Košarica
Izbornik

Daphne du Maurier i njena čudna obitelj ili, tko je zapravo Rebecca?

Daphne du Maurier i njena čudna obitelj ili, tko je zapravo Rebecca?

"Prošle sam noći sanjala da sam otišla u Manderley, opet... nabasala sam na njega; put je bio sakriven neprirodno naraslim grmljem koje se širilo u svim smjerovima... Tamo je bio Manderley, naš Manderley, tajnovit i tih kakav je uvijek bio, sivi kamen sjao je na mjesečini mog sna,  u prozorima je bio odraz zelenih travnjaka i terase. Vrijeme nije moglo uništiti savršenu simetriju tih zidina, ni mjesto, dragulj u šupljini ruke.." Početak je ovo romana u kojem je atmosfera toliko jeziva i u kojoj nevidljivo postaje opipljivo kroz strah mlade žene, ali i nas, s druge strane knjige. "Vidljivi" junaci su mlada žena koja se udaje za udovca i koju znamo kao Drugu gospođu de Winter, njezin muž, šarmantan udovac Maxim de Winter i domaćica, gospođa Danvers. Nevidljiva je junakinja kuće Manderley u Cornwallu Rebecca, njegova prva žena koja je odavno mrtva a opet, kao da je svugdje oko njih: u zidovima, na imanju, između drveća, kod stijene i možda najviše, u dušama stanovnika prekrasne kuće koja svakom stranicom postaje sve tamnija i sivlja. Priču nam kazuje mlada družbenica na Azurnoj obali upozna šarmantnog i starijeg de Wintera. On je njome očaran iako je ona sramežljiva i društveno gotovo autistična. Veza nje i zgodnog, poželjnog i uglednog de Wintera začuđuje, ali misterij koji ga prati dodatan je izazov. Ona ne zna da je on čovjek koji očajnički pokušava pobjeći sjenama prošlosti i sjećanjima. Prekrasno imanje i kuća Manderley, njegov dom naime skriva mračnu tajnu. Čarobna kuća sa 70 soba vrlo brzo postaje noćna mora mlade gospođe de Winter. Lik domaćice gospođe Danvers možda je i jedan od najpoznatijih jer je odavno prerastao okvire knjige. Ni posljednja rečenica romana nije ništa manje moćna od prve: "A pepeo je letio prema nama (pomiješan) sa slanim vjetrom s mora..."

Roman "Rebecca" nije jedini koji je postao slavan jer i sadržaj slijedećeg kojeg navodimo mogao bi vam biti poznat. Mlada i lijepa plavuša Melanie očarana je muškarcem koji je ušao u dućan s kućnim ljubimcima u kojem ona radi. On želi kupiti ptice tzv. "love birds" za svoju mlađu sestru kao rođendanski dar, ali ih trgovini nema. Melanie si u glavi posloži kako će naručiti ptice i poslati ih na muškarčevu adresu čudesno privučena njemu iako ga je prvi puta vidjela i zapisuje registraciju njegovog automobila, prati ga do Bodega Baya, male ribarske zajednice... Ptice je nabavila, odlučila je donijeti ih, ali bez najave - s porukom ih ostavlja na stolu u muškarčevoj kući. Kad se vraća čamcem prema "svojoj" obali napadne je galeb, kljuca je u čelo.. zvuči poznato? Da, to su "Ptice". Mary Yellan ima 20 godina i odrasla je na farmi, a nakon majčine smrti seli kod tete Patience. Tetin je muž Joss nasilnik koji drži svratište "Jamaica Inn". Čim Mary kroči u kuću vidi da je teta bljedunjava slika same sebe, da sliči na duha i da je potpuno potčinjena mužu. Uskoro nasluti da nešto ne štima jer u svratištu nikada nema gostiju, ono je uvijek zatvoreno, a kada pokušava iscjediti od tetka razlog kaže joj kako nije dovoljno pijan da bi joj rekao zašto živi u mjestu koje je i bog zaboravio i zašto je vlasnik "Jamaice Inn". Mary se zaljubi u Jossovog mlađeg brata Jema koji nije toliko ogrubjeo, lopov je sitnog kalibra koji bi rado imao normlana život, ali ne zna kako. Uskoro Mary shvaća da je Joss vođa grupe pljačkaša brodolomaca koji ne čekaju da se dogodi nesreća već navode brodove na stijene, opljačkaju ih a posadu pobiju. Kada Mary čuje kako tetak naređuje ubojstvo člana bande ne zna može li vjerovati Jemu pa za pomoć traži Francisa, vikara susjednog sela koji je albino i kojeg je srela  kad je zalutala na vrištini. Kad se Mary vrati nenadno sama u kuću, postane svedokinjom pljačke i ubojstvima pa je tetak zatvori u sobu. Ona uspije pobjeći, potraži vikara koji je već otišao po policiju shvativši što Joss radi, a kada uđe u kuću s vikarovom ženom zatekne izbodena i mrtva tijela i tetka i tete. Tko je ubojica? Ima li barem ova priča sretan kraj? Može li uopće biti sretnog kraja? Iza svih se ovih djela, sve od reda klasicima što na papiru, a što na celuloidnoj traci, krije lijepa, krhka, plava žena. Danas je cijenjena ali naravno, nije uvijek bilo tako.I još jedna stvar - pitanje za milijun dolara. Tko priča što se dogodilo u kući Manderley? Jer žena koja se udala za udovca nema imena - ona je "druga gospođa de Winter" a muž je zove ili "draga" ili "moja žena" ali nikad imenom. Jedino što znamo da je njeno ime ili komplicirano ili strano jer jedini, jedini mig njenog imena je kako je bila začuđena kad je primila pismo na kojem je ime ispravno napisano. Dok joj je udvarao Maxim komplimentirao ju je rekavši kako ima "lijepo i neobično ime" - i to je sve. Pitanje je postavila, davno, i dobro razljutila, zapravo razbjesnila autoricu jedna druga dama napetih priča - Agatha Christie.

