Košarica
Izbornik

Cenzura je uvijek tu, poput neke zlokobne sjene

Cenzura je uvijek tu, poput neke zlokobne sjene

Kad netko zapali knjige "Ima više načina kako se mogu spaliti knjige. A mnogo je ljudi koji trče po svijetu sa zapaljenim šibicama." Što pomislite kad čujete riječ cenzura? Prva je asocijacija svakako zabrana, a onda prošlost, mračno vrijeme kad je šačica određivala što"obični" ljudi smiju a što ne smiju znati, čitati, saznati. Vrijeme puno sjena, lomača i razbijanja polica, guranja knjiga u duboke podrume, u zapečaćene sanduke, vrijeme je to kad su knjige bile zabranjivane, sakrivane ili spaljene a zbog čijeg se posjedovanja lako gubila glava. Zašto? Nisu odgovarale političkom sistemu, svjetonazoru, ideji, kritizirale su, davale su znanje a znanje je opasno jer širi vidike i poglede i lako je vidjeti kako oni na vlasti nisu časni... niz je razloga. Ponekad vlada primitivizam, netko ide "čitati između redova" pa u svakoj riječi nalazi vraga kojeg realno nema, a ponekad tema neke knjige raskrinkava što se potajno radi, ali se o tome ne govori glasno. Naravno, nove filozofije, doktrine, pa sve do potpuno bezazlenih romana nekoga prestraše. Popesti se na vlast pa s nje pasti nije nikada svojevoljan čin. Uvijek je nevjerojatno da se ljudi dignu na noge a da nisu ni pročitali "optuženo" djelo već slijepo vjeruju cenzoru ili se od straha ne usude dvojiti. Pokorni su. Kalkuliraju. Ali, sasvim su lakonogi na paljenje knjiga i razjareno urlanje. Ne moramo svi misliti isto, ali to ne znači da možemo, moramo ili smijemo zabranjivati slobodan protok misli.

Od kada je neke vlasti postoji i cenzura, osobito kod onih koji nisu demokratski došli na vlast - no, mislite li da u ovom desetljeću nema cenzure, grdo ste se prevarili. Jedan od prvih popisa zabranjenih knjiga donio je crkveni sabor u Rimu, 496. godine koji je imao "ispravne" i "neispravne" knjige. Prvi je popis zabranjenih knjiga, po naputku cara, objavilo sveučilište u Louvainu 1510.

Najpoznatiji je crkveni Index auctorum et librorum prohibitorum iz 1557. a zadnja mu je verzija objavljena 1966. U Hrvatskoj je u srpnju 1992. policija NSB-u dala 7733 knjiga od 300 autora i 8670 novina, časopisa, biltena i ostalih publikacija koje su, za vrijeme SFRJ imali u bunkerima. U Hrvatskoj je cenzure bilo odavno. Dominikanac Jamometić "zakačio" se s papom Sikstom VI. jer ga je u pamfletu iz 1482. optužio za korupciju i nepotizam. U Indexu je 1559. bio u Vlačić Ilirik, Hrvat iz Labina koji je bio reformator, a s njim su u društvu bili i Marulić i Crijević i Tuberon, pa Dragišić, Vergerije mlađi, Orbini, Frane Petrić i de Dominis, Stjepan Rabljanin i Grgur Šibenčanin. Grabovčev je "Cvit razgovora naroda i jezika iliričkoga aliti rvackoga" iz 1747. spaljen jer je imao protumletačke stihove, a autor je bačen u venecijanski zatvor Sotto i piombi. Cenzura je zabranila i djela protestanta Mihaela Bučića u 16. stoljeću, djela benediktinca i povjesničara Bandura te ona Jurja Ratkaya. K.U.K je imala zabrane knjiga koja su mogla ojačati hrvatski nacionalni preporod, a ukinuta je 1848. iako je nakon toga bi "privremeni popis". U Državi Srba, Hrvata i Slovenaca beogradska monarhistička vlada donosi zakon o cenzuri a na udaru su Krleža, Cesarec, Pilar i Žanko. Pučke knjižnice morale su pobacati knjige i izbaciti pridjev "hrvatski" a nekim je knjižnicama trajno zabranjen rad. U Kraljevini Jugoslaviji bio je zabranjen Londonov "Zov divljine" zbog nemoralnih poruka ili, po nekima, jer su svi ljevičari čitali Londona. Cenzori su izbacivali ulomke, stranice, dodavali i brisali, prepravljali. Tako je za vrijeme fašističke NDH ispravljen Begovićev roman "Giga Barićeva" (dinare su promijenili u kune iako je radnja prijeratna, telefon u brzoglas, negiranje Čehoslovačke...) a zabranjeni su Marx, Engeles, Lenjin, opet Krleža, André Gide, Gorki i Erenburg, Tolstoj, svi židovski pisci, ali i njemački koji su bili protiv nacista, a bili su nepoželjni  te Nikola Batušić, Josip Horvat, Pavičić... 

