Drugi peron, četvrti kolosijek – Mirela Španjol Marković – mračno životno razdoblje koje je dovelo do pronalaženja smisla u patnji.

I kad sam već posložila listu najboljih domaćih romana pročitanih u ovoj godini, u mojim se rukama nađe roman o ljubavi koja je u jednoj obitelji spojila nespojive ljude kako bi pokazala kako može biti snažna, razorna i sudbinska. Kako dobra knjiga moje drage Mirele Španjol Marković! Zauzet će visoko mjesto na listi meni najboljih “domaćica” u 2018. Kad uzmete u ruke ovu knjigu ne možete je više prestati čitati. Životna, potresna, realna i brutalno iskrena. To obično budu knjige koje su napisane iz duše i sa svim srcem. A Mirela je napravila upravo to. Otvorila je svoju dušu, srce, istresla iz sebe sve što je potisnula tijekom života koji je u djetinjstvu i odrastanju nije mazio. Stvorila je mjesto u kojem je zavladala ljubav, prihvaćanje i opraštanje. Do njega je dugo putovala, a putovanje nije bilo ugodno. Zato je simbolika s vlakom koji putuje na relaciji Slavonija Zagreb i uvijek dolazi na isti peron i kolosijek znakovita. Ali bez svih tih neugodnih postaja Mirela nije mogla proći. Mirela je u ovom romanu   profesorica psihologije  na prestižnom američkom sveučilištu i priča nam o djetinjstvu u slavonskom selu u kojem je rođena. Poput bljeskova vraćaju joj se sjećanja na djetinjstvo u bakinom dvorištu i na mladost čiji snovi nisu imali granica. Djetinjstvo i mladost junakinje obuhvaćaju burno razdoblje između 1960-ih do početka  1990-ih godina u Hrvatskoj, tada republici u bivšoj Jugoslaviji. Ti je “flashbackovi” nagnu da s njima krene u potragu za uzrocima svoje dekoncentracije, a uz pomoć skupo plaćanih psihijatara. Kroz sjećanja na mladost, upoznajemo dominantne slavonske žene, fatalne muškarce i odnose u jednoj obitelji koja je, po poznatom Tolstojevom citatu, poput svih nesretnih obitelji bila nesretna na svoj način. Od komunizma, socijalizma, nacionalizma, rata i do slobodne i samostalne Hrvatske isprepliće se životna priča jedne obitelji iz koje je ponikla naša glavna junakinja. Mirela ne prepričava svoje uspomene kronološki niti autobiografski , već nas spontano upoznaje sa svojom temperamentom i osebujnom obitelji. Nižu se tu obiteljski ručkovi, svečanosti, godišnjice, drame, svađe i mirenja. Bili su istodobno neobično sretna i neobično nesretna obitelj, a iako su svi platili visoku cijenu životu, sreća je izostala. Središnji lik (kako to uvijek i bude u našim životima) je Mirelina majka Josefina koja je bolovala od manične depresije i često se “primala čaše”. Svađe između nje i njenog muža – Bodula s otoka Raba bile su burne i silovite. Mamina sestra, teta Sonja udala se za oficira JNA na čijim su ramenima sjali “čvarci” i nije bila ništa manje nesretna od Josefine. Vrlo brzo joj je bilo jasno da joj je taj susret i brak zapravo uništio život. Sonjini i Josefininini roditelji, Mirelini baka i djed svoje su se kćeri Sonje,  nakon što je pristala udati se za Srbina koji je uz to još i vojno lice, odrekli. Deset godina nije smjela nogom kročiti u roditeljsku kuću iako im je rodila jedinog unuka – Bracu. Obje Slavonke iz izrazito hrvatski i nacionalno osviještene obitelji udale su se za krive muškarce. Zaljubljenost i privlačnost kod obje sestre nikada se nije pretvorila u ljubav, nije narasla ili sazrijela do ljubavi već je ostala samo dugogodišnje toleriranje i izazvala konstantnu ravnodušnost. Svi ljudi spominjani u ovoj tragikomičnoj obiteljskoj “jugoslavensko – hrvatskoj” priči ostali su u egoističnoj zabludi i postali itekako odvojeni od sebe. Postali su robovi vlastitih umova što se snažno odrazilo na njihove odnose. Zbog toga je je tu bilo svega - od alkoholizma, nasilja, grubosti, apatije, potrebe za prigovaranjem, okrivljavanjem drugih, žaljenjem do same krajnosti posezanja za antidepresivima i tabletama za smirenje. One su na kraju i presudile jednom od života te obitelji. Neću vam odati kojeg. To ćete pročitati sami. Zbog alkoholizma, miješanih brakova, psihičke nestabilnosti i nevjernih i nepotpunih ljubavi Mirela Španjol Marković u svom prvijencu „Drugi peron, četvrti kolosijek“ vještinom vrhunske pripovjedačice spretno drži konce složene priče koju vodi do katarzičnog vrhunca u kojem otkrivamo i razloge za bijeg i razloge za povratak glavne junakinje. Djevojke koje su 1980-ih prizivale duhove i pile kontracepcijske pilule postale su žene koje odgovorno preuzimaju svoju ulogu u društvu, bolno svjesne rana koje nikada, ma koliko ih osvjestile i liječile, neće uspjeti zaliječiti ali istovremeno dokazujući  da se negativni obiteljski obrasci ne moraju naslijediti niti ponavljati. Uloga žrtve ili jadnice je osobni izbor. Dirljiv roman o nekad raskošnoj i bogatoj Slavoniji i 1980-ima koji se danas, u vrijeme kad odlasci iz Slavonije postaju sve češći, čita sa suzama u očima.