Košarica
Izbornik

Fjodorova golubica - Ljubav Ane i Fjodora Dostojevskog

Fjodorova golubica - Ljubav Ane i Fjodora Dostojevskog
U ljeti 1865., upravo nakon što je počeo pisati „Zločin i kaznu“,  po nekima najveći romanopisac svih vremena Fjodor M. Dostojevski udario je o dno. Nedavno je ostao udovcem nakon naglog i nesretnog braka, imao je česte napade padavice koju su tada smatrali biljegom i znakom vraga i Fjodor se našao u nemogućoj situaciji. Njegov je stariji brat umro, Dostojevski je već zagrezao duboko u kockarske dugove a sad su ga stigli i dugovi bratove trgovine. Na vrata su mu kucali  naplatitelji dugova i prijetili mu zatvorom za dužnike što je Fjodora užasavalo. Samo deset godina prije jedva je izbjegao smrtnu kaznu jer je optužen da je sudjelovao u revolucionarnim aktivnostima protiv cara Nikolaja I. i vlasti kad je bio član intelektualnog kruga, tzv. „petraševaca“. Presuda je glasila: „Inženjerski poručnik F. M. Dostojevski, star 28 godina, zbog sudjelovanja u zločinačkim planovima i pokušaja širenja brošura i proklamacija tiskanih u tajnoj tiskari - osuđuje se na smrt streljanjem“. U posljednji je trenutak smrtna kazna zamijenjena izgonom na osam godine u Sibir. Četiri je godine robijao, a nakon toga još četiri služio kao vojnik u groznim uvjetima zabačene azijske Rusije. Nakon tog iskustva pomisao na zatvor Dostojevskom je bila nepodnošljiva. U potpunom očaju odlučio je prodati prava na izdanja svojih sabranih djela Fjodoru Stelovskom za onoliko novaca koliko je dugovao – 3000 rubalja (današnjih 80 000 USD-a). Dio pogodbe bio je da Fjodor mora isporučiti novi roman, ne manji od 175 stranica (deset tiksanih araka), do 13. studenog iduće godine. Ne ispuni li taj uvjet, prava i tog romana pripast će Stelovskom, a sve što Dostojevski napiše on će moći tiskati bez ijednog novčića naknade piscu. Tek kad je potpisao ugovor Dostojevski je shvatio da je izdavač lukav i okrutan čovjek koji je i inače često iskorištavao nesreću raznih autora i da je upravo on otkupio dugove Fjodorovog brata za sitne novce ne bi li pisca prisilio da odradi puni iznos. Dostojevski je bio ljut, ali kako nije imao druge, odlučio je ispuniti ugovor.  Ali, umjesto da piše „Kockara“ kojeg je obećao Stelovskom on se potpuno uživio u pisanje novog romana - „Zločin i kazna“. Kad je stigao listopad, a time i rok za predaju rukopisa, Dostojevski je očajavao na pomisao da roman mora napisati u samo četiri tjedna. Prijatelji, zabrinuti za njegovo zdravlje, predložili su Fjodoru neka on napiše zaplet a svatko će od njih napisati dio. Onda će on „samo“ ujednačiti i urediti tekst. Ideja nije bila loša, no Dostojevski, iako očajan, smatrao je to nečasnim – kako bi mogao potpisati knjigu ako je to rad nekoga drugoga? I - odbio je. Ostala je samo jedna opcija: mora napisati roman, i mora ga napisati jako, jako brzo. Dostojevski nije bio pustinjak kako ga često prikazuju, već sasvim suprotno: volio je kazalište, restorane i oficirsko pijančevanje, kockanje, osobito rulet koji mu je bio opsesija. Koliko god da je zaradio od pisanja, toliko bi, i više, prokockao. Čim bi zaradio novac na kocki, počeo je riskirati i sve bi izgubio. No, što sada Dostojevski može napraviti i kako ne izgubiti prava na svoje romane i kako napisati roman u mjesec dana? A onda mu je na pamet pala ideja. Prijatelja koji je podučavao stenografiju pozvao je 15. listopada i zamolio ga da mu pošalje najboljeg učenika kojeg će, Dostojevski, zaposliti. Bez ijedne sekunde dvojbe profesor je preporučio mladu ženu, Anu Grigorjevnu Snjitkinu. Stenografija je u to vrijeme bila novotarija, čudo, a biti dobar u toj vještini tražilo je mnogo učenja. Od 150 učenika koji su se prijavili kod profesora