Zabranjeni su neki listovi (Pečat, Danas i Izraz) te sve "marksističke i projugoslavenske, anglofilske i slične edicije", te ćirilica. Kad je hrvatski književnik Nazor otišao u partizane nestale su sve njegove knjige. Pisali smo već na "Čitaj knjigu" kako su nacisti palili i knjige Ericha Kästnera, između ostalih, ali spaljena su i djela Brechta, Adlerovih, Blocha, Dos Passosa, Einsteina, Engelsa i Marxa, Rose Luxemburg, Lenjina, Trockog, Majakovskog, Roberta Musila, Marcela Prousta, Mannovih, Malrauxa, Sigmunda Freuda, Hašeka, Hemingwaya, Kafke, H. G. Wellsa, Felixa Saltena, Victora Hugoa, Sinclaira, Dreisera, Hellen Keller, D. H. Lawrencea, Tolstoja, Dostojevskog, Joycea, Aldousa Huxleyja. Osim Židova i socijalista, nepoćudnih i nemoralnih arijevskoj novoj rasi neke su zabranili jer su bili "izdajice, emigranti i strani pisci koji mogu napasti i obezvrijediti novu Njemačku".

Poslije Drugog svjetskog rata u nas, svi koji su radili za vrijeme NDH bili su progonjeni i zabranjeni - od glumaca do profesora, radio spikera, slikara, književnika. Od 330 novinara 37 je streljano, a u par je dana 1945. 131 novinara emigriralo, a do 1945. njih je 45 napustilo novinarstvo. Stotini je zabranjen javni rad. Ni u jednoj državi nakon Drugog svjetskog rata nije ubijeno toliko novinara kao u Hrvatskoj - čak 38! Osim knjiga i novina svi koji su radili u novinama bili su zabranjeni, ne samo novinari ili urednici već i svi suradnici. Nakon sukoba Tita sa Staljinom drugi je krug cenzure. Tada pod ključ ide i Bulgakov roman "Majstor i Margarita" koji je u Jugoslaviji objavljena tek 1972., uz niz knjige Živorada Stojakovića, Aleksandra Cvetkovića, Đilasa, naravno, ali i "Životinjska farma" Orwella. Ukratko, u neko vrijeme nekome su ova djela zasmetala, u nekoj su od sedam republika bila čitana, no nije se bilo pametno hvaliti da ste pročitali ovu ili onu knjigu. Od stripova osim "Tri mušketira", Winnetoua i Tarzana dvije su epizode Alana Forda "popravljene" i to "Ne glasajte za Notaxa" (16) i "Trojica iz Yume" (19) ali su kasnih 1980-ih objavljene. U početku se, nakon Drugog svjetskog rata strip smatrao buržoaskom tvorevinom pa su nastradali i "čovjek majmun" i mušketiri, a i ciničan Alan Ford je platio cijenu. Zabranjeni su svi i sva - i časopis koje je Marija Radić tiskala kao glasilo HSS-a; zbornik "Hrvatska filozofija u prošlosti i sadašnjosti" čekao je od 1968. je do 1992.; knjiga preživjelog jasenovačkog logoraša Miliše jer je "neobjektivno" opisao događaje u logoru te čak hvalio nekoliko ustaša koji su bili korektni, a napisao je kako je mogao pisati jer su postojale određene slobode; "Album plesnih melodija" iz 1947. imao je boogie-woogie i neke plesove koji su bili nepodobni za socijalističku mladež, nadrapali su krimići i stripovi. Naravno, Mile Budak je zabranjen jer je bio fašist, ali zabranjene su i knjige nekih Rusa i Hannah Arendt...

Nakon 1971. u Hrvatskoj je bio novi val cenzure. Šuvarova Bijela knjiga 1984. izopćila je i Predraga Matvejevića i Rajka Grlića, Igora Mandića, Rupela... Tako je bilo nekada. Ono čega nismo svjesni jest da cenzura postoji i danas. Samim time i zabranjene knjige, popisi i sanduci u podrumu ili - vatra i škare.

