Hitlerove kušačice – Rosella Postorino - knjiga koja propituje što znači biti i ostati čovjek

Preveo: Marko Kovačić Poznato je da sam opsjednuta knjigama s ovom tematikom. Drugi svjetski rat, tragične ljudske sudbine i besmisao okrutnih krvoprolića,  masovnog ubijanja i uništenja su teme za kojima još uvijek mahnito posežem. Tako je bilo i s ovom knjigom. Kad sam je ugledala odmah sam znala da je to knjiga za mene. I bila je. Doslovno sam je progutala. Ovaj puta ne samo zbog teme nego i stila pisanja nadarene Talijanke i zbog nevjerojatno dobro umotane istinite životne priče u roman s više tema i poruka. Ratna je 1943. godina. Hitler stoluje u svom tajnom skrovištu, Wolfsschanze, Vučjoj jazbini u istočnoj Prusiji, opsjednut mišlju da ga žele otrovati hranom pa regrutira petnaest  žena koje će par sati prije nego što on doručkuje, ruča ili večera kušati hranu koja se za njega priprema. Najgori posao ikada? Ili ipak nije? Dok su drugi gladovali ovih se 15 žena prejedalo. Ili nije?. Možda fizički jesu, ali emotivno su ostajale sve gladnijima. I u vječnom strahu. Među njima je i mlada 26-godišnja Rosa Sauer koja nakon bombardiranja Berlina u kojem su poginuli njezini roditelji seli roditeljima svog muža Gregora s kojim je u braku tek godinu dana u Gross- Partsch (današnji Parcz u Poljskoj). On se dobrovoljno prijavio i ratuje na ruskom frontu, te su oni samo još jedan mladi par koji je rat razdvojio i odredio im sudbinu. Rosa je svjesna da joj je svaki zalogaj možda posljednji. Ali u ovoj priči nije riječ o hrani, o Hitlerovim prehrambenim navikama ni o receptima, iako se Hitler ovdje spominje  kao netko duboko kontradiktoran: netko tko naređuje istrebljenje šest  milijuna Židova, a ipak ne jede meso jer mu  se životinjske klaonice čine vrlo okrutnima. Nevjerojatno zar ne?  Je li Hitler bio stvarno vegetarijanac i iz kojeg razloga? Je li mu zaista omiljeno jelo bila juha od šparoga i hrpe povrća?  Hitler je tvrdio kako vegetarijanstvo može uskrsnuti arijsku rasu i to je razlog zašto je često bio na dijetama koje su sadržavale voće i povrće. Svaki je obrok za njih 15 Damoklov mač. Ali, ovo je ipak knjiga o bezbroj ratnih sudbina koje i dan danas nikoga ne ostavljaju ravnodušnima. Sve te sudbine odredio je posebno okrutan način vođenja Drugog svjetskog rata. Ali je ovdje riječ i o svim onim malim ratovima  koji se vode svakodnevno,  bez obzira na ove vanjske, unutar grupa ljudi koje je sudbina bez njihove volje povezala. Tako se Rosa unutar blagovaonice i kuhinje našla među petnaest žena, različitih sudbina i životnih priča, svaka sa svojim strahovima, tajnama i dramama. Rosu su od prve drugačije gledali i smatrali strankinjom koja dolazi iz Berlina, pa je bila podložnija neprijateljstvu svojih drugarica, uključujući Elfride čija se osobnost iskazala posebno karizmatičnom, ali i autoritativnom. Bez obzira na sve različitosti i trzavice među njima, stvarnost je ista za sve. Nemaju izbora oko pristajanja na ulogu koja im je nametnuta. Žele preživjeti i time osim življenja prihvaćaju i ideju umiranja.  One jedu da bi preživjele, jedu za Njemačku, jedu za Hitlera Svaka od njih se hvata za svoju slamku spasa, a za Rosu je to jedna nezamisliva i nedozvoljena ljubav i strast. Osjeća li krivnju? Je li njeno ponašanje opravdano? Kakve su sve teške odluke ljudi morali donositi u to vrijeme užasa i razaranja. Je li čovjek mogao misliti na moralnost i ispravnost kad mu je sa svakim zalogajem život u pitanju? Okrunjen u Italiji prestižnom nagradom Campiello, ovaj zapanjujući roman nadahnut je istinitom pričom Margot Wölk koja je bila posljednja živa kušačica i na kraju je s 95 godina odlučila ispričati svoju priču. Postorino Wolkovu nikada nije srela, Ali je životna priča ove žene nadahnula za roman. Wolkova je dvije i pol godine kušala hranu i jedina je od 15 žena preživjela Drugi svjetski rat. Margotin se otac odbio pridružiti nacistima, ona nije ušla u djevojačku Hitlerovu mladež, ali je to nekako preživjela. Iz Berlina je došla svekru i svekrvi, a Wolkovu i 14 djevojaka za posao u Vučjoj jazbini odabrao je gradonačelnik. Svaki bi ih dan pokupio autobus i odveo do baraka gdje su od 11 do 12 kušale hranu postavljenu na velikom drvenom stolu i koja je bila ukusna, ali u njoj nijedna nije uživala. Tek kad bi ostale na nogama, hranu bi nosili SS-ovci svom vođi. Nakon neuspjelog atentata von Stauffenberga na Hitlera, paranoja je postala veća pa su djevojke preseljene u napuštenu školu. Margot nikada nije vidjela Hitlera, ali je za njega kušala hranu. Kad su sovjetski vojnici bili nadomak Vučje jazbine, Margot je na vlak stavio jedan poručnik i tako joj spasio život jer su Sovjeti pobili ostalih 14 kušačica. Ali, kad se domogla Berlina pala je u ruke sovjetskim vojnicima koji su je silovali danima te je toliko bila izmrcvarena da je jedva preživjela s posljedicom da nikada nije mogla imati djece. S mužem Karlom sastala se 1946. koji je bio također istraumatiziran, ali su živjeli u sretnom braku sve do njegove smrti 1980. Nikada nije pričala o traumama, ali je imala strašne noćne more. Tek je u prosincu 2012. na svoj 95 rođendan ispričala britanskom novinaru što se dogodilo. Umrla je 2014. Osim ovog nadahnula je njezina životna priča i roman „Kušačica“ (The Taster) V. S. Alexandera. U originalu je ime romana Le assaggiatrici, Kušačice na engleski je preveden „At the Wolf's Table“, „Za vučjim stolom“, a ne govori samo o kušačicama već i ulozi žena u nacističkoj Njemačkoj – nisu one samo trebale rađati male arijevce. Rosella Postorino potpisuje zadivljujući tekst koji, istražujući dvosmislenost odnosa, propituje što znači biti i ostati čovjek. Čak i kad su oko nas same zvijeri.