u mjesec je dana otpalo je njih 125!! Ana je imala 21 godinu a tečaj stenografije je počela pohađati nakon što je završila gimnaziju,  u nadi da će postati financijski neovisnom. Ponuda da stenografira Dostojevskom Anu je oduševila. Jer, Dostojevskog je najviše volio čitati njen nedavno preminuli otac i odrasla je slušajući i čitajući priče „novog Gogolja“. Pomisao da će, ne samo upoznati slavnog književnika, već i raditi za njega i s njim ispunila je Anu nevjerojatnom srećom. unnamed-11 Sljedećega je dana Ana došla pred vrata neugledne, mračne i tihe kućice točno u 11.30 „niti sekunde ranije niti kasnije“  kako joj je poručio Dostojevski i predstavila se piscu koji je bio zbunjen, djelovao je zabrinuto, bespomoćno, uzrujano, usamljeno i skoro bolesno. Od svih nesreća koje je imao na ramenima nije ni pogledao lice stenografkinje. Rastresen i razdražljiv, gotovo neugodan, Dostojevski je Ani postavio niz pitanja o njenoj vještini. Na svako je odgovorila ozbiljno, skoro dosadno i potpuno poslovno, ali pisac se nekako smekšao. Do ranog su poslijepodneva počeli raditi na romanu. On je diktirao, a ona je stenografski zapisivala i kasnije noću, kod kuće, prepisivala. Točni stenogrami, tempo rada i zadovoljstvo koje je pisac počeo osjećati kao da su probudili Dostojevskog. Slijedećih je 25 dana Ana dolazila u kućerak Dostojevskog u podne i ostajala do četiri sata poslijepodne. Njihov je rad prekidan na kratko, kad bi popili čaj i razgovarali. Svakoga je dana on postojao topliji i ljubazniji prema njoj i kao da je primjetio da je Ana ljupka djevojka, pametna, vrijedna i šarmantna. Na kraju je počeo zvati „golubčik“, golubica. Ana je imala sive oči, pametne, sjajne, energičnu bradu, visoko čelo i bila je sve u svemu zgodna djevojka i Fjodor je to morao primjetiti. Cijenio je njenu ozbiljnost, njen osjećaj suosjećanja i kako je svojim blistavim duhom raspršila čak i najtamnija raspoloženja, a njega izvukla iz ponora depresije. Nju je pak dirnula njegova ljubaznost, poštovanje koje joj je ukazivao, to što ga je iskreno zanimalo njeno mišljenje i što se prema njoj ponašao kao prema suradniku, a ne plaćenoj pomoćnici. Ali nitko od njih nije bio svjestan niti je shvaćao da je sjeme uzajamne i duboke privlačnosti i ljubavi posijano i da će prerasti u legendarnu ljubav. Napisala je Ana kasnije svoja sjećanja na Dostojevskog, priču o nevjerojatno sretnom drugom braku za vrijeme kojeg je napisao svoje najveće romane. Njene iskrene i potresne riječi kojima je opisala svoj sretan, pomalo nagao brak, intimni je portret mlade obožavateljice. To je i jedini intimni portret Dostojevskog kojeg imamo. „Svakoga dana, čavrljajući sa mnom kao s prijateljicom, izvukao bi neki nesretni događaj iz prošlosti“, prisjećala se Ana njihovih pauza uz šalicu, dvije čaja. „Nisam mogla nego biti duboko dirnuta njegovim nevoljama za koje nikad nije okrivio nikoga do sebe. Pričao je o problemima s novcem, ali nije kukao iako su priče bile tužne. Jednom se nisam mogla suzdržati i upitala sam „Zašto se vi, Fjodore Mihajloviču prisjećate samo nesretnih vremena? Ispričajte mi kad ste bili sretni.“ A on je rekao: „Sretan? Ali ja nisam osjetio sreću do sada. Ili, barem ne takvu vrstu sreće. Uvijek sam sanjao o njoj. Još uvijek je čekam.“ Nitko od njih dvoje nije znao da je uz čaj sa njima već sjela gošća, gospođica Sreća. Ana je svojom sposobnošću da oko sebe rasprši tugu savjetovala Fjodora da se ponovo oženi i sreću potraži u – obitelji. Ovako je zapisala njihov razgovor: „Mislite da se trebam ponovo oženiti?“  - pitao je. „Da bi neka žena mogla postati mojom ženom? Kakvu bih ženu trebao odabrati – inteligentnu ili ljubaznu?“ „Inteligentnu, naravno.