Dragi naši knjigoljupci, znate li da se svake godine napravi lista pokušaja, bilo osoba bilo grupa u zabranjivanju nekog djela, a ponekad i svih djela nekog "nepodobnog" pisca. Ponekad i ponegdje u naumu uspiju pa se knjige zabrane i zaključaju daleko od čitatelja.

Evo najčešće progonjenih: "Veliki Gatsby" (Francis S. Fitzgerald), "Lovac u žitu" ( J. D. Salinger), "Plodovi gnjeva" (John Steinbeck), "Ubiti pticu rugalicu" (Harper Lee), "Boja purpura" (Alice Walker), "Uliks" (James Joyce), "Voljena" i "Pjesma Solomona" (Toni Morrison), "Gospodar muha" (William Golding), "1984" (George Orwell), "Lolita" (Vladimir Nabokov; napisana 1955. a francuski su službenici odmah knjigu zabranili, kao i Englezi, Argentinci te Novi Zeland i Južna Afrika; u Kanadi je zabranjena 1958., ali su kasnije maknuli zabranu). Tu su i "O miševima i ljudima" (Steinbeck), "Kvaka 22" (Joseph Heller), "Taj vrli, novi svijet" (Aldous Huxley), "Životinjska farma" (Orwell), "Sunce se ponovo rađa", "Za kim zvona zvone" i "Zbogom oružje" (Ernest Hemingway), "Kad ležah na samrti" (William Faulkner), "Njihove oči gledale su Boga" (Zora Neale Hurston), "Nevidljivi čovjek" (Ralph Ellison), "Zameo ih vjetar" (Margaret Mitchell), "Native Son" (Richard Wright), "Let iznad kukavičjeg gnijezda" (Ken Kesey), "Zov divljine" (Londoov je  roman zabranjen između dva rata u Italiji i Jugoslaviji, a nacisti su ga palili jer je London bio socijalist), "Idi i reci to planini" (James Baldwin), "Svi kraljevi ljudi" (Robert Penn Warren), trilogija "Gospodar prstenova" (J.R.R. Tolkien), "Džungla" (Upton Sinclair - nekompatibilna s komunizmom, zabranjena je u Istočnoj Njemačkoj 1956. čak 50 godina od objavljivanja). Poznat je slučaj romana "Ljubavnik Lady Chatterley" D. H. Lawrencea koja je objavljena 1928. i u Australiji zabranjena od 1929. do 1965. Da je opscena u SAD-u su shvatili kasnije pa je zabranjena i tamo i u Velikoj Britaniji. Zabrana je dignuta 1959. odnosno 1960.

Bolje nisu prošle ni "Zaljubljene žene" ni "Sinovi i ljubavnici". Zabranjene su i "Paklena naranča" (Anthony Burgess), "Buđenje"(Kate Chopin), "Hladnokrvno ubojstvo" (Truman Capote), "Sotonski stihovi" (Salman Rushdie) , "Sophijin izbor" (William Styron), "Klaonica pet" i "Kolijevka za macu (Kurt Vonnegut - SF satira koja pokazuje koliko, s jedne strane znanost ide naprijed, a s druge svijet vodi u kataklizmu), "A Separate Peace" (John Knowles),"Goli ručak" (William S. Burroughs je raskrinkao licemjerje američke srednje klase), "Povratak u Brideshead" (Evelyn Waugh satirično opisuje život visokog londonskog stalaža nakon Prvog svjetskog rata; Waugh je kao britanski časnik bio na Visu, u Drvaru, Topuskom, bio zabrinut za sudbinu katoličke crkve pod pritiscima pravoslavne, ali su u Britaniji njegovo izvješće stavili u ladicu da ne bi ugrozili odnose s Titom, i za života su ga smatrali mizantropom; smatrao je da je hijerarhija naravna stvar...).

Na popisu su i "Goli i mrtvi" (Norman Mailer), "Rakova obrtnica" (Henry Miller), "Američka tragedija" (Theodore Dreiser), "Trči Zeče, trči" (Updike je za romane o čovjeku kojeg zovu Zec, a četiri ih je, dva puta dobio Pulitzera ali i izgone iz knjižnica), "Pomračenje o podne" (Arthur Koestler ima junaka koji je komunistički "rukovodilac" optužen  za kontrarevoluciju), "Ispod vulkana" (Malcolm Lowry)...

Ako se neke stvari nikada ne mijenjaju, poput čovjekove znatiželje, želje za učenjem, širenjem vidika, želje za znanjem potpuno je jasno da je cenzura uvijek tu, poput neke zlokobne sjene. Tako je bilo a kako izgleda, i jest, i bit će.