Daphne du Maurier - Lady Browning ili Gospodarica napetosti

"Rebecca" je danas klasik, jedna od najdražih knjiga i najposuđivanija u američkim knjižnicama i, od kako je izašla prvi puta, nikada nije izašla iz tiska. Od 1938. do 1965. prodalo se u 2 829 313 primjeraka a danas, svaki mjesec proda ih se 4000 . Kazališna se predstava smatra remek-djelom, u Engleskoj je na popisu najomiljenijih knjiga (na 14. mjestu), a Cornwall vrvi turistima koji "hodaju stopama Daphne du Maurier". Ono što je u početku bilo nepriznavanje kvalitete pisanja imalo je veze i što su joj suvremenice bile Iris Murdoch i George Elliot, ali danas je jasno da njeno pisanje ima težinu.

Tko je Daphne du Maurier?

Rođena je kao Daphne Browning 13. svibnja 1907. u londonskoj obitelji s mnogo poznatih članova. Otac, Sir George du Maurier bio je slavan glumac i menadžer, kao i majka Muriel rođena Beaumont. Ujak je bio urednik poznatog magazina a djed je za života bio ikona - viktorijanski pisac, ilustrator u slavnom "Punchu" koji je izmislio lik Svengalija i bio čovjek bez kojeg se londonski intelektualni krug nije mogao zamisliti. Zagovarao je "dreaming true", ispreplitanje mašte i stvarnosti s idejom da se sve o čemu maštamo može i ostvariti ako smo dovoljno hrabri. Tata se nadao da Daphne neće krenuti glumačkim stopama već djedovim, i želja mu se ostvarila. On je pak bio zanimljiv tip, slavan kazališni glumac s jatom obožavatelja i ulizica i nešto manjim jatom ljubavnica, homofob, odlikovan 1922. viteštvom za rad u kazalištu, ekscentrik, a poslužio je za lik kapetana Kuke u Peteru Panu kojeg je prvi glumio i do danas ostao jedan od najomiljenijih. Zašto? Obitelj je bila povezana s visokim krugovima u rodu s obitelji Llewelyn Davies čiji su dječaci postali inspiracija škotskom piscu J.M. Barrieu (https://citajknjigu.com/peter-pan-djecak-koji-je-odbio-odrasti/) za "Petera Pana", ali ima u likovima Izgubljenih dječaka mnogo od sestara du Maurier. Barrie je bio prijatelj obje obitelji i često ih posjećivao. Otac je bio narcisoidan, slavan ali i nesretan što ima tri kćeri, a nijednog sina. Daphne je bila srednja od tri kćeri, lijepa, plava, krhka pa su izjave kako je cijeli život željela biti dječak nespojive s likom prekrasne djevojčice. Ali, sve su tri su u igrama sebi davale muška imena, nosile hlače i ponašale se kao dečkići. Daphne je odrasla u Cornwallu za koji je bila toliko vezana da je on u njenim knjigama glavni sporedni lik, i ako bi i otišla iz tog kraja uvijek mu se vraćala. Na kraju je živjela tamo sve do smrti. Danas u kući živi njen sin, Kit. Kad se sve zbroji nije bilo čudno da su sve tri djevojčice završile u "umjetničkim" vodama - Daphne i starija Angela bile su spisateljice, a najmlađa Jeanne slikarica - ali koristile su nadimke: Daphne je bila Bing, Angela Biffy, a Jeanne Bird. Sve su djevojčice odgajane kao posebne, ali Daphne je bila očeva miljenica. Istovremeno, najmanje draga majci što je bila rana s kojom se nikada nije znala nositi. Cure su brzo shvatile tko su ljudi koji dolaze u kuću, tko su laskavci koji dolaze posuđivati novac, a tko su tatine ljubavnice. Jer, Gerald je bio centar svijeta i dok je bilo tako, kuća je bila mirna. Egomanijak, nevjerojatno razmažen čak i za glumca, okrenut samo sebi dobivao je aplauze koji su zaglušili djevojčice koje su ga obožavale. Osim toga, bio je u lice sladak i ugodan, no čim bi osoba okrenula leđa izogovarao bi je poput najgore dokone babe. Majka se povukla iz glume, ali je glumila do kraja života - da ne vidi ljubavnice koje su se prešetavale kroz njihov život, brak i kuću. Ali ima i podpriča. Pobunile bi se sestre protiv nametnutih pravila da su znale kako. Noël Welch, koja je napisala biografije sestara du Maurier tvrdi da bi djevojčice bile sjajni dječaci pa nije čudo da je sama Daphe rekla kako je bila "muškobanjasta" iako to nikada po fotografijama ne bismo rekli. Bilo je to više u kretnjama, načinu na koji je hodala i kako se ponašala ne bi li tati, koji je želio da ona bude dječak, nadoknadila to što je djevojčica. Želio je da Daphne piše kao njegov otac i ona je doista napisala 40 djela - romane, drame, zbirke priča, nekoliko biografija (od čega jednu o djedu). Možda bi se djevojke pobunile i izborile za život kakav su željele voditi da se rođak, Michael Llewelyn Davies, kojeg je kao i ostale dječake Barrie posvojio nakon smrti njihovih roditelja, nije utopio u, kažu, naručju svog prijatelja. Pretpostavka da nisu bili "samo prijatelji" bio je skandal ogromnih razmjera i djevojčicama je jasno stavljeno na znanje što je apsolutno zabranjeno: smrt, samoubojstvo, zabranjene ljubavi, incest, neposlušnost, bohemia... Jeanne je kasnije imala za partnericu Noël, Angela je imala partnericu, a Daphne je bila biseksualka što je činjenica koju bi otac, da je doživio, teško progutao. Morale si biti lijepe, krotke i dobre, a Angela je bila debeljuškasta. Kad je butler zamijenio Angelu i pomislio da je to dijete neke sluškinje nisu mu du Maurierovi jako zamjerili jer su i sami mislili isto. Angela je bila dobra glumica u usponu, i glumila je Wendy u "Peteru Panu" sve do nezgode. Letjela je, prepuna glumačkog žara, kroz prozor kako je komad tražip, ali je odletila u orkestar i smlavila basistu. Melodramatična nesreća od tada je imala kodno ime "orkestar" jer su se sestre tako razgovarale - u šiframa. Tako je wax značilo vođenje ljubavi a menaced biti privučen nekome; wain je bilo neugoda, crumb hvaliti se, tell him je značilo da je dosadu a to nim piškiti... Rekli bi da su menaced nekome, ali naravno, muškarcu. Nema druge privlačnosti, nikako istospolne.

