Košarica
Izbornik

Dora i Minotaur - Slavenka Drakulić

Dora i Minotaur - Slavenka Drakulić

Poznato je da obožavam autobiografije i biografije. Za mene je to legalno i opravdano zavirivanje u tuđe živote. Zato sam i u ovoj istinski uživala. Do sada sam pročitala puno knjiga o Picassu i njegovom životu. Francoise Gillot, još jedna od njegovih "žena" i muza koja je u njegov život ušla nakon Dore Maar također je napisala autobiografiju i uspomene na život s najvećim slikarom dvadesetog stoljeća, s genijem i simbolom moderne umjetnosti. Marina Picasso, slikarova unuka, također ni najmanje nije štedjela djeda, opisavši ga kao okrutnog i nemilosrdnog tiranina. Sve njemu najbliže osobe (žene, ljubavnice, djeca, sluge, unuci) bili su svjedoci ponižavanja i podcjenjivanja. Svima su, kao i Dori, trebalo godine i godine da se oporave i oslobode "mita  Picasso" i počnu živjeti mirnije i vlastite živote. U ovoj biografiji naglasak je, naravno, na životu poznate nadrealističke umjetnice, fotografkinje i slikarice Dore Maar koja je velik dio svog života provela u nepotrebnoj i samoj  sebi nametnutoj "sjeni" slavnog umjetnika. Nama u Hrvatskoj  je ovo svjedočanstvo zanimljivije time što je Theodora Markovitch po ocu, Josipu Markoviću, Hrvatica. Njen otac Josip oženio je Francuskinju Julie a 1907. u Toursu rođena je Dora. Govorila je tečno hrvatski iako se njime služila samo u govoru s ocem. Živjela je kao dijete u Francuskoj, Argentini da bi se kao mlada žena vratila s majkom u Pariz. Tada je u legendarnom francuskom kafiću upoznala Picassa preko svog prijatelja Paula Eluarda, velikog francuskog pjesnika kojeg je, recimo i to, Gala ostavila zbog Dalija. No, važno je reći i ovo: Dora je bila umjetnica prije Picassa, nije on od nje napravio umjetnicu. Pripadala je nadrealistima, družila se s umjetnicima tog vremena i bila priznata. Važno je reći da je Dora Maar bila  sudionik i sukreator nastanka Guernice. Picasso je "samo" bio njen - Čovjek. Na žalost, njega su iscrpile njene drame, bol, teške traume koje je nosila iz djetinjstva a egocentrik kakav je bio on je trebao da se brinu oko njega a ne on oko nekoga. To su činjenice. Ova knjiga nastala je na temelju nađenih, nedatiranih bilješki Dore Maar, djelom inspiriranih sjećanjem na razgovore s njenim psihoanalitičarem. Pisana je rukom, ljubičastom tintom.

Dora Maar je, nakon prekida s Picassom, živjela vrlo povučeno sljedećih 40 godina tj. do smrti, u stanu punom njegovih slika, skulptura, crteža i ostalih  uspomena. Rukopis i bilježnica kao da su pisani za buduću autobiografiju ali oni to nikada nisu postali. Nakon smrti anonimnog vlasnika bilježnica je stigla u Hrvatsku i sada je u posjedu jednog poznavatelja Dorinog rada i nje osobno, u Rijeci. Ove bilješke predstavljaju dragocjeni uvid u život dviju posebnih stvaralačih ličnosti ali i svjedočanstvo turbulentnog vremena i poznatih umjetnika. U svojim bilješkama Dora se doima vrlo nesretnom, nesigurnom i oholom osobom iako za to nema objektivnih razloga. Kao da se ljuti na samu sebe što je tako podložna Picassovoj autoritavnosti, posesivnosti i tiraniji. Jer, nitko nije bio pošteđen njegove okrutnosti. Kao i ostale Picassove žene odbija shvatiti da Picasso ne dopušta ženama da ga ostave ni da postanu njegove bivše žene. Jer on, na neki čudan način, ostaje vezan za ženu s kojom je neko vrijeme bio. Jedino se Francoise uspjela maknuti. Picasso se prema svim živim bićima ponašao poput kolekcionara. Svi oko njega su obožavali njegovu kreativnost, snagu, žar kojim je stvarao, a  njega kao fizičku osobu, barem kako ovdje piše, ne baš. Dora je nakon prekida s Picassom doživjela "živčani slom" i psihički se razbolila. Završila je u bolnici gdje je bila tretirana elektrošokovima. (Picasso je platio najbolju njegu za nju,) Ima li lijeka od Picassa? – pitala se Dora svo vrijeme. Kao da nema barem dok se osjećala kao ovisnica. Takav je to bio odnos s genijem – bolestan. Na kraju je potporu našla upravo u svojoj suparnici, Francoise, koja je svoju vezu s Picassom prva okarakterizirala kao bolest. Nakon  dovoljno  godina maltretiranja  prepoznala je problem i s dvoje djece nepovratno ga je napustila liječeći se uz ljubavnika. Dori je to pomoglo i mogla je shvatiti svoje vrijednosti kao žena i umjetnica i odmaknuti se od svega. Ova priča me nije ostavila ravnodušnom. U nekim trenucima ove iskrene  priče prepoznala sam i samu sebe. U tome je njena posebna draž.

"Ne plače mi se. Ni traga suzama. Eto, umro si, a ja te nemam čime oplakati. Sve si mi suze ukrao i razbacao ih po svojim portretima. A možda je prekasno za suze, trideset godina nakon što smo se rastali. Dragi moj, tek vidim da si za mene umro onoga dana kada sam ležala u bolnici sama, ostavljena, na rubu ponora. Jedan tvoj zagrljaj, jedna dodir tvoje ruke bio bi me spasio. Umjesto tebe dočekala sam elektrošokove. Osjećaj napuštenosti zauvijek me opustošio. Ipak nastavila sam živjeti, ne uz tebe ali i dalje u odnosu prema tebi. Zato smrt, kao ni tvoja ranija odsutnost, ništa neće promijeniti u našem druženju". Hvala Slavenki Drakulić na ovom odlično napisanom romanu i svjedočanstvu života jedne posebne žene.

Izdavač: Fraktura

Pretraga

Tečaj €/kn: 7,53450 2022-12-08 14:57:55