Evo i nekoliko priča iz povijesti cenzure. "Lisistrata" je zabranjena u Grčkoj, otkud je i potekla. Aristofan je djelo napisao 411 pr.K. a prognano je 1967. zbog antiratne poruke što se tadašnjem grčkom režimu nije dopalo. U Južnoj Africi je, za vrijeme Apartheida, zabranjena kratka priča Shirley Jackson"Lutrija" objavljena 1948. "Alice u zemlji čudesa" Lewisa Carrolla zabranjena je 1931. u kineskoj provinciji Hunan jer se u knjizi životinje ponašaju kao ljudi. Cenzor, general Ho Chien smatrao je da to što životinje govore vrijeđa ljude, a bojao se i da će djecu naučiti da se prema životinjama i ljudima odnose na isti način što bi bilo, mislio je, katastrofalno. "Na zapadu ništa novog" Ericha Marie Remarquea je poznati antiratni roman pa je, naravno, zabranjen u nacističkoj Njemačkoj jer je demoralizirao vojsku i vrijeđao Wehrmacht. "Američki psiho" Breta Eastona Ellisa objavljen 1991. povučen je iz prodaje u australskoj državi Queensland a danas je možete posuditi ili kupiti samo ako imate više od 18 godina. Tako je u cijeloj Australiji, a tako je i s filmom. "Područje tame" (An Area of Darkness) V. S . Naipaula iz 1964., zabranjena je u Indiji jer negativno prokazuje Indiju i Indijce, a  zbirka kratkih priča "Angaray" iz 1932. pisca Sajjada Zaheera, zabranjena je u Indiji 1936. od strane britanske vlasti. "Životinjska farma" iz 1945. imala je od početka problema. Napisana je 1943., ali Orwell nije mogao naći izdavača jer je kritizirao SSSR koji je, tada, bio Britaniji važan saveznik. Kad je napokon tiskana odmah je zabranjena u SSSR-u i drugim komunističkim državama. U Keniji je 1991. zabranjena jer kritizira korumpirane vođe. Zgodno kako se češu samo oni koje svrbi, zar ne?

U Ujedinjenim Arapskim Emiratima zabranjena je relativno nedavno, 2001., u svim školama jer se prizori i riječi sukobljavaju s islamskim vrijednostima, najviše svinja koja govori, a znamo da se u Islamu svinja smatra prljavom životinjom. To je uglavnom zbog nekadašnjih higijenskih i sanitarnih uvjeta jer je svinjetina meso koje se lako kvari. "Životinjska farma" i dalje je zabranjena knjiga u Kubi, Sjevernoj Koreji a cenzurirana je u Kini. "Areopagitica" iz 1644. Johna Miltona je zbog političkih razloga zabranjena u kraljevini Engleskoj jer je pisac napisao Parlamentu kako su zakoni o cenzuri suprotni interesima zemlje, ali i protivni zdravom razumu. U Francuskoj su zabranili Enciklopediste. Knjiga "Bad Samaritans: The Myth of Free Trade and the Secret", tj.  povijest kapitalizma iz 2008. od Ha-Joon Changa, jedna je od 23 knjiga koja je od 1. kolovoza 2008. u vojsci Južne Koreje zabranjena.

Biblija, židovska i kršćanska, zabranjena je u dvanaestak zemalja i u povijesti i danas. U moderna je vremena zabranjena u Sjevernoj Koreji, a kroz povijest su neke verzije zabranjene poput one iz 1234. koju je zabranio kralj James I. Aragonski i bacio je na lomače. Huxleyev "Taj vrli novi svijet" izgnan je iz Irske čim je objavljen, 1932. jer "propagira promiskuitet", a ni u Australiji ga se nije moglo čitati od 1932. do 1937. godine. Zbog opscenosti je u SAD-u 1930. carina "zarobila" Voltaireovog "Candida" koji je objavljen još 1759. a "Canterburyjske priče" Geoffreya Chaucera izbacili su, zbog istog razloga još 1873. I dodali kako je osim "opscenosti, pun prljavog i neprimjerenog materijala". Objavljena u kasnom 14. stoljeću preživjela je nekako do 19. stoljeća da bi je dohvatila "moderna" cenzura. "Kvaka 22" nikako nije imala sreće jer su je zabranili u dosta zemalja - u Americi, na primjer u državi Ohio, u Dallasu, Texas, Snoqualmie u Washingtonu...

