Dobar sin – Pascal Bruckner – Samo blagost briše svaku mržnju.

Ne sjećam se kada sam pročitala knjigu koja me je više šokirala i potresla od ove. Od prvih rečenica vam navlači sve veće i veće zgražanje i čuđenje na lice, a oko srca nelagodu. Pascal, taj dobar sin prije svega je dobar pisac! Uživala sam u svakoj rečenici ove najintimnije priče koja me u mnogočemu podsjetila na brutalno iskrenog Knausgaarda. Pisanje je obojici najbolja terapija. Knjiga počinje ovako: „Vrijeme je za spavanje. Klečim u dnu kreveta, pognute glave i sklopljenih ruku, tihim glasom mrmljam svoju molitvu. Deset mi je godina. Pobrajam kratko prijestupe za taj dan, a onda Bogu, našem svemoćnom Stvoritelju, upućujem jednu molbu. On zna koliko sam revan na misi, gorljiv kod pričesti, kako Ga volim više od ičega. Jednostavno molim, preklinjem Ga da izazove smrt moga oca, ako je moguće u automobilu. Da kočnica popusti na nizbrdici, da naiđe na poledicu, na platanu, što god Mu odgovara.“ Pascal je jedinac, krhko i boležljivo dijete rođeno po završetku Drugog svjetskog rata. S nepunih osam godina roditelji ga šalju u Austriju na oporavak zbog učestalih upala pluća.  Knjiga počinje u ugođaju bijelog snijega u austrijskim Alpama, a završava s hrpama smeća i dreka u kojima polagano nestaje njegov nasilni i monstruozni otac kojem je mržnja bila svakodnevna hrana. Ovo je dirljiva, autobiografska priča o nasilju u obitelji. Priča o ocu manijaku koji se iživljava na svojoj ženi i na svojem sinu. Čini to psihički i fizički, iz dana u dan. Majka brani sina, ali bojažljivo i nedovoljno. Nema snage napustiti nasilnog muža i u tom je paklu sve do smrti. Aktualna tema, zar ne? Svaki dan čitamo o jednoj takvoj obitelji u novinama ili na internet portalima. Pročitala sam mnogo romana u kojima je tema nasilje u obitelji, ali u ovoj knjizi Pascal kao da vas uvlači u svoj dom i kao da postajete  svjedokom tog nasilja. No ne možete reagirati. Osim mržnje prema obitelji, Pascalov otac Rene koji je sebe smatrao najčistokrvnijim Arijevcem zadrti je i opsesivni antisemit i rasist. Mržnja je jednostavno svakodnevna tema u kući Bruckner. Pascal se nadao da će otac s godinama popustiti, da će se ispričati, da će uvidjeti i da će omekšati, ali on to neće doživjeti. Otac, iako teško bolestan i uz zapušteni dijabetes umire (tek) u devedest i drugoj godini života,  u staračkom domu gdje o njemu skrbe „nearijevke“ - Arapkinje, Crnkinje i unuka Židovka,  osobe koje je cijeli život prezirao i nazivao parazitima. Koja ironija života. Njegove raznorazne tirade nisu prestajale do zadnjeg dana njegova života. Ali na kraju, knjiga nije obojena gorčinom, mrakom ili mržnjom iako bi možda na početku to mogli pomisliti. Nasilje Pascala nije nagnalo postati žrtvom. Prije ga je nagnalo postati borcem. Kako je to moguće, pitat ćete se? Evo kako on to objašnjava: „Nasilni očevi imaju jednu prednost: ne guše vas nježnošću i sladunjavošću, ne pokušavaju se igrati starije braće ili prijatelja. Oni vas razbude poput električnog udara, čine od vas vječitog borca ili vječitu žrtvu. Moj je prenio na mene svoj bijes i za to sam mu zahvalan. Mržnja koju je ulio u mene na neki način me je spasila. Vratio sam mu je kao bumerang.“ Pascal Bruckner se tek u šezdeset i trećoj godini riješio te svoje vječne tirade. Klasificiran je među najjačim „židovskim intelektualcima“ Europe, najbolji je prijatelj Alaina Finkielkrauta, ljubi žene dalekih korijena, postavši usprkos svemu ljubljeni i dobar otac sina i kćeri te nadasve priznati pisac. Ova knjiga nas uči ljubiti i praštati. Izdavač: Algoritam