"Ciganin, ali najljepši" – Kristian Novak - najočekivaniji hrvatski roman godine

Još od  Interlibera,  unutar književnih krugova slušam  kako obavezno trebam pročitati „Ciganin, ali najljepši“ Kristiana Novaka. Kako nisam pročitala njegovu prvu hvaljenu knjigu „Črna mati zemla“, a ne može je se više naći u knjižarama, bacila sam se na „Ciganina“ i ni sekunde nisam požalila. Roman odmah obuzme i osvoji. Ima tu svega. Poput jednog velikog lonca punog priča, života, smrti i ljubavi, a koji je začinjen dobrom dozom straha. Knjiga je podijeljena u sedam poglavlja od kojih šest imaju naziv jednog straha (strah od poznatog, strah od vlastitog odraza, strah od paraliziranosti, strah od rupa, strah od izbora, strah od simetrije) dok posljednje poglavlje ima u nazivu „uživanje u promatranju mrtvih“. Jer, kako Kristian kaže na početku knjige: „Rodiš se sa strahom od glasnih zvukova i strahom od padanja. Ostalih stotinu fobija naučiš od bližnjih. Neke te čuvaju od opasnosti, da. Ali većina je tu samo da zbija šale s našim životima.“ Paralelno pratimo četiri životne priče. Jednu priča četrdestogodišnja Milena koja se, razočarana i ponižena,  nakon petnaest godina vraća u međimursko rodno selo Sabolščak, bratu i japici u trošnu rodnu kuću. Uvjet je da se brine za japicu. Drugu priču priča irački Kurd, izbjeglica Nazat iz Mosula koji tisuće kilometara i preko dva kontinenta,  bježi iz ratnog Iraka kroz Tursku, Grčku i Srbiju prema Francuskoj. Tamo ga navodno čeka posao i mir.  Na tom putu upoznaje prijatelja, opasno ludog Azada,  koji mu postaje kao brat, ali gubi sebe dok mu od straha nestaje slika mjesta odakle je pošao kao i slika mjesta kamo je krenuo. Treću priču pripovjeda mladi policajac Plančić  iz Zagreba kojeg protivno njegovoj volji šalju na zadatak u Međimurje. Jer, dogodio se zločin. Četvrta priča, ujedno i glavna,  o mladom je Ciganinu koji se želi riješiti stigme, odbačenosti, retardirane majke i siromaštva. A sve je počelo ljubavlju koju je od početka pratio strah jer Milena je završila u krevetu s mladim i ljepuškastim Romom Sandokanom zvanom Sandi,  koji dolazi iz nekoliko kilometara udaljenog  romskog  sela Bukov Dol. Dijeli ih par kilometara, a zapravo ih dijele svjetovi i zli jezici. Selo teško prašta takvu vrstu ljubavi. Na sredini  knjige događa se zločin i malo po malo saznajemo kako su se životi ovih posve različitih ljudi isprepleli. Osim glavnih likova, oduševili su me i „sporedni“ likovi  poput korumpiranog utjecajanog veterana Domovinskog rata – Hamera, Sandijeve majke Albine, kolega policajca Plančića, opaljenog i ludog Azada, Japice i Sandijeve romske braće – Mirze i Tompe. Upravo oni upotpunjuju sliku ovog složenog romana, koji ima elemente krimića, ali koji nas najviše  upozorava na toliko rašireno neprihvaćanje, na licemjerno korumpirano društvo, na izbjegličke traume i mržnju. Sada znam da ću se sigurno dokopati i prvog Novakovog romana i pročitati ga što prije.   Naslov „Ciganin, ali najljepši“ preuzet je iz narodnjačkog hita ljube Aličića i već je postao često korištena fraza, a u romanu Hrvatica u vezi s Romom objašnjava njezino značenje: “Nije mene ubola ni riječ ‘Cigan’, ni riječ ‘najljepši’. Ova između, ova prokleta, ‘ali’. To je uljez, to je zla riječ. Ne smije joj biti mjesto u rečenicama o ljudima. Ako si s krive strane te riječi ona te zauvijek dijeli od dobrih slika...” Kruno Lokotar je osim ovog romana, uredio  i Novakov roman iz 2013. godine „Črna mati zemla“, u kojem se autor također bavi svojim zavičajem, Međimurjem.