Školovanje kod kuće i u školama

Kao članica ugledne obitelji Daphne su školovali kod kuće i srećom su roditelji znali vrijednost obrazovanja djevojaka u vrijeme kad su žene još uvijek trebale ispuniti niz "kućanskih" uloga. Guvernanta je bila izuzetno pametna i obrazovana pa je djevojkama dala dobre temelje. Kasnije je Daphne polazila najbolje škole za djevojke u Londonu i Parizu, a kod kuće je upoznala šaroliko društvo roditelja - od glumaca i novinara, književnika i filozofa. Zapisala je kako je Tallulah Bankhead, tada slavna glumica koja je nota bene bila prvi izbor za ulogu Scarlett O'Hara u "Zameo ih vjetar", "najljepše biće koje je ikada vidjela." Sestre su se trebale dobro udati i mirno živjeti, ali nije se to i ostvarilo. Daphne je s 22 bila na krstarenju Baltičkim morem i postala noćna mora barem pet suputnica jer je flertala s njihovim muževima toliko da je čudo da se ove nisu udružile i bacile je preko ograde broda. Prvi roman koji je napisala u obiteljskom ljetnikovcu u kojem su, zapravo za božićnih praznika 1929. zimovali - zvao se "The Loving Spirit". Malo zbog veza i malo zbog dobrog pisanja objavljen je 1931. Bez sumnje je Daphe bila talentirana, ali će tek kasnije napisati knjige po kojima je ušla na listu najprodavanijih i najomiljenijih. Pročitavši njenu knjigu mladi časnik (prvo potpukovnik a kasnije bojnik) s karijerom u usponu, član reprezentacije Velike Britanije u bobu na Zimskim Olimpijskim igrama 1928., vješt mornar, hurdler,  Frederick Arthur Montague Browning kojeg su svi zvali  Boy Browning, bio je toliko očaran opisima obale Cornwalla da je doplovio do luke Fowey iz Londona s namjerom da upozna književnicu. Nije ni slutio da je i lijepa nije sanjao da je to možda njegova buduća žena. A kada je čuo kako se književnica oporavlja od operacije slijepog crijeva odlučio se predstaviti. Pozvao je Daphne na svoj brod. Nakon kratke romanse zaprosio je lijepu Daphne koja ga je glatko odbila s riječima kako ne vjeruje u brak "ali mogu živjeti na divlje". Ipak su se vjenčali iduće godine i ubrzo imali troje djece. U braku su bili 33 godine, sve do Boyeve smrti 1965. Djeca Tessa, Flavia i sin Christopher (Kit), za razliku od mnoge djece slavnih književnika nisu majci zamjerili što nije bila "majka iz romana" jer je ona bila svjesna kako se od djece udaljila jer je "pisanje potpuno obuzelo njeno biće". Zapisala je kako je ljubeći se prvi puta s dečkom bilo kao da "ljubi taticu", u braku je nije zanimao seks jer je više uživala u "jedrenju dok vjetar miluje lice" i cijeli život nijedan muškarac nije mogao ispuniti cipele njenog oca. Angela je imala "orkestar" kada joj je neki vojnik rastvarajući kaput pokazao "donju opremu", a s 18 je bila uvjerena da se od poljupca ostaje trudnom pa je s 25 još uvijek bila djevica kad se zaljubila u konzervativnog političara, naravno oženjenog, zbog čega je otac urlao na nju da je kurva. Tek je s 12 godina mogla podnijeti da pod bor darove ne donosi Father Christmas (u nas Isusek). Nakon toga je Angela ljubav usmjerila na pse, pekinezere, i žene i to tim redom. Kada je imala prometnu nesreću s djevojkom prvo je pitala kako je pas Wendy, je li ozlijeđen. Da postoji seks saznala je s 30 i to s južnoafričkom glumicom i od tada joj se život poboljšao. Angela se upisivala kao Tommy kada je imala susrete s ljubavnicom u motelu i iako je napisala osam knjiga nikada nije izašla iz sjene sestre Daphne. Kako je sama rekla, vodila je pun, ali beznačajan život. Obje su sestre sreću našle kasnije u životu, nikada se ne udavši i obje su imale partnerice. Iako su se često prepirale, tri su sestre do smrti bile bliske a ono što ih je najviše povezivalo, seksualnost koje su u njima izazivale samo žene, bila je tema o kojoj nisu razgovarale. Upitan je i odnos Daphne s ocem kojeg je obožavala bez ikakvog kriticizma, a on je stalno grlio svoju djevojčicu na glas govoreći kako je šteta što nije dječak. Užasno je što je, priča se, a i Daphne je nešto natuknula, s tatom imala neprikladan odnos. Priznala je prijateljici 1965. da su ona i tata "prešli granicu" i da mu je to dozvolila te da je se prema njoj od tada ponašao kao prema bilo kojoj glumičici s kojom je igrao u kazalištu.

