Čaj je eliksir života i sporedni junak književnosti – Vrijeme je za čaj (Odores silentii)
“Nikada nemojte podcijeniti snagu šalice čaja i dobre knjige” i zapamtite, “čaj je napitak pobjednika”.
Čajeve Odores silentii možete nabaviti ovdje: https://www.odoressilentii.com/
O čaju je knjigu napisao Lu Yu davne 780. Cha Ching ili The Clasic of Tea navodi pravilno pripremanje i posluživanje čaja. Od 8. stoljeća o čaju se piše, uz njega se ljubi i raspravlja, otkrivaju se tajne i tiho se pati, dogovaraju se zaruke i poslovni podvizi. Čaj je sporedni junak književnosti. Jer “daleko na sanjivom Istoku raste biljka čiji je dom “vrt Sunčevog rođaka”, da, to je čaj čiji je dom “u Dolini Romantike, tisuću milja iza divljine”, kako je napisao u “Ljubavnoj komediji” Henrik Ibsen. “Pa dopunite moju šalicu. Zahvaljujem. Držimo se čaja i uživajmo u razgovoru uz čaj…”
Čaj, onaj u vrećici, siromašni je rođak njegovog veličanstva Čaja jer i u detektivskim romanima uvijek se uz čaj raspetljavaju zločini. Pisac Balson 1949. u “Kabulu na Perzijskom zaljevu” opisuje jutro u tek probuđenom gradu kad trgovci počinju kuhati vodu, slažu posudice za čaj koje svjetlucaju na prvim zrakama sunca i miris koji se proteže ulicama iz bakrenih kotlova u koje su ubacili to čarobne listiće. Afganistanska “kućica za čaj” koju je zapisao kao “chaikhana”, čajana, prepuna je ljudi u Vitkovichevim “Allons voir la Kyzrgyzije”, a čajevi od sušenog voća opčinili su i Pierra Lotija u “Madame Chrysanthème”, koje ulijevaju u “prozirne porculanske šalice veličine pola jajeta, iz kojih dame piju nekoliko kapi čaja bez šećera koje ulijevaju iz čajnika koji sliči na lutke…” Proust svoje madelaines, ležeći u postelji (naravno), umače u čaj pa ga dražesna Odette koja mu u čaj ulijeva kap mlijeka, baš kako on voli navodi na misao kako bi bilo “lijepo da imam malu damicu” no zna da je naći damicu rijetko i teško, “baš kao i naći dobar čaj…”
Vaclav Havel je u “Pismima Olgi” iz zatvora ženi opisivao dosadne i duge uzničke dane čije je sivilo razbijalo pripremanje čaja. To je bio dašak ekstravagancije, jedino što je mogao kontrolirati u ćeliji u koju su ga zatvorili. “Vani, na slobodi” piše Olgi “nisam znao da kult čaja postoji iza zatvorskih zidova. Nije trebalo dugo da shvatim značaj čaja i da mu podlegnem. Čaj, tako barem meni izgleda, ovdje je postao materijalnim simbolom slobode; to je jedina stvar koju si možemo sami pripremiti i to slobodni. Kako i kada ovisi samo o meni. Kada pripremam čaj ja o sebi razmišljam kao o slobodnom biću, kao da se o sebi mogu brinuti sam… pa planiram pripremu čaja pažljivo kako to ne bi postalo bezoblična i slučajna radnja…”.
U Europu je čaj stigao s otkrivanjem Orijenta no nisu svi preuzeli umjetnost ispijanja čaja. Geoges Mikes napisao je kako je čaj bio sasvim “pristojan napitak” dok ga se nisu dokopali Englezi pa u njega počeli ulijevati šećer, zgusnuto vrhnje i mlijeko. Jer postoji “Put čaja” kada se ljudi poput Soshitsua Sena pitaju: “koja je najljepša stvar za ljude poput mene koji slijede Put čaja? Moj je odgovor: jedinstvo domaćina i gosta stvorenog kroz susrete srca sa srcem i dijeljenja zdjelice čaja.. kad se osjećate kao jedno s prirodom i osjećate mir…”.
