Košarica
Izbornik

Egzil za početnike – kako uspjeti u izbjeglištvu u trideset pet lekcija – Velibor Čolić

Egzil za početnike – kako uspjeti u izbjeglištvu u trideset pet lekcija – Velibor Čolić
Prevela: Mirna Šimat Svaka knjiga koja treba doći do tebe, doći će. Tako je i meni prije nekih mjesec dana u inbox stigla poruka od izdavača Vuković Runjić, da je u knjižaru stigla nova knjiga Velibora Čolića. Pomislim, tko je taj pisac? Nikad čula. Još jedan novi, neafirmirani domaći autor. I kao da me nešto gonilo odmah sam odjurila u grad i pokupila knjigu u njihovoj knjižari, iako sam za nekih par sati trebala krenuti na put prema Opatiji i Puli i bila sam u velikoj  strci s vremenom. Kako volim čitati u autu (naravno kad ja ne vozim) počela sam knjigu listati u vožnji. Nakon par stranica su mi počele teći suze. Kojom energijom, kojim emocijama zrači ova priča! Bila sam van sebe od sreće da mi je u ruke došla takva autobiografska proza. Takve i najviše volim. Čak sam u autu čitala svima na glas. Složili smo se da je ovo čista emocija zaista poetičnog izražaja, a opet toliko puna humora i ironije. To može samo Bosanac napisati, pomislila sam. I bila sam u pravu. Išla sam googlati tko je Velibor Čolić. Naravno da je Bosanac. Samo oni mogu imati takvu dušu, samo su oni istovremeno toliki humoristi i pesimisti. Velibor Čolić je moje književno otkriće 2019. godine. Čovjek piše maestralno. On je pisac- pjesnik. On kad pripovijeda zapravo pjeva.  Dira vas u srce, para vam dušu, a istovremeno vam svo vrijeme navlači osmijeh na lice. Život je patnja, no treba li život shvaćati preozbiljno? Njegov život svakako nije bio lak. Bosanac je, novinar i pisac, a 1992. napušta rat i bosansku vojsku u čijim je redovima doživio pet mjeseci pakla, napušta svog ranjenog brata, svoje rodno Sarajevo i svoj omiljeni Dubrovnik i odluči se nastaniti u Francuskoj. Zašto baš Francuskoj? Bog zna. Jer, ne poznaje taj težak jezik i barata sa samo tri riječi - Jean, Paul i Sartre. Očajan je, bez novaca ili prijatelja. Sam je kao prst. Dobiva status izbjeglice, a kako ne bi spavao na klupi, smješten je u dom za azilante zajedno sa Somalijcima, Sirijcima i odbjeglim ruskim vojnicima. I kako dalje? Alkohol mu je jedini vjerni pratitelj. Povremeno susreće žene, ali bijeda je uporna i neumoljiva. Usprkos svemu on se drži svog sna o pisanju. Jer to je jedino što on u životu želi raditi. U bivšoj Jugoslaviji je već objavio tri knjige, a njegovo ratno iskustvo pruža mu materijal za njegovu prvu knjigu na francuskom jeziku. Da, dobro ste pročitali. Čovjek je bio uporan kao mazga i naučio je taj težak jezik do te razine  da na njemu može pisati i da njegove knjige na francuskom osvajaju brojne književne nagrade. Chapeau Monsieur Čolić! Nakon Rennesa, Velibor će otputovati u Europu, Budimpeštu, Prag i Strasbourg, gdje će konačno pronaći ravnotežu zahvaljujući Parlamentu pisaca koji mu je osigurao stabilno stanovanje i dostojanstven život. Čitajući knjige čovjek treba mora shvatiti koliko je mali, koliko je njegov život zapravo divan, koliko nije sam u svojoj patnji ili boli. Kako uvijek ima i gore od vlastitog goreg i kako je sve u našim rukama. Danas je Velibor ugledni i nagrađivani francuski pisac kojem je izdavač najuglednija francuska kuća Gallimard. Prevođen je u cijelom svijetu i živi u Strasbourgu. A da, ono najvažnije je to da sam se još u autu, vozeći se prema Puli,  putem Facebooka povezala s Veliborom, poslala mu poruku u inbox, a on se meni javio iz Pule. Bio je tamo gost na Sajmu knjiga. Slučajnost? Ne, to ne može biti slučajnost. Odmah smo se dogovorili za susret i u subotu se našli u jednom ugodnom pulskom caffeu i pričali u nedogled. Fascinantan čovjek. Vidite da ništa nije slučajno. Naš sljedeći susret će možda biti baš u njegovom gradu – lijepom Strasbourgu. Velika preporuka za ovu knjigu. Pogotovo će se u njoj naći svi oni ljudi koji s ovih naših prostora odlaze u potragu za boljim životom. Tako sam i ja, kao petogodišnja djevojčica otišla  s majkom, s par stotina njemačkih maraka koje su nam putem ukrali, put Njemačke. Majka mi je tamo dobila posao u apoteci, a mene je ostavila na čuvanje u jednom internatu s časnim sestrama gdje sam pohađala školu. Nisam znala ni riječi njemačkog. Plakala sam čitave dane i bila očajna. Ali  snašla sam se. Nisam imala izbora. U jednoj godini završila sam dva razreda osnovne škole i na kraju me majka ispisala iz tog, ne baš ugodnog, internata. Sve je dobro završilo za obje.        

Pretraga

Tečaj €/kn: 7,53450 2022-12-07 11:38:30