Zaboga, i incest? Daphne je bila očeva miljenica - bila je najljepša, bogata, uspješna, a kada se s 27 udavala on je neutješno plakao ponavljajući "Nije fer, nije fer". Brak bi bio dobar da Daphne nije imala tajnu. Privlačile su je žene i zapravo je bila, smatra se, biseksualka ali to nikada, nikada nije javno priznala. Kao dobro odgojena kćer visokog sloja obavila je sve što se od nje očekivalo - udala se, rodila djecu, bila dobra žena i domaćica, ali je zapisala u autobiografiji kako je "oduvijek željela biti dječak" i smatrala je da u sebi ima "mušku energiju koja je navodi da piše". Daphne je u pismu svojoj ljubavnici jednom napisala - "tako mi boga i Krista, nazove li itko takvu vrst ljubavi onom neatraktivnom rječju koja počinje s "l" crijeva ću mu iščupati". Tek je u svojim 40-ima rekla kako misli da je više muškarac nego li žena, a muškarac nije lezbijka. Priznala je i kako je dječaka "zaključala u kutiju" kada je ušla u teen godine, ali je on ipak izašao kada je počela pisati. U dvije knjige, "Moja rođakinja Rachel" i "Scapegoat", "Žrtveno janje" narator je -  muškarac. Daphne je bila i okrutna pa je jednom rekla o sestrama "zar nisam ja pametnija od njih?" ali i lamentirala kako je u srcu muškarac, da više voli žene nego muškarce i sebe smatrala polutankom - unutra je muškarac, na van žena. Zapravo je u srcu romantičan adolescent. I Angela i Daphne su prva seksualna iskustva imale sa ženama. Daphne u Parizu, za vrijeme školovanja s francuskom učiteljicom, pa s glumicom Molly Kerr pa flert sa sekretaricom Edgara Wallacea koja je sebe zvala "James". Daphne je udata imala strastvene vikende na Floridi sa starom tatinom ljubavi, glumicom Gertie Lawrence koju je srela kada je na kazališne pozornice postavljala dramatizaciju svoje knjige. Prekinule su nakon nekog vremena i dvije godine poslije prekida Gertie je umrla od raka jetre, ali bez da je bolovala - srušila se usred predstave "Kralj i ja" na Broadwayu i pala u komu. Kad je vijest o Gertienoj smrti došla do Daphne ona je pala u postelju i tri dana nije mogla na noge, a da djeci nije bila jasna snaga te tuge. To je bila "samo" mamina prijateljica... Kad je otac umro, od raka crijeva, Daphne je napisala nevjerojatno iskrenu biografiju u kojoj je opisala oca koji je bio tašt, mijenjao raspoloženja do neizdržljivosti, pio kao smuk, bio nasilan, ali i nevjerojatan šarmer. Boy je za Daphne bio i muž i otac, ali njegova česta odsustva zbog posla (vojske) dodatno su otežali brak. Dok je ratovao u Drugom svjetskom ratu ona je imala aferu s nekim veleposjednikom, a kad se muž vratio s fronta bili su uprkos troje djece potpuni stranci. Da bi se mogla poistovjetiti sa svojim likovima Daphne je mjesečarila i iz toga crpila ideje. Djecu kao da nije vidjela. S pisanjem koju je obuzimalo poput groznice i odnosa s Boyem koji je bio pun napetosti i trzavica i njenim avetima biseksulanosti bila je ponekad nemoguća i okrutna. Tako barem tvrde biografi. U braku je imala veze sa ženama i muškarcima, ili, kako je rekla "imala je venecijanske tendencije" a Ellen Doubleday, inače žena američkog izdavača bila joj je prva velika ljubav.  Nikada se nije imala namjeru razvesti i kada je Boy (koji je imao vanbračne veze, ali samo sa ženama) obolio predano ga je njegovala do njegovog posljednjeg udisaja. I danas se piše o biseksualnosti Daphne du Maurier, ali ne pretjerano. Englezi su pristojna nacija. Više se piše o djelima, o građenju napetosti u čemu je bila majstorica, o utjecaju koje su njene knjige imale na Stephena Kinga, Tori Amos ili Sarah Waters. Naravno i o Hitchcocku koji je tri njene knjige prebacio na filmsko platno od kojih "Rebeccu" drže klasikom. Kad je Boy kojeg je Daphne zvala Tommy poslan s vojskom u Egipat, u Aleksandriju, Daphne putuje s njim a kod kuće ostavlja