Festival Prvi prozak na vrh jezika uspješno završen

Snimio Nikola Kuprešanin Na 3 pitanja o čitanju odgovaraju mladi književnici nagrađeni nagradama Ulaznica, nagradom Gradske narodne biblioteke Žarko Zrenjanin u Zrenjaninu, Na vrh jezika, nagradom za poeziju i Nagradom Zdravko Pucak koju dodjeljuje Matica hrvatske u Karlovcu. Mima Juračak Koju knjigu trenutno čitate? „Stol od trešnjevine“ Marice Bodrožić. Potiče me da pročitam čitav opus autorice i potiče me na pisanje, što je uvijek dobar znak.   Koju knjigu želite sljedeću pročitati? Veselim se „Maksimumu jata“ Tee Tulić i zbirci „Zovite me Esteban“ Lejle Kalamujić. I „Kako sam postao redovnica“ Césara Aire. Nadam se da ću ih se uskoro dočepati.   Koju knjigu uvijek imate pri ruci? „Bog neće pomoći“ Marka Pogačara. Pomaže mi u pisanju. Kada zapnem u traženju prve rečenice, iz nekog razloga ritam ove zbirke ponekad pomogne da započnem.   Mima Juračak, (Sisak, 1986.), diplomirala filozofiju u Zagrebu. Objavljivala je u zbornicima natječaja Lapis Histriae i različitim časopisima. Dobitnica nagrada „Vranac“ i „Ulaznica“ za kratku priču 2016. godine. Bavi se i crtanjem i tehnikom kolaža. Poeziju i prozu povremeno objavljuje na blogu „Idu dani“ (https://mimajuracak.tumblr.com/ )   Odlomak iz priče „Presjek“ Pustoš koja titra iza kuća, u povrtnjacima i na poljima, nešto je prirodno, nešto suštinski ljudsko - sve kao da se cijepa na ono ispred i iza kuća. Ispred kuća pozdravljam susjede i kosim travu kako bi Marica sadila cvijeće. Iza kuće je pas na lancu i ja koji lokotom zatvaram vratašca i nestajem u vlažnoj travi. Svaka stvar započinje nožem, oštricom - presjek pupčane vrpce, odvajanje kupusa od stabljike, rasjek lubenice ljeti. Osim same smrti – ona započinje omamljivanjem. Nisam za borbu, nisam dovoljno snažan, suviše sam lijen. Kada tijelo klone, jednostavnije je po njemu šarati - potreban mi je taj mir, kako bih se mogao opustiti, svemu pristupiti staloženo. Iskrvare, recimo, u vodu koja se nakupi s jeseni, u malim kanalićima za koje nitko ne zna. Ako netko i vidi, krvare i domaće životinje, kao i jeleni koji se skupljaju u šumarku. Sve krvari, kažem sam sebi. Puštanje krvi, puštanje soka, stapanje s vodom, to je prirodno. Sebastian Antonio Kukavica Koju knjigu trenutno čitate? Trenutačno paralelno čitam tri knjige: Jens Bjorneboe: Trenutak slobode; Jean Descola: Konkvistadori; William Prescott: Osvojenje Meksika. Bjorneboeov roman sam uzeo zato što mi odgovaraju romani s naglašenim nihilističkim, pesimističkim i kulturno-pesimističkim tonom, ali i esejističkom podlogom (u ovom slučaju to je čitav jedan traktat posvećen povijesti okrutnosti kojeg ispisuje glavni junak romana). Za ljubitelje Célinea, Trenutak slobode je svakako vrijedan pažnje, a baš kao i Putovanje nakraj noći, i ovaj roman – uz svoju briljantnu kritiku građanstva, modernog sebstva i čitave zapadne civilizacije – pruža pregršt nezaboravnih komičnih situacija, od kojih posebno valja izdvojiti protagonistovo obračunavanje s Njemačkom („Nakon smrti, Nijemac odlazi u DDR“). Trenutak slobode je djelo koje zbog spoja britkog humora, radikalnog pesimističkog veltanšaunga i izvrsne oštrine u opažanju trajektorija kojima se kreće trajekt zapadnih ideja, spada u sam vrh nihilističke književnosti.   Koju knjigu želite sljedeću pročitati?   Pošto je film nazvan Šutnja ostavio dubok utisak na mene i meni pripadajuće tijelo, odlučio sam da ću kao prvu sljedeću knjigu svakako odabrati, zanemarujući naslove koji već mjesecima stoje na listi čekanja, knjigu kojoj također nadjenuše ime Šutnja, a koju je napisao Shusaku Endo. Želim pročitati i neke knjižice s konzerviranim naslovima kao što je The Birth of the Modern World Ch. Baylya, ali i klasik literature o „zrcalima vladara“: Ksenofontovu Kirupediju koju neki poznaju i pod nazivom Kirov odgoj, pretpostavljam zato što je to prijevod grčkog pojma na hrvatski. Koju knjigu uvijek imate pri ruci? Pri ruci uvijek, bez obzira na