“ „Aha, pa onda nemam izbora. Izabrat ću ljubaznu tako da se smili nada mnom i voli me.“ Kad su već razgovarali o intimnim stvarima pitao je Fjodor Anu zašto se ona već nije udala, a ona mu je rekla da je imala dva udvarača, oba sjajna muškarca koje je duboko poštovala, ali ih nije voljela: „A željela sam se udati iz ljubavi.“ „Naravno, iz ljubavi“, srčano je podržao Anu, „jer samo poštovanje nije dovoljno za brak.“ Dostojevski je uz Aninu pomoć nekim čudom završio roman „Kockar“ za samo 26 dana. Neki su pisci svoje romane napisali za manje vremena, ali ne pod ovakvim okolnostima. Kad su završili roman, rukovali su se, platio joj je dogovorenih 50 rublji (današnjih 1500 USD-a) i toplo joj zahvalio. Slijedećeg dana, 11. studenog  bio je Fjodorov 45-i rođendan pa je odlučio obilježiti taj dan slavljeničkom večerom u jednom restoranu. Pozvao je i Anu. Ona nikad nije jela u restoranu i iako se tresla od straha nekako je skupila hrabrost i otišla. Fjodor joj je cijelu večer ukazivao mnogo pažnje. A onda je i večeri došao kraj. Kad se Fjodor smirio i kad je uzbuđenje zbog završenog posla splasnulo, shvatio je da mu nedostaje Ana, da je postala svjetlo njegovog života i nije mogao podnijeti pomisao da je više neće vidjeti. Ana se pak osjećala tužno i sumorno i njene je svježine gotovo nestalo. Navikla je juriti na posao, nedostajali su joj njihovi susreti i živahni razgovori, nedostajao joj je Fjodor. Sve joj se činilo praznim, uzaludnim a što joj je prije bilo zanimljivo sad je bilo – dosadno. Dostojevski više nije mogao zamisliti život bez Ane i skupio je hrabrost i pitao bi li mu pomogla završiti i „Zločin i kaznu? Deset dana od prvog „projekta“, 20. studenog, Ana je došla Fjodoru koji je dragu gošću jako toplo pozdravio. Bio je uzbuđen. Ušli su u njegovu radnu sobu gdje je Dostojevski odmah Anu zamolio za njenu ruku, ali okolišajući i to je jedna od najsimpatičnijih prošnji, a evo kako se to zbilo. Prvo je Dostojevski rekao kako bi želio čuti što Ana misli o njegovom novom romanu i počeo joj prepričavati zaplet. Odmah je bilo sasvim jasno da je junak zapravo slabo prikrivena verzija njega samoga, ili barem kako se on vidio. A nije se vidio u dobrom svjetlu – izmučeni umjetnik njegovih godina koji je preživio teško djetinjstvo i pretrpio mnoge gubitke, koji je zatrovan neizlječivom bolešću, sam, usamljen i siromašan -  sve u svemu tmuran i turoban čovjek, sumnjičav, mekog i toplog srca, ali potpuno nesposoban iskazati svoje osjećaje. Umjetnik i to talentiran, možda, ali s toliko neuspjeha da ideje koje su mu se oblikovale u snovima ne može ostvariti. To što ne uspijeva nije ga nikada prestalo proganjati. „Taj lik ima najveću muku a ta je da je očajnički zaljubljen u mladu ženu, Anju, (koju je od inspiracije razlikovalo samo jedno slovo), za koju se osjeća nedovoljno vrijednim. Ona je graciozna, nježna, mudra i živahna djevojka kojoj, boji se, on nema što za ponuditi.“ Tek je tada sinulo Ani da se u nju Dostojevski zaljubio i da se toliko boji njenog odbijanja da je svoju ljubav i sve strahove odjenuo u priču. „Je li vjerojatno da se ta junakinja zaljubi u tog junaka prepunog mana? Što može taj postariji, bolestan, dugovima opterećen čovjek ponuditi mladoj, živoj, veseloj djevojci? Bi li njena ljubav prema njemu bila strašnom žrtvom? A kasnije, ne bi li ona gorko zažalila i žalila sve do smrti? Ukratko, bi li moglo biti moguće jednoj mladoj djevojci, toliko drugačijoj po godinama i karakteru, da se zaljubi u mog umjetnika? Bi li to psihološki bilo pogrešno? Eto, to sam vas želio pitati Ana Grigorjevna“ rekao je u jednom dahu Dostojevski. „Ali zašto mislite da bi bilo nemoguće? Jer, kako ste rekli, Anja nije samo praznoglava koketa. Ima ljubazno srce, pa zašto se ne bi zaljubila u vašeg umjetnika? Pa što ako je siromašan i bolestan? Gdje je žrtva s njene strane? Ako ga zaista voli i ona će biti sretna i nikada neće ništa zažaliti.