djecu, tromjesečnu Flaviu i četverogodišnju Tessu jer nije imala "namjeru natezati dječurliju sa sobom". Pokušala se uklopiti u društvo časničkih žena, ali nisu je zanimale ni čajanke s dokonim ženama ni brbljanja, smetala joj je vrućina i pijesak, nije voljela krajolik ni ritam života i patila je, zaista patila za Cornwallom. Smatrala je da su Englezi grozni ljudi, hotel joj je bio užasan a zasljepljuća svjetlost afričkog sunca i klima trgali su joj živce. Da odagna tugu počela je pisati "Rebeccu" 1938. (a 1940. je i dramatizirala) knjigu koju je opisala kao "studiju o ljubomori." Nesigurna u svoj izgled patila je od proganjanja jednog duha - bivša Boyova zaručnica, prekrasna i glamurozna crnka Jan Ricardo bila joj je opsesija jer se bojala da njenog Tommyja ova i dalje privlači. Osim toga, 1937. s izdavačem Victorom Gollanczom potpisala je ugovor za tri knjige jer je do tada objavila i "Jamaica Inn" i  "Nikada više neću biti mlad; "The Progress of Julius" (u nas preveden kao Život Juliusov) iz 1933. koji je kasnije tiskan kao "Julius" i imala još mnogo ideja. Gollancz joj je dao avans od 1000 GBP što je bio iznos 18 Tommyjevih vojničkih plaća u Grenadier Guardsima. Daphne je sjela za papir i - ništa. Blokada. Nakucala je 50ak stranica i odmah ih bacila u koš za smeće. Napisala je Gollanczu ispriku: "Prvih 15 000 riječi sam bacila jer su čisti književni pobačaj". Vrijeme je curilo jer je u prosincu kada su se tebali vratiti u Englesku trebala predati rukopis. Vratili su se za Božić 1937. i Daphne je isplanirala praznike bez djece uvjeravajući svoju zgranutu majku kako nije stvar u tome da je ona loša majka već da ne može raditi uz djecu. Baki du Maurier je uvalila djevojčice, sjela za stol i pisanje je krenulo - ulovila je zeitgeist koji će je proslaviti. Od prve rečenice do završetka knjige prošlo je četiri mjeseca. "Prekrasna kuća...prva žena...ljubomora, olupina, možda na moru, blizu kuće...  Ali nešto strašno se moralo dogoditi ali ne znam što još... Želim napisati lik prve žene koja je u mozgu druge, neprekidno... sve dok Drugu ona Prva ne proganja dan i noć... tragedija vreba sve dok BUM! nešto se ne dogodi" tako je Daphne zapisala u svojim sjećanjima. Kad je rukopis napokon dala izdavaču bila je nesigurna da je to dobro, no izdavač i urednik su bili oduševljeni. Tako je nastala "Rebecca". "Rebecca" ima sve  - mladu i lijepu ženu koja se zaljubi u zgodnog i tajanstvenog muškarca, prekrasnu kuću ,  tu su ljubav, mržnja, bijeg, prijevare, brodolom. To je romansa, krimić, gotički roman i psihološki triler. Gollancz ga doduše 1938. reklamira kao "veliku ljubavnu priču" i takvom se prikazuje i danas. "Rebecca" je po tako po nekima ljubavni roman, po nekima ljubavno pismo domovini iz vrućeg Egipta u kojem je sanjarila o Cornwallu i kući u kojoj bi se tako nešto moglo dogoditi. Za neke je to priča o ravnoteži između muškarca i žene. Ne slažu se oni koji tvrde kako je to himna rasi muškaraca koja nestaje jer nekada su muškarci bili veliki, snažni i jedva smrtnici.  Autorica je sama rekla kako je to studija o ljubomori i o želji da se zadržimo na sreći jer, koliko god želimo, nema povratka na staro. Lik domaćice Manderleya, gospođe Danvers sotonski je i po mnogima jedan od najstrašnijh, a odanost koju iskazuje pokojnoj gospodarici graniči s ludilom. Smatra se da je u filmu Hitchcock spretno zaobišao zapravo lezbijsku ljubav koju je Danversova osjećala prema Rebecci. Do danas se o "Rebecci" raspravlja i piše. O knjizi, ali i liku Rebecce o kojem je loše govorio samo njen muž, Maxim. No, ne želite li da vas posjeti duh ljute Daphne nikada nemojte reći da je "Rebecca" išta do li studije o ljubomori. Kako nas je jedna vjerna pratiteljica i čitateljica "Čitaj knjigu" zamolila da napišemo nešto o Daphne i "Rebecci" evo još jednog detalja.