Neki pisci nikako nisu "sjeli" cenzorima pa su im na listu stavili ali baš sve što su napisali, opera omnia. To su djela Rabelaisa, Denisa Diderota, Balzaca, Zole, Maeterlincka (dobitnika Nobela 1911.), Anatolea Francea (dobitnika Nobela 1921. da bi godinu poslije završio na listi), Andréa Gidea (Nobelovac 1947.kojeg su na listu stavili 1952.), Gregoria Letija i Jean-Paula Sartrea koji je dobio, i odbio Nobelovu nagradu 1964. a na listi je bio još 1959. Na listi se sakupilo odabrano društvo pa je tu Simone de Beauvoir, Jean Buridan, Laurence Stern, ali i nizozemski seksolog van de Velde koji je napisao seksualni priručnik "Savršeni brak" te niz filozofa, mislilaca, pisaca...

Svi su bili zabranjivani ponegdje i nekad - i John Calvin i Giordano Bruno, Francis Bacon, Auguste Comte, Nikolaj Kopernik, Daniel Defoe, Dumas i otac i sin, Galileo Galilei, Graham Greene, Heinrich Heine, Thomas Hobbes, David Hume, Nikos Kazantzakis ("Grk Zorba"), Kepler, John Locke, Martin Luther, Machiavelli, Baruch Spinoza, John Stuart Mill, Milton, prva žena novinar George Sand, Jonathan Swift. S Galilea i Kopernika poslije je skinuta zabrana. Neka su djela nekih autora pojedinačno zabranjivana poput Charlemagneovi (kažu i daje upitno jesu li doista Charlemagneovi) "Libri Carolini", Danteova "Monarchia", Descartesove "Meditacije metafizike", Pascalova "Pensees" s Voltaireovim bilješkama, "Memoari" od Casanove, a od cenzorima mrskog a danas pomalo dosadnog de Sadea i "Justine" i "Juliette". Flaubertova "Gospođa Bovary" digla je prašine i prašine, ali i njegov "Salammbô", razni romani Alexandrea Dumasa, ali i - vjerovali ili ne, "Veliki rječnik" Laroussea.

Također, Stendhalov roman "Crveno i crno". Hitlerova "Moja borba" iz 1925. zabranjena je u nekim europskim državama, u Ruskoj Federaciji kao ekstremna knjiga. U Njemačkoj prava na knjigu držala je Bavarija i bavarske su vlasti pokušale spriječiti reprintanje i distribuciju Hitlerove knjige, ali je legalno imati i distribuirati do sad tiskane primjerke. No, u Austriji - nije, još od 1947. kad je zabranjeno tiskanje Hitlerove knjige.

Defoe koji je svijetu poznat kao pisac "Robinsona Crusoea" "nadrapao" je zbog "Moll Flanders" iako 1722. opisuje sreće i nesreće posrnule Moll - u SAD-u su je, stotinu godina kasnije 1873. proglasili opscenom, neprimjerenom i prljavom. Izuzetno popularna knjiga, a kasnije i serija, "Gradić Peyton", koju je napisala Grace Metaliou, 1956. zabranjena je u Kanadi do 1958. Možda je svima poznat slučaj Salamana Rushdieja i njegovih "Sotonskih stihova" koje je objavio 1988. i izazvao zgražanje i napad islamskih zemalja - Bangladeša, Egipta, Indije, Irana, Kenije, Kuvajta, Liberije, Malezije, Papue Nove Gvineje, Pakistana, Senegala, Singapura, Sri Lanke, Tanzanije i Thailanda. Ne samo to. Na njega je bačena fetva pa je britanska policija godinama čuvala književnika na čiju je glavu krenulo pola islamskog svijeta. Tako su prošla i "Djeca ponoći" iz 1981. jer je na žulj stao hinduistima koji su knjigu protumačili kao kritiku na rođenje suvremenog identiteta, a "stihovi" za lik imaju zlog imama koji se nakon emigracije na Zapadu vraća doma što su jedni protumačili kao diskreditiranje Muhameda, a drugi kao opis ajatolaha Homeinija. Homeini je osobno i proglasio fetvu što se u Britaniji opisalo kao poziv na ubojstvo književnika, a navodno je na Rushdiejevu glavu raspisano dva milijuna dolara. Skoro se deset godina pisac sakrivao i nije izlazio u javnost, a od 1988. su iranski dužnosnici tvrdili da je "slučaj završen". Sigurno se i danas Rushdi ne osjeća ugodno u mračnoj ulici.