“ Fjodor je u Anu pogledao s uzbuđenjem: „ Vi stvarno vjerujete da bi ga ona mogla iskreno voljeti, i to do kraja svoga života?“ Nakratko je zašutio, kao da oklijeva pa nastavio: „Zamislite na trenutak da ste vi na njenom mjestu“ – rekao je drhtavim glasom – „Zamislite da je taj umjetnik – da sam to ja i da sam vama priznao ljubav i zamolio vas da postanete mojom ženom. Recite, što biste odgovorili?“ Njegovo je lice preplavila velika neugoda i sram, vidjelo se unutarnje previranje i Ani je bilo jasno da više ne govori o književnosti i da će, odgovori li ona dvosmisleno, zadati smrtni udarac njegovom samopouzdanju i ponosu. Gledala je to izmučeno lice koje joj je postalo toliko milo i rekla – „Odgovorila bih da vas volim i da ću vas voljeti cijeli svoj život.“ Ana nije u svojim sjećanjima više citirala ni riječi koje joj je Dostojevski rekao objasnivši kako su joj „dragocjene i svete“, no bila je zaprepaštena svojim osjećajem nevjerojatne sreće i dugo nije mogla vjerovati da veliki Dostojevski ljubi baš nju. „Nikada prije a ni poslije“, zapisat će Ana, nije čula Fjodora da „tako nadahnuto govori...“ Vjenčanje je bilo 1. veljače 1867. i njih su ostali su zajedno sve do Fjodorove smrti, 14 godina kasnije. Iako im je bilo financijski teško i iako su ih pogodile mnoge tragedije poput smrti njihovo dvoje djece, obasipali su jedno drugo ljubavlju. Nije ni počelo dobro jer je Ana na jednoj zabavi koja je za povod imala njihovo vjenčanje, shvatila da je njen muž neizlječivo bolestan. Posljednji dan poklada ručali su kod rođaka i kad su se gosti razišli još su malo ostali sjediti, Fjodor je uzbuđeno pričao nešto Aninoj sestri. Odjednom je problijedio, prekinuo priču u pola riječi, ustao i počeo se naginjati prema Ani koja je zaprepašteno gledala kako se lice njenog muža mijenja. Pustio je vapaj, neljudski krik, kasnije će opisivati Ana, jer je Fjodor imao napad epilepsije. Satima je vikao, lice mu je unakazila bol, oči su mu bile prazne i ukočene i nepovezano je govorio. Ana je prvo pomislila da njen muž ludi... U Ženevi je Ana rodila njihovo prvo dijete, Sonju, u ožujku 1868. Fjodor kao da je dobio svoj komad sunca. Ali kad je malena umrla od upale pluća Fjodor je bio očajan. Sonja je napunila tri mjeseca, tvrdio je da ga prepoznaje, da mu se smješi... Ana je rodila drugu djevojčicu, Ljubov 26. rujna 1869 u Dresdenu i u travnju 1871., tako je barem kasnije Ana tvrdila, Fjodor je posljednji put posjetio kockarnicu i prestao nakon toga kockati - zbog djeteta. No, je li stvarno bilo tako i danas se raspravlja... Počeo je pisati „Demone“ a 1871. su putovali za Berlin kad je zapalio rukopise jer se bojao problema s carinom. Stigli su Petrograd 8. srpnja i tako je završio medeni mjesec koji je umjesto tri mjeseca potrajao četiri godine. Ana je sama sebi postavila cilj da obitelj izvuče iz dugova, a da njen muž bude prvi ruski književnik koji će sam tiskati svoja djela. Proučavala je tržište knjiga, dobavljače, majstorski savladala distribuciju i Dostojevskog pretvorila u nacionalni brand. Danas Anu smatraju prvom poslovnom ženom ikad u Rusiji. Ali, ispod lica te oštroumne poslovne žene i dalje je kucalo nježno i veliko srce osobe koja je i dalje svaki dan svima oko sebe obasjavala suncem a mužu odagnala sve demone koji su ga proganjali. Kasnije će se u svojim memoarima Ana prisjećati tajne njihovog lijepog braka kojeg do danas smatraju jednim od najčvršćih, a njihovu ljubav jednom od najvećih u povijesti kreativne kulture: „Uvijek mi se činilo zagonetnim kako me je moj dobri muž ne samo volio i poštovao, već kako me je gotovo obožavao, kao da sam neka posebna osoba, stvorena samo za njega. Tako je bilo ne samo na početku našeg braka već cijelo vrijeme, sve do njegove smrti. U stvarnosti nisam odskakala ljepotom, nisam imala nijedan poseban talenat ni intelektualne kultivacije i imala sam samo gimnazijsko obrazovanje, a opet, usprkos svemu tome, zaradila sam duboko poštovanje, gotovo obožavanje čovjeka toliko kreativnog i briljantnog.