Hana – Alena Mornštajnova – saga o češkoj židovskoj obitelji koju ne možete prestati čitati
Prevela: Sanja Miličević Armada
Kada sam počela čitati ovu fantastičnu knjigu koja me osvojila na prvu pomislila sam zašto je ime ove knjige "Hana", a ne na primjer "Mira" ili "Rose". Knjiga je podijeljena u tri dijela i svako poglavlje se bavi sudbinom jedne od žena iz skromne češke židovske obitelji i pripadajućem vremenskom razdoblju:
Prvi dio – Ja, Mira 1954. - 1963.
Drugi dio – Oni prije mene 1933.-1945. u ovom poglavlju je riječ o sudbini Rose i čitave obitelji
Treći dio – Ja, Hana 1942.- 1963.
U prvom poglavlju autorica nas vodi u hladnu veljaču 1954. godine kad upoznajemo devetogodišnju Miru koja unatoč roditeljskoj zabrani odlazi skakutati po ledenim pločama uz lokalnu rijeku. Jedva se spašava od pada u hladnu vodu i tog dana dobiva zasluženu kaznu. Tada nitko i ne sluti da će joj upravo taj nedužni dječji nestašluk spasiti život. U ovoj knjizi se mi kao čitatelji više puta moramo zapitati: je li nešto što se dogodi sreća ili nesreća? To samo dragi Bog zna. U početku izgleda kao nesreća da bi se kasnije pokazalo da je upravo taj događaj bio sretan za onog koji ga je proživio. I obrnuto. Ono što u početku izgleda kao sreća, prouzročit će najveću nesreću. Tako se i ono što slijedi nakon Mirine zaslužene kazne pokazuje kao najveća obiteljska tragedija.
U drugom poglavlju upoznajemo se s Mirinom majkom Rose, koja je Hanina mlađa sestra. Priču i dalje priča djevojčica Mira koja otkriva sve ključne trenutke u životima svoje obitelji - majke, oca, bake Else, prabake Grete i tete Hane. Mama joj je često govorila: "Da nije bilo njih, ne bi bilo ni tebe". U drugom poglavlju saznajemo sve o predratnom razdoblju u Češkoj, o počecima progona Židova, o rastućoj mržnji ostalih građana prema njima, o nepravdi koja je svakim danom postajala neshvatljivija i grozomornija. Pratimo živote dviju sestara kroz njihovo odrastanje, zaljubljivanje, razočarenja i strahove. Situacija je za ovu obitelj svakim danom bila sve nepovoljnija. Jedna od kćeri odlazi s majkom transportom prema logorima smrti, a druga ostaje. Kako i zašto? Kakva im je to sve iskušenja pripremila sudbina? Jesu li mogli utjecati na nju? Jesu li je mogli preskočiti? Zaobići? Ili su sve događaje koji su uslijedili sami izazvali? To je vječno pitanje u ovoj knjizi. Previše jada za jednu obitelj, a previše krivnje za jednu osobu. Je li to Hana mogla predvidjeti, spriječiti ili prekinuti? Ili je majka Elsa donijela ključne odluke?
U trećem i najpotresnijem poglavlju upoznajemo misterioznu tetu Hanu i njezinu stranu priče. Tada polako sve počinje sjedati na svoje mjesto. Tada nam bude jasno zašto ovaj roman nosi naziv „Hana“. Ona ledena ploča s ruba rijeke ima veliko simbolično značenje. Sudbina ove obitelji pretvorila se u jednu takvu veliku ledenu ploču. Tko će je na kraju pomaknuti? Tko od njih će je otopiti?
Autorica prepričava sudbinu ove obitelju uz puno dramatičnosti i neobičnih preokreta koje kao čitatelji ne očekujemo. Ako išta provjerava autentičnost ljudskog života onda je to patnja. Ako postoji nešto što uništava život onda je to patnja koju čovjek nanosi drugima. Ali, što ako je on nevin? Što ako je sve to samo splet slučajnosti, a čovjek je samo bespomoćno oružje sudbine? Ili ipak svaka slučajnost u životu ima i svoje dublje značenje… Vječna su to pitanja koja sve nas muče i koje propitujemo svakodnevno. Mogu si zamisliti kako su si upravo ta pitanja postavljale Mira, Hana i Rose. Jer, upravo ta patnja povezuje likove i njihove sudbine u ovom romanu. Na početku mi nije bilo jasno zašto autorica ulazi u neke detalje da bi kasnije sve sjelo na svoje mjesto. Iako kao čitatelji nismo direktno "odvedeni" u koncentracione logore postajemo svjedoci nepodnošljivog užasa kojeg je vrijedno prenijeti, kao i borbe s vlastitom krivnjom koju je izazvao netko drugi. Priča je ovo o dubokoj hrabrosti, velikim srcima i neuništivoj nadi i uopće me ne čudi da je ovaj knjiga dobila hrpu nagrada. Iako vrvi patnjom i tragedijama ova nam knjiga svakom stranicom ulijeva sve više nade da će na kraju sve biti dobro.
Ova knjiga je u meni probudila mnoge duboke osjećaje te sam i ovaj puta zajedno sa židovskim stanovnicima gradića Meziříčea proživljavala sva vremenska ograničenja, zabrane i propise. Kroz njihove oči sam proživljavala njihove osjećaje prijetnje, boli, straha i poniženja. Zato je ova knjiga ušla u pet najboljih knjiga koje sam pročitala u ovoj godini. Duboko me dirnula i urezala mi se u pamćenje.
Ono što me na kraju dotuklo je bilo saznanje da se ova priča temelji na stvarnim događajima. To da život uvijek piše najbolje romane se i ovaj puta potvrdila.