"Uliks" Jamesa Joycea bio je zabranjen i SAD-u, Velikoj Britaniji i Australiji, a "Čiča Tomina koliba" u SAD-u zbog sadržaja koji je bio protiv ropstva. Zabranjena je ponovo, u jednoj američkoj školi 1984. jer koristi riječ "nigger", ignorirajući vrijeme kad je ona napisana. Tako je zabranjivana zbog antirasizma i rasizma. "Rakova obratnica" Henryja Millera bila je do 1960-ih u SAD-u zabranjena, od objavljivanja (1934.), a u Južnoj Africi je zabrana potrajala do kasnih 1980-ih. Naravno da je na listi bio i Bradburyjev "Fahrenheit 451", "Frankenstein" Mary Shelley, serija knjiga Harry Potter za koju su se razne kršćanske grupe digle na noge jer propagira vještice i čarobnjaštvo. U Maineu je grupa roditelja, ne tako davno, škarama krenula na knjige! U mnogim je školama SAD-a serijal o Harryju zabranjen, zbog konzervativnih katolika, a i s naših se oltara čulo kako knjige propagiraju vještičarenje i magiju što je daleko od točnog.

Bio je zabranjen i Twainov "Huckleberry Finn" i "Tom Sawyer" (u mnogim je gradovima SAD- zabranjena odmah po izlasku, 1885. jer sadrži "više od 200 riječi koje su smatrane pogrdnima"), "Svijet po Garpu" Johna Irvinga, "Doba nevinosti" Edith Wharton kao i  sve one krasne knjige E. M. Forstera: "Soba s pogledom", "Put u Indiju" i "Howard's End". Baumov "Čarobnjak iz Oza" zabranjen je 1928. u državnim knjižnicama u Chicagu jer ženu prikazuje u uozi snažnog vođe što je "protiv Boga" a 1957. knjižnica je u Detroitu smatrala da "nema značaja za današnju djecu" pa je zabranila.  Dahlova "Charlie i tvornica čokolade" 1988. je zabranjena u knjižnici u Coloradu jer propagira "jadnu životnu filozofiju" a prije je bila zabranjivana jer su 1964. smatrali da Oompa Loompe uspoređuju s Afrikancima. Knjiga "Dobro stablo" Shela Silversteina opet u Coloradu 1988. zabranjuje jedna knjižnica, valjda ista, jer je "seksistička". "Gospođa Dalloway "Virginie Woolf, "Krik i bijes" Faulknera podlegle su cenzuri, kao i djela "Sunce se ponovo rađa", "Starac i more", "Zbogom oružje" i još neke knjige Hemingwaya djelom jer je bio blagonaklon prema španjolskom otporu Francu i jer je mrzio rat... Cnzuru su osjetila i djela "Srce tame" i "Lord Jim" Josepha Conrada, "Teško je naći dobrog čovjeka" divne O'Connor, Fitzgeraldu su zabranili romane "Blaga je noć" i "S ovu strana raja", a Hammettu "Malteškog sokola". Ne shvaćamo zabranu Milneovog "Winnie-the-Pooha". U više je američkih gradova 2006. zabranjen jer su životinje koje govore "uvreda prema Bogu", a u Turskoj, Rusiji i Velikoj Britaniji jer Winnie ima prijatelja Praščića što je pak uvredljivo za Muslimane. Ali, i jer "promiče nacizam". Stvarno ne razumijemo kako ali eto, cenzori su rekli svoje.

Dječji klasik "Charlottina mreža" E. B. Whitea je također ponegdje zabranjena. Kao i kod Winnija, neke engleske škole zabranile knjigi jer je osim paučice Charlotte glavni junak praščić Wilbur. Bojali su se da će to uvrijediti Muslimane. Oglasio se Muslim Council of Britain rekavši kako je to pogrešno tumačenje. Riječ je o jednoj od najdivnijih knjiga o prijateljstvu koja upravo briše razlike, predrasude. Ali eto, našao se neki engleski dušebrižnik koji vidi nevolju i tamo gdje je nema. Zabranjene su i  Jamesove "Portret jedne dame" i "Bostonci", a na listi su bili i Kiplingov "Kim", pa "Žena francuskog poručnika", Salingerova "Franny i Zooey",  ali i autobiografski zapisi Gertrude Stein i Alice B. Toklas poznatog ljubavnog para. Romani koji opisuju i raskrinkavaju društvo koje je na van fino i pristojno, koje opisuje posrnule žene, ljubav uvijek nekome stanu na žulj. "Don Quijote" zabranjen je u Madridu jer se "karitativni rad ne isplati", "Kuća lutaka" zabranjena je 1983. jer je Ibsen propagirao "feminisitičke ideje". Veliki se Lorca nikako nije dopao Francu pa su ga i ubili čime je postao ne samo junak već i simbol otpora svom ubojici i fašističkom režimu te njegovo ime izbrisali, a braća Grimm izbačeni su iz arizonske škole 1994. jer su "žene pokazane negativno i mnogo je nasilja i rasizma". Zabranjene su i u njemačkim školama poslije Drugog svjetskog rata jer su za Reicha korištene za propagandu. Homera je još 387. Platon predložio za zabranu maloljetnicima, a zabranio ga je potpuno i za sve Kaligula... Shakespeareovi "Kralj Lear" i "Hamlet" su u Etiopiji zabranjeni. U Virginiji je 2010. zabranjen "Dnevnik Anne Frank" jer "tematizira seksualnost i homoseksulanost" a drugi su cenzori rekli da "narušava moralni integritet" a "ima i seksa". Uostalom, "Guliverova putovanja" prikazivala su "iracionalne tvrdnje" što je dovelo do zabrane. "Alice u Zemlji čudesa" sadrži "aluzije o seksualnim fantazijama i masturbaciji" pa je zabranjena i početkom 20. stoljeća u New Hampshiru, a 1960-ih diljem SAD jer su se bojali da će djecu potaknuti na drogiranje.