"Rebecca" ima paralele s "Jane Eyre" Charlotte Brontë kojoj se Daphne divila. "Jamaica Inn" pak ima poveznica s "Orkanskim visovima druge sestre, Emily. (https://citajknjigu.com/emily-jane-bronte-sfinga-engleske-knjizevnosti-sretan-joj-196-rodendan/) Prvo izdanje u 20 000 primjeraka naručeno je i otisnuto, a u samo mjesec dana planula su dva izdanja, oko 40 000 primjeraka. Tako je već 80 godina - izdanje za izdanjem se rasproda.  Daphne je uspjeh njene knjige iznenadio. Pitanje tko zapravo  je narator razbjesnilo je Daphne. Često se spominje i podatak da je Rommel u svom stožeru imao primjerak "Rebecce". Nacistički general nije roman koristio za čitanje već za šifri za njemačke tj. nacističke špijune koji su se inflitrirali u Kairo. Kada je to čula Daphne je mislila da je to zabavno. Sin Christian zvan Kits, režiser i fotograf, u interviewu je jednim engleskim novinama skinuo dvojbe i poneku tajnu s pisanja i života svoje slavne majke. Kao mala Daphne je više voljela boraviti u Ferrysideu, ladanjskoj kući nego li biti dijelom londonskog društva. Otac Boy imao je karizmu, kasnije je postao rizničar princeze Elizabeth iako je bio aktivno u vojsci do 1948. i bio u službi i Kraljice Majke i princeze kasnije kraljice Elizabeth i princa Philipa, bio član odbora za Olimpijske igre, Kraljevskog jahtaškog kluba, kasnije rizničar Philipu pa su Daphne i on bili gosti na krunidbi Elizabeth. Oženio je Daphne nakon tri mjeseca udvaranja - ona je imala 25 a on 35. Kits, inače mamin ljubimac, odrastao je, kao i djevojčice s četom dadilja i posluge, a majku pamti kao veselu, duhovitu i toplu osobu. Kao mama i kasnije baka bila je, sasvim suprotno napisima, draga, sjajna i slagala se sa svima. Voljela je cricket i nogomet, igrala se s djecom, ali je jako, jako držala do svoje privatnosti. Nasljednik je danas Kit i ima pune ruke posla s dramatizacijama, pravima, odobrio je dva "nastavka", spomenuti Susan Hill (Mrs. de Winter) i Sally Beauman (Rebecca's Tale) a jedan od njegova tri sina, Ned, dizajnirao je zbirku švicarskih du Maurier satova: muških (Maxim) i ženskih (Rebecca). U Beču je tri godine igrao musical "Rebecca" i kasnije u Japanu, Njemačkoj, Južnoj Koreji i Švedskoj. Priprema se remake filma u kojem bi, ispuni li se Kitova želja, Maxima glumio Colin Firth a za Mrs. Danvers bi želio ili Meryl Streep ili Glenn Close. Kad smo kod filma svakako je napoznatija Hitchcockova verzija iz 1940. u kojoj je Maxima glumio Laurence Olivier. On je želio da mu u filmu ženu glumi stvarna žena, Vivian Leigh, ali je svima bilo jasno da bi to bio promašaj jer bi Vivian Leigh otpustila strašnu Danversovu prvi dan i to je znala i publika. Naivna i nevina, takva mora biti Druga Gospođa i Joan Fontaine je bila idealna. "Rođakinja Rachel" na filmu je bila sestra Joan Fontaine, Olivia de Havilland. Daphne je pisala i nastale su i "Frenchman's Creek" (Francuzov potok), "Mary Anne", "The Glass-Blowers" (Puhači stakla, o francuskim korijenima svoje obitelji), "Rule Britannia" i mnoge kratke priče: "Come Wind, Come Weather", "Early Stories", "Not After Midnight", "The Breaking Point", "The Randevouzs"... Osim niza dramatizacija, TV adaptacija bilo je i nekoliko "nastavaka" poput onog iz 1993. Susan Hill  što je odobrio sin Kits. U kazalištu je zaigrala "Rebecca" još 1940. a onda i "Godine između" 1947. i "Rujanske plime" godinu iza. Na film su prebačene "My Cousin Rachel" (Moja rođakinja Rachel, 1952. s Oliviom de Havilland i Richardom Burtonom), "Hungry Hill" iz 1947.  