Isabel Allende, Largo pétalo de mar, Tanušna morska latica

Sedamnaesti roman Isabel Allende, saga obitelji i povijesne tematike nježno je i potresno štivo koje je književna (u španjolskom svijetu) kritika proglasila najboljom koju je ikada napisala. Allendeova je najprodavaniji pisac na španjolskom jeziku – u svijetu je prodano više od 72 milijuna primjeraka, prevedena je na 42 jezika i još je jednom dokazala da ima izvanredan talent za pričanje priča. Zgodna je priča kako je mlada novinarka Isabel posjetila velikog pjesnika u njegovoj kući s namjerom da s njim razgovara, te da joj je on rekao neka se radije prebaci na pisanje knjiga jer je najgora novinarka u zemlji, jasnije je kako dobro Isabel može složiti priču jer je i sama bila izbjeglica koju je od kuće otjerao upravo Pinochet. Poslušala je Nerudu i napisala zaista sjajan prvi roman "Kuća duhova", sagu obitelji koja preživi i Pinocheta. Ovaj je pak roman napisala na obljetnicu – 80 godina od kako su se španjolske izbjeglice iskrcale na obale Čilea – jedan dio u luci Valparaiso, a dio je otišao dalje, u Santiago. Neruda je tako spasio 2200 ljudi. CUÁNDO DE CHILE OH Chile, largo pétalo de mar y vino y nieve, ay cuándo ay cuándo y cuándo ay cuándo me encontraré contigo, enrollarás tu cinta de espuma blanca y negra en mi cintura, desencadenaré mi poesía sobre tu territorio. Krajem 1930-ih građanski je rat zavladao Španjolskom. General Franco je s fašistima i velikom podrškom i desnice i katoličke crkve odlučio poraziti demokraciju – pučem je došao na vlast i krenuo u okrutan i krvav obračun sa svima koji nisu mislili kao on. Stotine tisuća republikanskih vojnika, ali i žena, djece, civila užasnutih bombardiranjem gradova, progonima, zatvorima i mučenjima bježe prema francuskoj granici. I događa se ono što se događa i danas. Francuzi nisu sretni s dolaskom migranta pa granice drže zatvorene, neke ljude vraćaju u Španjolsku znajući da oni povratak neće preživjeti, a onda ipak, zbog pritiska svijeta otvaraju logore za izbjeglice. U njima se smrt samo nastavlja – pothranjeni su, promrznuti, bez skloništa, a kad napokon stigne građevinski materijal kuće će izbjeglice, već onemoćale, izgraditi sami. Usred ratnog vihora su i dva brata – jedan je vojnik, prepun ideala i vjere u bolje društvo, a drugi student medicine koji sasvim slučajno i instinktivno oživi ručnom masažom srce umirućeg vojnika, dječaka. Víctor Dalmau postaje liječnik čija je misija pomoći, liječiti i spasiti. Nesuđena žena njegova brata, Roser Bruguera sada je trudnica u bijegu kojoj se nitko ne usuđuje reći da je njezina ljubav odavno skončala pod mecima. U cijelu se priču upliće i Pablo Neruda, pjesnik i od svoje 23 godine i diplomat (u Šri Lanki, Indoneziji, Singapuru, Argentini, Španjolskoj i Francuskoj) koji je sa samo 20 godina objavio svoju najslavniju zbirku "Dvadeset ljubavnih pjesama i jedna očajna" (Veinte poemas de amor y una cancion desesperada), a koji će američkim brodom SS Winniepeg prebaciti u Čile 2200 izbjeglica. I dok oni plove prema novoj domovini u koju bi trebali donijeti svoje vještine i znanje, po nekom ključu odabrani, ostatak svijeta polako, ali sigurno tone u gnoj rata koji će obuzeti cijeli svijet. On nije poslušao pa na brod ukrcava ljude svih klasa, od seljaka i radnika, slikara, profesora, profesionalaca, intelektualaca, mnogi od kojih su socijalisti i komunisti, on spašava – ljude. Na novom kontinentu vrijeme je za novi početak, ali čekaju ih mnoga iskušenja jer će Čileom zavladati krvava diktatura jednog vojnika, Augustea Pinocheta, jednog od najvećih zločinaca 20. stoljeća. Víctor je s trudnom Roser pobjegao od jednog, da bi pali u ruke drugog rata. Pronaći će i radost, živjet će nadajući se da će se vratiti u domovinu, i tako zarobljeni zapravo su tek svjedoci izgleda vječne bitke između slobode i represije koja se odvija diljem svijeta. Largo pétalo de mar metafora je kojom je Neruda opisao svoju domovinu, voljeni Čile koji će ga na kraju i doći glave. Većina je španjolskih doseljenika ostala u Čileu – među njima povjesničar Leopoldo Castedo, tipograf Mauricio Amster, slikari Roser Bru i José Balmes, a  Victor Pey, koji je bio ratni zarobljenik u Francuskoj kasnije je bio najbliži savjetnik čileanskom predsjedniku  Salvadoreu Allendeu. Danas su u Čileu ponosni na taj događaj koji se slavi. Slavi se, ako baš hoćete, humanost koje nam danas možda ipak manjka.