U Kini je zabranjena jer životinje govore. U Kini je taj slučaj bio 1913. a plaši ova 2010. Chomsky nije poželjan ni danas u Južnoj Koreji, a "Pedeset nijansi sive" iz dvije je knjižnice povučena jer je preerotična i loše napisana. No, zabranjen je i "Gonič zmajeva", "Sumrak" saga, a lani je na Beogradskom sajmu knjiga odbijeno sudjelovanje Srebrenica Historical Project-u. I mnoge knjige o srpskoj povijesti.

Pasternak, Nabokov i Solženjicin su u SSSR-u bili zabranjeni, a u Bosni i Hercegovini visoki je predstavnik za BiH Carlos Westendorp zabranio 1998. Njegošev "Gorski vijenac" jer predstavlja početak ideje o etničkom čišćenju. Na listi najnepoćudnijih knjiga 2010. na koja su se žalili čitatelji (kakvi, ne znamo) diljem SAD-a bile su” l8r, g8r” Lauren Myracle (uvredljiv jezika i opisi seksa) kao i “Perks of Being A Wallflower” Stephena Chboskyja prevede kod nas kao "Charliejev svijet". Zatim “The Earth, My Butt and Other Big, Round Things” Carolyn Mackler, “Boja purpura” Alice Walker, “The Chocolate War” Roberta Cormiera i kultni “Lovac u žitu” J. D. Salingera, koji zabrane proživljava uredno od 1951. godine. Ponovo je tu i američki klasik “Ubiti pticu rugalicu” Harper Lee ("poticanja rasizma i uvredljiv govor"), a homoseksualnost je uznemirila čitatelje knjige “And Tango Makes Three” Petera Parnella i Justina Richardsona. Knjiga “Čuvarica svoje sestre” Jodi Picoult, neprimjerena je jer "tematizira doniranje organa" što je u pojedinim religijama zabranjeno pa je u Americi bilo prijedloga istih da se knjiga zabrani, makne s polica javnih i školskih knjižnica itd. Saga “Sumrak” Stephenie Meyer zabrnjena je zbog "religijskih stavova i opisa seksa neprimjerenih za dob čitatelja) te knjiga Shermana Alexiea “The Absolutely True Diary of a Part-Time Indian” i, ponovo  “Solomonova pjesma” Toni Morrison. “Brda kao bijeli slonovi’ Ernesta Hemingwaya i “Život na rubu" ili "Running With Scissors” Augustena Burroughsa opet su na listi. Tjedan posvećen bilježenju “nepoćudne” literature s ciljem širenja svijesti o slobodi održava se od 1982. godine diljem SAD-a pod geslom “Učite, ne spaljujte!” (Learn, not burn!). Lani smo pratili slučaj djevojčice Malale. Njena knjiga nikako nije poželjna. Dakle, ni prošle godine nije bilo bolje a evo koje su knjige nepoćudne za škole, knjižnice, djecu odrasle, ove ili one: Dav Pilkeyjeva serija slikovnica "Captain Underpants" kod nas prevedena kao "Kapetan Gaćeša" (uvredljiv jezik, neprimjeren za djecu), nagrađena knjiga Shermana Alexieja "Apsolutno istiniti dnevnik Indijanca na određeno vrijeme", ili "The Absolutely True Diary of a Part-Time Indian" (uvredljiv jezik, rasizam, seksusalno eksplicitna), i ona Jayja Ashera "Trinaest razloga", ili u originalu "Thirteen Reasons Why" - (droge, alkohol, pušenje, seksualno eksplicitna, samoubojstvo). Toni Morrison opet nije bila "dobra" jer je "Voljena" na listi -  em seksualno eksplicitna, em pogledi na religiju, em nasilje. (Gaćeša, Apsolutni dnevnik i Trinaest, prevedene su kod nas). To što "Trinaest razloga" progovara o samoubojstvima podiglo je na noge dosta ljudi koji i danas smatraju taj čin kukavičlukom iako je svakako neophodno osvjestiti i depresiju i niz bolesti koje nagnaju oboljele na takav čin. "Jako je, jako uzbudljivo biti na listi na kojoj su učestalo Mark Twain, Harper Lee, i Maya Angelou," rekao je Pilkey, ali i dodao kako ga zabrinjava što neki roditelji mogu zbog liste odlučiti da djeca ne čitaju "Kapetana Gaćešu" iako je sami nisu ni otvorili. To što je "Voljena" dobila Pulitzera, a Hosseinov "Gonič zmaja" hvale i kritika i čitatelji ne znači ništa onima koji su u njoj našli previše uvredljivog jezika, homoseksualnost, krive poglede na religiju i seksualno su eksplicitne. "U potrazi za Alaskom" Johna Greena uvrijedila je neke skupine zbog jezika i seksa, a Peter Parnell i Justin Richardson s knjigom "And Tango Makes Three", pričom o dva muška pingvina koji podižu bebu pingvina doživjeli su istu sudbinu. Roditelji su tražili da se makne s polica školskih knjižnica u nekim gradovima u Illinoisu, Missouriju, Sjevernoj Carolini, Virginiji, Marylandu, Iowi, Californiji, a u Singapuru su je uništili. Ako ste čitali "Deset malih crnaca" od velike Agathe Christie, u originalu "Ten Little Niggers", više je ne možete naći pod tim naslovom. Napisana je 1939. kad riječ nije imala takvo značenje kao kasnije, pa je danas to "Ne osta nijedan" (And Then There Were None). Originalni je naslov početak, a ovaj "redigirani" zadni stih brojalice po kojoj se događaju ubojstva. (Deset malih crnaca pošlo je u krevet, jedan se ugušio i ostalo ih devet" ... "jedan mali crnac osta sam i bijedan, ode i objesi se i ne osta nijedan" ). To je jedna od onih strašnih dječjih pjesmica-brojalica koja je danas neprimjerena, pa su zamijeneni s Indijcima da bi se danas potpuno odustalo od popravljanja naslova. To je i Agathin najprodavaniji roman, najpopularniji roman, prodan je u više od 100 milijuna primjeraka čime je sedma najpopularnija knjiga svih vremena.