i "Frenchman's Creek" (snimljen 1944.), "Don't Look Now", u režiji Nicolasa Roega, s Julie Christie, Donaldom Sutherlandom o mladom bračnom paru koji se u Veneciji oporavlja od smrti svoje kćeri i upoznaju dvije sestre od kojih je jedna vidovita. Filmovi su bili popularni, osobito "Rođakinja Rachel" i "Rebecca" ali je Daphne od svih ekranizacija jedino priznavala Hitchcockovu "Rebeccu" i Roegovu "Don't Look Now" a za "Jamaica Inn" (1939. s Maureen O Hara) morala je pretrpjeti dopisivanja i prepravljanja kako bi se zadovoljio ego glavnog glumca Charlesa Laughtona. Uostalom, ta je knjiga pa tako i film bio malo ispred svog vremena i zbog strave i zbog nasilja koje je vrebalo iz svake stranice i kasnije, kadra. "Rebecca" je sigurno najpoznatiji film snimljen po Daphneinoj knjizi, osobito Hitchcockova verzija iz 1940. koja je proglašena najboljim filmom a režirao je i "Jamaica Inn" i slavne "Ptice" 1963. Snimljen je i Hungry Hill iz 1947. (o dvije irske obitelji kroz 50 godina), nekoliko verzija "The Scapegoat" (Bette Davis i Alec Guines, 1959.) i "Anamika The Untold Story".... skoro svi po nekoliko verzija, ali  se i danas neprestano snimaju filmovi i TV serije i TV filmovi po romanima i pričama Daphe du Maurier. Za "Moju rođakinju Rachel" smatrala je da je Olivia de Havilland promašen odabir a "Frenchman's Creek" je bio prvi film u tehnicoloru koji je snimljen po njenim knjigama. U "The Scapegoat" nije joj se dopao odabir glavnog glumca Aleca Guinessa a sama je uložila novac u produkciju filma. Pisala je s osjećajem, ima tu i romantike ali je uvijek prožeto s nekom stravom, atmosferom od koje nam se dižu dlake na rukama za koje nismo ni znali da ih imamo, i na kraju, nema sretnog kraja. Naravno da je to i za film savršen recept. U romanu "Mary Anne" opisala je priču koja se vukla po familiji i malo je dotjerala - njena je praprabaka Mary Ane Clarke rođena Thompson bila pet godina ljubavnica 13 godina starijeg Fredericka Augustusa, vojvode Yorka i Albanyja, koji je postao dio dječje pjesmice i koji je bio sin kralja Georgea III i brat kralja Georgea IV. Nije to bilo jedini put da je Daphne posegnula za stvarnim likovima. U "Rule Britannia" opisala je staru i eksentričnu glumicu a za njen je lik uzela lik dvije glumice - Gertrude Lawrence (s kojom je ljubovala) i Gladys Cooper kojoj je djelo posvetila. Ako njene kratke priče cijenimo onda je to zbog strave koju spretno provlači. Kombinacija je to popularne književnosti i lako je posegnuti za njenim djelima a da nismo razočarani jer je knjiga ili priča površna. One to nikako nisu. Ili kako su rekli, to je "slučaj kada pop postane art." To je eto, Daphe du Maurier. Zato je odjeknula priča da su nedavno nađene njene kratke priče koje je pisala kada je imala 21 godinu i jedna od njih je, čini nam se, sjajan predložak. "The Doll", (Lutka) priča je o mladoj ženi koja ima opsesiju s mehaničkim muškim lutkama za seks. Kako to već bude, sama Daphne nije bila sigurna u svoje pisanje i s vremenom se navikla da su kritike mlake, ali uvijek je držala do mišljenja prijatelja i obitelji. Kada je kasnije pisala biografije one su bile bolje prihvaćene nego li njene kratke priče i knjige koje su olako svrstali u "gotičke".  Biografije su hvalili a najviše onu o ocu "Gerald, a Portrait". Napisala je i "The du Mauriers" (biografija obitelji koju je napisala s 30 godina i u kojoj opsiuje četvrt stoljeća svoje obitelji, ),  "The Infernal World of Branwell Brontë" o bratu slavnih sestara Brontë, "The Golden Lads" (o Anthonyju kojeg je zasjenio mlađi brat Francis Bacon) i "The Winding Stair" (o usponu i padu Francisa Bacona). Iako za života bogata i slavna zahvaljujući svojim mračnim i stravičnim gotičkim pričama o ljubavi i osveti nije doživjela da je nazovu nečim više od "romantične spisateljice". Ali, ona je jedan od najoriginalnijih književnih talenta koji se pojavio a to što je kritičari nisu voljeli čest je slučaj s mnogima. Ipak, nije dobivala ugledne nagrade za književnost, nije na "velikim" popisima sto najboljih djela, a nju je mučilo što baš nikada nije dobila pohvale kritike. Strpali su je popularne pisce i tamo je čvrsto zaključali. "Kritičari ti nikada neće oprostiti Rebeccu" rekao joj je prijatelj i kolega Sir Arthur Quiller-Couch. Nisu joj oprostili ni popularnost ni bogatstvo koje je knjigama stekla. Uspjeh se ponekad teško prašta i lako ga se zavije u "kritiku". Je li tako slučaj i s djelima du Maurier?

