Djevojka iz močvare – Delia Owens - najbolja knjiga koju sam pročitala u 2019. godini
Prevela: Petra Pugar
Borba za opstanak u kojoj je priroda jedina zaštita
Pred vama je senzacionalno uzbudljiv i istovremeno poetski napisan roman u kojem možete doživjeti svu usamljenost i ljepotu divljih močvara Sjeverne Karoline gdje živi, od obitelji napuštena bosonoga djevojčica Kya Clark. Ona se nevjerojatno vješto sama bori za opstanak dok joj sigurnu zaštitu daje samo priroda koja je, istovremeno, uči svemu što joj je potrebno. Jednoga dana u listopadu policija otkriva tijelo glavnog "frajera" u mjestu, Chasea Andrewsa, u priobalnoj kaljuži koja jedino zna sve o njegovoj smrti s obzirom da nema nikakvih tragova oko mjesta nesreće. Smrt koja ukazuje na ubojstvo. Lokalno stanovništvo odmah će posumnjati da je mlada i divlja 19 godišnja djevojka Kya, djevojka iz močvare, počinila zločin. Njihove sumnje postaju vrlo brzo optužbe.
Tako fenomenalno povezati jedno nerazjašnjeno ubojstvo s dirljivim i teškim odrastanjem i sve to začiniti slavljenjem prirode i prirodnih ljepota je prava umjetnost. Ova knjiga vam se od prve stranice uvuče pod kožu prvenstveno zbog glavne junakinje, malene šestogodišnje djevojčice koju su prvo napustili njene starije sestre Missy, Murph, Mandy, pa na kraju i Jodie, zatim majka, pa stariji brat, a na kraju i nasilni i vječno pijani otac. Catherine Danielle Clark čiji je nadimak Kya (iako će je mještani Barkley Covea posprdno nazivati Djevojka iz močvare) je na početku bila puna povjerenja i uvjerena da će se majka vratiti. Kad-tad. Mislila je da će mama shvatiti da je ostavila malo dijete na milost i nemilost močvare i kaljuže jer majke vole svoju djecu i brinu se za njih, zar ne? Tako je mislila i Kya. Nada je dugo nije napuštala, a za to vrijeme je Kyu usamljenost dobrano izmučila. Na kraju je, kako to već bude, nada zauvijek umrla. Nevjerojatno je kako se tako malena i bespomoćna djevojčica borila za svaki zalogaj hrane, vode, za svoju odjeću, ali i svoju čast. Jer, ljudi nisu bili dobri prema njoj. Mještani su je zvali sluškinjom i nisu za nju imali lijepu riječ. Dok su joj mnogi ljudi okrenuli leđa, priroda i njeni stanovnici poput morskih ptica, riba, raznoraznih biljaka i školjki na obali postajali su joj sve veći prijatelji i saveznici. Kako je Kya rasla, tako su rasle i predrasude i osuđivanje njenog životnog stila. Tipično za malu sredinu. Različitosti se ne toleriraju.
Priča o Kyji i njezinom neobičnom i okrutnom životnom putu ispričana je iz različitih vremenskih razdoblja. Započinje 1952. kada Kyjina majka nestaje, a zatim nas priča vodi u 1969. kad umire lokalni frajer Chase Andrews, te kada se vodi policijska istraga o tom neobičnom ubojstvu.
Od početka sam bila očarana stilom pisanja ovog romana koji odiše nekom posebnom mirnoćom i realnošću. Autorica kao da crta slike riječima pa sam, kao čitateljica, lako mogla zamišljati močvare i sve te životinje i ljude koji tamo žive. Kya mi je od prvog trenutka bila u srcu. Kako i ne bi zavoljela dijete koje se sa šest godina mora samo brinuti o sebi? Nedostaju joj majka, sestre, brat, njihovi zagrljaji, a ne može ih početi ni tražiti – kako bi? Ona je tek djevojčica, ne zna pisati i ne može ni primiti, ali ni poslati pismo. Srce mi paralo dok sam čitala o Kyijinoj borbi za opstanak. Najradije bih bila uskočila u knjigu i pomogla joj. Skuhala joj toplu juhicu, napravila kolač, zagrlila ju i ušuškala u toplom krevetu. Jer sve to Kya nije imala, a toliko je žudila za tim osnovnim ljudskim potrebama, osobito dok je bila dijete. Kya je trebala dodir, majku, mili glas, toplinu, brigu i da joj netko oduzme tu silnu odgovornost za vlastiti život. Boljelo me dok sam čitala dijelove njenog odrastanja. Kako je uopće moguće nekome vjerovati, nekoga prihvatiti kada odrastaš u takvim uvjetima? Meni se činilo nemogućim. Knjigu sam doslovno gutala. S jedne strane sam željela saznati što se sve događalo djevojčici i bila sam gladna priča o njenom odrastanju i svjedočenju snage karme i neupitnog zakona uzroka i posljedica, a s druge strane sam željela da knjiga vječno traje i da nikada ne prestanu ti predivni, živopisni opisi prirode, životinja, morske obale i ono malo dobrih ljudi kojih na kraju svugdje ipak ima. Divno je to što Kya usprkos svemu upoznaje moć ljubavi i umjetnosti, poezije i prijateljstva. To je jedino pravedno. A time ovaj roman itekako obiluje. Slavljenjem života i njegove snage.
Ovu knjigu proglašavam najboljom knjigom koju sam pročitala u 2019. godini.
Delia Owens je svoj prvi roman "Where the Crawdads Sings" (što bi mogli prevesti "Tamo gdje riječni rakovi pjevaju"), napisala sa 70 godina - debut je postao književnom senzacijom i bestselerom The New York Timesa, pa ne čudi da ga je poduzetna Reese Whiterspoon odabrala za svoj book club, ali i odlučila snimiti film po romanu. Roman je preveden u 23 zemlje, a za najbolju povijesnu beletristiku roman o djevojčici iz močvare dobio je Goodredsovu nagradu Choice Award. Delia je zoologinja, a možda ste čuli za njezine romane - autobiografski "Krik za pustinju Kalahari" (Cry for Kalahari, 1984.), "Slonovo oko" (The Eye of the Elephant) i "Tajna savane" (Secret of the Savanna) – opisuje vrijeme koje je sa svojim tadašnjim mužem Markom provela u Africi gdje su proučavali životinje. Inače je Delia odrasla u ruralnoj Georgiji. Studirala je biologiju, doktorirala iz zoologije, pa je s Markom (kojeg je upoznala na studiju), preselila 1974. u Afriku: u North Luangwa National Park i kasnije u Mpiku u Zambiji. Tu su se susreli s velikim problemom lovokradica pa je o Owensovima i njihovoj borbi snimljena i reportaža ABC televizije. Nakon razvoda Delia živi u državi Idaho, suosnivačica je Owens Foundation for Wildlife Conversation u Georhiji, mnogo radi, piše, objavljuje znanstvene radove i radi na očuvanju – grizzlyja. Zgodno je da je originalno ime knjige povezano sa zoologijom – crawdad je sjevernjački naziv za riječne rakove nalik jastozima koji ime duguju francuskoj riječi escrevisse koja se s vremenom promijenila i udomaćila u engleskom.