Kod nas je na osudu naišla slikovnica “Sve je to obitelj“ njemačkih autorica Alexandre Maxeiner i Anke Kuhl kao prva gey slikovnica u nas. Slikovnica "Maggie ide na dijetu" o 14 godišnjakinji koja se odluči na dijetu dočekana je na nož struke i nekih roditelja. A progon doživjela Silvija Šesto s "Bum Tomica" jer su rekli da "širi pornografiju". Hrvatska je fetva maknuta sa Šesto i Tomice, ali šteta je počinjena. Riječ je o spisateljici koja je osvjestila problem bulimije za što joj hvala. Nije prvi puta da nečija autobiografija ili memoari uvrijede dušebrižnike -  memoari Jeanette Wells "The Glass Castle" (uvredljiv jezik, seks). Iako zabrane i pobune obično donesu mnoge rasprave, podignu i zanimanje za knjige. Danas se ne bune ni protiv Harryja Pottera ni "Sumrak sage" ili "Igara gladi". Uvijek dolaze nove u kojima će netko nešto pronaći što ga smeta.

Neke zabrane danas možemo razumijeti znamo li koji je bio politički kontekst, kojem su režimu zasmetale pojedine knjige ili slobodoumni, napredni pisci, ali za neke nemamo riječi. Zato je svake godine u SAD-u tjedan posvećen spriječavanju zabranjivanja knjiga. Na kraju, i kod nas se revidiraju popisi knjiga za lektiru. Možemo samo reći da za sada nije zabilježeno da se itko propio ili podao bludu jer je čitao o tome o knjigama. Možda ti koji imaju poroke premalo čitaju? Da, to bi moglo biti to...  

SVS

Pretraga

Tečaj €/kn: 7,53450 2022-11-26 11:15:03