Stephen King misli da je bila genijalna i da bi je svatko tko želi postati  pisac trebao čitati. Na kraju, kao stara dama Daphne se od srca smijala kada bi netko natuknuo kako je ona lezbijka. "A ne", tvrdi njena kćer, "mama je bila heteroseksualka do nimfomanije i nije podnosila da je žene dotaknu a kamo li..." Možda je sve dobro potpaljena vatrica kako bi kontroverze pojačale prodaju knjiga. Možda je imala čudan smisao za humor a afera s Gertrude koju se trebala potvrditi pisma... pa pisma nema i nikada ih bilo nije. A Daphne je voljela glumiti i dobro zeznuti ljude. Boy je umro 1965.u Menabillyju u 68. godini a do tada je Daphne s njim, a i on s njom, imao niz cirkusa. U vojsci je bio od 1915. do 1948. ali je od Drugog svjetskog rata je pio i na kraju postao kronični alkoholičar što ga je dovelo do živčanog sloma 1957. pa je morao odstupiti s položaja koji je imao u kraljevskoj palači 1959. Imao je ljubavnicu u Foweyu za što je Daphne znala ali nakon njegovog sloma pojavile su se još dvije londonske. Dobio je niz medalja, počasti i naslova a 1963. je izbio skandal jer je pod akoholom i tabletama imao prometnu nesreću u kojoj je ozljeđeno dvoje ljudi. Daphne je umrla 19. travnja 1989. u voljenom Cornwallu, kao 81godišnja omiljena mama i baka i dalje nepriznata od kritike a iako je dobila naslov dame (orden Britanskog carstva 1969. s kojim je dobila naslov Dame Commander) od engleske kraljice za zasluge u književnosti no nije ga koristila iako se često referiraju na nju kao Lady Browning. Umrla je u snu, od upale pluća. Tijelo je kremirano a pepeo prosut u Kilmarthu, baš kako je željela. Sestra Jeanne je umrla 1996. a Angela 2002. Angeline su možda najčitanije knjige dvije autobiografije - "It's Only The Sister", 1951., ("Ma to je samo sestra") i "Old Maids Remember" ("Usidjelica se prisjeća") a iako je od glume do putovanja po Europi jedno vrijeme radila i na zemlji, za vrijeme rata na kraju se odlučila za pisanje. Skoro cijeli život živjela je u obiteljskoj kući u Ferrysideu a objavila je i The Road to Leenane, Pilgrims by the Way, The Perplexed Heart, Reveille i Treveryan, sve skupa 14 knjiga, no bez nekog uspjeha. Jeanne isto tako nije bila neka slikarica... Recimo i to da su kod nas prevedene "Rebecca", "Rođakinja Rachel", "Žrtveno janje", "Franchman's Creek" kod nas kao "Francuzova družica", "Jamaica Inn" je "Krčma Jamaica" a prevedeni su i "Kuća na obali", "Paraziti", "Mary Anne","Puhači stakla", "Gladno brdo", "Kraljev general" i "Nikad više neću biti mlad"...

Pretraga

Tečaj €/kn: 7,53450 2022-12-08 14:55:25