“ Ana je napisala kako su ona i njen muž uvijek bili „dvije osobe različitih konstrukcija, drugačijih sklonosti i potpuno drugačijih pogleda“. Ali uvijek su ostali vjerni sebi:„nikad nismo odjekivali jedan u drugome i nismo izvlačili usluge jedno od drugoga nit se pokušali petljati s dušom onog drugog, ni s psihom. Tako smo se moj dobri muž i ja, nas oboje osjećali slobodni duhom“. unnamed-9 Ponovo su zapali u financijske probleme, dobili i sina Fjodora a s toliko problema koje su imali čudo je da je Dostojevski imao vremena pisati! Pokušali su dio dugova riješiti prodajom kuće, ali se to zakompliciralo. Umrla je Anina sestra (od malarije ili tifusa) a Ana je imala apsces u grlu. Fjodor je završio „Demone“ 26. studenog 1872. a u siječnju 1873. je osnovao svoju i Aninu izdavačku kuću. U stanu su imali i knjižaru. Knjigu „Demoni“ (prevođeni i kao „Bjesovi“ ili „Zli dusi“)  prodali su u oko 3000 primjeraka! Fjodorovo je zdravlje bilo narušeno i iako su liječnici predlagali promjenu klimu on je uvijek ostao u Rusiji. Ponovo je tuga zavladala kad je od nasljeđene epilepsije umro trogodišnji sin Aljoša. Nakon te vijesti Dostojevskom su se vratili napadaji. U zimi 1881., 28. siječnja Dostojevskom je pozlilo, iz grla mu je šiknula krv što je bila posljedica emfizema pluća i epilepsije i pao je u postelju. Kad se malo oporavio tužno je gledao Anu i rekao kako će danas umrijeti. „Pa, kako se osjećaš, dragi moj?“ pitala ga je Ana, nagnuvši se prema njemu. - „Znaš, Ana“, rekao je polušapatom, „ja već tri sata ne spavam i stalno razmišljam. Jasno sam shvatio da ću danas umrijeti.“ - „Mili moj, zašto tako misliš? Pa, tebi je sada bolje, krv ti više ne ide … Zaboga, ne muči sebe sumnjama, ti ćeš još živjeti, uvjeravam te!“ - „Ne, ja znam, ja danas moram umrijeti!“ rekao je uvjeren a Ana Grigorjevna je plakala. „Pamti, Anja, ja sam te uvijek žarko volio i nisam te nikad, čak ni u mislima, iznevjerio!“ Navečer je Dostojevski ponovo počeo krvariti, izgubio je svijest i umro u 20 sati i 38 minuta. Imao je 59 godina. Na pogrebu je bilo više od 100 000 ožalošćenih obožavatelja, ili, po drugom izvoru između 40 000 i 50 000. Njegove su knjige prevedene na 170 jezika, utjecao je na Čehova i Hemingwaya, na Nietzschea i Sartrea. Bio je jedan od najcjenjenijih i najčitanijih ruskih pisaca još za života, a danas je jedan od najvećih. A on je bio najsretniji što ga je voljela njegova Ana. Ana se nikada višenije udala a na uporna pitanje jednom je odgovorila: „ A za koga bih se mogla udati nakon Dostojevskog? Za Tolstoja?“ Dvoje je djece nadživjelo svoje roditelje - Ljuba koja nije imala djece i Fjodor koji je imao dva sina a jedan od njih, Fjodor umro je mlad. Do nedavno je bilo samo pet direktnih nasljednika – praunuk Dmitrij Andrejevič, njegov sin Aleksej i tri unuke - Ana, Vera i Marija pa je 2012.  godine bila u Rusiji velika vijest da je obitelj Dostojevskog, točnije obitelj piščevog prapraunuka dobila – sina. Dječak je trebao dobiti ime Ivan, no kako je rođen 5. rujna po svecima je to Fjodor pa je dječak tako i nazvan. Rođen je mali  Fjodor Dostojevski. Hoće li pisati, to ćemo tek vidjeti.   Sandra Veić Sukreški   unnamed-10

Pretraga

Tečaj €/kn: 7,53450 2022-12-10 04:14:04