okolnosti, moram imati Faulknerov Krik i bijes, jer ne vjerujem da bih ikada išta mogao smisleno napisati, a da prije toga nisam ponovno, po tko zna koji put, pročitao barem par fragmenata Quentinovog solilokvija. Za mene je Krik i bijes najvažnija knjiga, niti jedno drugo djelo, ni roman, ni zbirka poezije, ni esej, ni filozofska rasprava, nije uspjelo progovoriti o životu i smrti kao Krik i bijes. Sebastian Antonio Kukavica ove godine na festivalu predstavlja svoju objavljenu zbirku pjesama u prozi kojom je osvojio prošlogodišnju nagradu za poeziju Na vrh jezika. Sebastian A. Kukavica rođen je 1992. u Rijeci. Diplomirao je politologiju na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu i studirao globalne studije na Global and European Studies Institute u Leipzigu. Dobitnik je književnih nagrada Na vrh jezika, Drago Gervais, Tea Benčić Rimay i Stjepko Težak. Jedna pjesma iz zbirke „nakon povlačenja mora na kopnu će ostati samo dvodihalice i bunkeri envera hoxhe“: u ateljeu punom nedovršene gline (za yasozua masumuru) mrzimo modernu preziremo progres odbacujemo čitavu evoluciju nakon svitkovaca čovjek je slučajna greška koja se nije trebala dogoditi slijepe bakterije i besmislene alge vrhovne su forme života mi svakim snošajem negiramo modernitet prvo smo zajednički oslijepili potom smo si razlomili noge i vratili se u stanje sirena a na kraju smo si noževima izrezali vratove i stvorili škrge postavši dvodihalice ubrzo smo odustali od jezika sveli komunikaciju na onomatopeju na režanje i njuškanje zato živimo u ateljeu punom nedovršene gline iz koje rastu žilave ruke i gojazne dojke britve su jedini lampioni u ovoj tami poznajemo svijet po dodiru po naboru ili glatkoći znamo koji dio tijela dotičemo ja nosim sjekire a ona trake nakon što nam ja osakatim naše zajedničko tijelo ona ga ukrasi rođendanskim vrpcama i svaki dan nam je imendan klanjamo se pred tijelom svetog sebastijana i ljubimo njegove rane osjećam se ugodno u muzeju pretilih žena kao mužjak u zagrljaju svoje bogomoljke Lara Mitraković Koju knjigu trenutno čitate? Mo Yan: „Žabe“ Koju knjigu želite sljedeću pročitati? Julio Cortázar: „Školice“ Ove dvije knjige morala sam/morat ću pročitati u sklopu kolegija Svjetska književnost – izvaneuropski kanon, ali riječ je o dvjema sjajnim knjigama tako da mi nije nimalo žao. Koju knjigu uvijek imate pri ruci? Ne mogu izdvojiti samo jednu knjigu, kod mene se to mijenja periodično. Zadnje su to bile Smrt ima kosu od morske trave Igora Isakovskog, Besmrtnost Milana Kundere i Autopilot Darka Šeparovića. Kod svake knjige me privuče nešto drugačije, ali mogla bih reći da je stvar u specifičnome bilježenju trenutka/emocije/slike koji ova trojica autora posjeduju.   Lara Mitraković rođena je 1992. u Splitu. Osnovnu školu i gimnaziju završila je na otoku Visu. Studira kroatistiku i sociologiju na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Poezija joj je objavljena u „Hrvatskoj zori“, glasilu Matice hrvatske Vis, u dvije zbirke književne grupe Poeziranje „Poeziranje“ i „ODgovori“, časopisu „Mogućnosti“, časopisu „Zarez“ te u zborniku Društva hrvatskih književnika „Hrvatska mlada lirika 2“. 2016. godine pobijedila je na natječaju za hrvatsku književnu nagradu Grada Karlovca „Zdravko Pucak“ rukopisom „Brojanje pogrešaka“. Članica je mlade književne grupe „90+“.   O tome se ne govori ali noću obijam grobove na licu ostavljam otiske zemlje pljujem vruću pljuvačku mramorni blokovi postaju spaljeni plastični stolnjaci nepravilnog uzorka i uzroka moga kopanja ruke su mi osušena mahovina koju zaobilaze mravi oni su iskašljana interpunkcija na mome tijelu množe se modrice iz ljubičaste u žutu pjegu mjeseca od ponoći do pet ujutro samo stopala vire iz zemlje prepoznajem ih perem suzama kosu sam poklonila tvornici lutaka da naprave jednu tvojoj kćeri za 50 godina napravit će kip od oklopa priljepaka i smole o pasu će mi visjeti lopata konopac i kopriva ispod će napisati   o tome se ne govori