u logor Auschwitz. Tamo je morala pretrpjeti nezamislivo. Vidjela je majku i oca kako ulaze u plinsku komoru, a zatim je morala otplesati baletnu točku zloglasnom dr. Mengeleu jer je o kvaliteti njezine izvedbe ovisio njezin život. Sve što kasnije čitamo u ovoj knjizi granici s mogućim i čudom. Čudo je da su sve tri sestre Eger ostale žive i da su se nakon rata opet ujedinile. Čudo je kako je Edith upoznala čovjeka svog života, kako se kasnije nosila s krivnjom, tugom i gubitkom. Doslovno sam gutala retke ove knjige u kojoj se isprepliće Edithina osobna sudbina sa slučajevima iz kasnije Edithine terapijske prakse. Tečno i uzbudljivo do posljednje stranice, prepuno motivirajućih misli, mudrosti i životnih poruka. Zaista je nevjerojatno što neki ljudi moraju podnijeti. A kad bolje razmislim važna su to svjedočanstva i zapisi za buduće generacije. Ti ljudi kao da su morali ostati živi da istinu prenesu nama i zabilježe je zauvijek. Fascinantno je da je uz svu tu strahotu, Edith ostala toliko iskrena, otvorena i moralna. Nema okrivljavanja, ogorčenja, uloge žrtve ili bilo kakvog zamjeranja. Radi se o izuzetno konstruktivnom i krajnje iskrenom djelu. Mnogima bi ova knjiga mogla pomoći da prebrode najteže faze i dijelove svog života. Isto tako može biti korisna za psihoterapeute koji iz nje mogu dobiti savjete, trikove i korisne intervencije. Knjiga je prava mala škrinja s blagom i apsolutno vrijedna čitanja.
Osobno sam se nakon čitanja osjećala bogatijom i oplemenjena. Edith se pretvorila u pravu prijateljicu.
“Sami odabiremo što želimo naučiti iz užasa. Hoćemo li biti ogorčeni u svojoj tuzi i strahu. Ljuti. Paralizirani. Ili ćemo se držati onog djeteta u sebi, onog živahnog i znatiželjnog dijela, dijela koji je nedužan.”
“Naše maštanje o hrani u Auschwitzu održalo na je na životu. Sjećam se da smo se gostile, čak i kad smo gladovale. “
“Ovo je privremeno, govorila sam si. Preživim li današnji dan, sutra ću biti slobodna.”
“Patnja je neizbježna i univerzalna. Ali naši se odgovori na patnju razlikuju.”
“Vjerovanje određuje naše osjećaje (tugu, ljutnju, tjeskobu), a naši osjećaji zauzvrat utječu na naše ponašanje (našu otvorenost, naše zatvaranje, samoiscjeljivanje da bismo ublažili nelagodu).
Da bismo promijenili svoje ponašanje, poučava Ellis, moramo promijeniti svoje osjećaje, a da bismo promijenili svoje osjećaje, moramo promijeniti svoje misli.”
Prevela: Merima Nikočević Ibrahimpašić