“Čaj je jedino jednostavno zadovoljstvo koje nam je ostalo” rekao je Oscar Wilde u “Važno je zvati se Earnest”, djelu koje je jedinstveno – otvorite li bilo koju stranicu nasumce na njoj ćete naći biser, pametan i elegantan, ponekad pomalo zločest, pa tako i ovaj o čaju.
Jodie Smith kod nas nije poznata iako je napisala “101 Dalmatinera” i “I Capture the Castle” (preveden u regiji kao “Zamak u mom srcu”) rekla je kako ne može zamisliti “da čak ni milijunaš ne može jesti nešto što je bolje od svježega kruha premazanog maslacem i medom uz čaj.” Inače je Dodie Smith željela ostati anonimna, prava na priču o psima koju je napisala kao 60godišnjakinja prodala je Disneyu i nedavno izašla iz anonimnosti, a o njezinoj ostavštini brine Julian (Downton Abbey) Barnes.
Za Puškina je ekstaza “šalica puna čaja i komadić šećera u ustima”. Uostalom, koliko ste puta vidjeli citat C. S. Lewisa koji je rekao kako ne postoji dovoljno velika šalica čaja ili dovoljno “debela” knjiga koja njega može zadovoljiti? Za njega je čaj bio daleko važniji nego li rahatluk ? I Dostojevski je u “Zapisima iz podzemlja” tvrdio da sve može otići do đavola, ali da on uvijek mora “imati svoj čaj”.
Slavna je i šašava čajanka kod Ludoga Klobučara koji Alice nudi s još malo čaja: “Uzmi još čaja” nutka je, a Alice kaže kako čaj nije do sada popila pa ne može uzeti još. “Misliš, ne možeš uzeti manje”, nastavlja Klobučar, “jako je lagano uzeti više nego ništa.”
Henry James u “Portretu jedne dame” kaže kako je svega nekoliko sati u životu ugodnije nego li su to oni posvećeni delikatnoj ceremoniji poznatoj kao poslijepodnevni čaj, i kako je “od pet do osam u određenim okolnostima cijela vječnost”, ali u takvim prigodama čaj spašava stvar i pretvara u vječnost ali – užitka. I Douglas Adams u “Vodiču kroz galaksije za autostopere” tvrdi kako će mu “šalica čaja povratiti normalnost.”
Ima nešto u čaju i poeziji, neka veza koju je davno naglasio Ralph Waldo Emerson, Hosseini kaže kako bi “Kinez radije tri dana gladovao nego li nemao čaja”, a i u pripremi čaja žena izgleda najljupkije, tvrdi Elizabeth Braddon.
Peter Zečić (Peter Rabbit) nije baš “bio dobar u večernjim satima. Njegova bi ga majka stavila u postelju i napravila čaj od kamilice: “prije spavanja treba uzeti jušnu žlicu čaja” tvrdila je gospođa Rabbit s nadom da će kamilica umiriti nestašnog sina. Jer, “ah, ti Englezi”, piše E. M. Forster u “Gdje se anđeli plaše kročiti” (Where Angels Fear to Tread), “uvijek misle na čaj. Nose ga na kile, a toliko su nespretni da ga uvijek stave na vrh.”
Da je Englezima čaj dio nacionalnog ponosa vidjelo se kad je tvrtka Twinings koja je prvu čajanu otvorila u Londonu 1706. i možda je “kriva” za predstavljanje čaja Earl Grey, mješavine crnog čaja i ulja bergamonta zapadnoj civilizaciji i koji jedina ima certifikat šestog grofa (Earla) Greya Richarda odlučila proizvodnju preseliti u, mojbože, Poljsku! Strašna i potresna vijest jer kako sada zamisliti društveno događanje bez pravog engleskog čaja? Kako ćemo vizualizirati gospođicu Bates koja u “Emmi” uživa u šalici čaja? Ona odbija kavu, ona ne pije kavu, “ja nikada ne pijem kavu” kaže, “za mene malo čaja lijepo molim.” Poljskog čaja? A što radi Elinor Dashwood kad primijeti da u susjednoj sobi George Wickham reže Marianneinu kovrčicu? Čaj, naravno! I kad primijeti Edwardov prsten s uvojkom kose? Naravno, pije čaj. I čime se kao najvećom čašću hvali nepodnošljivi gospodin Collins u “Ponosu i predrasudama”? Čajem u Rosings Parku kod uvažene Lady Catherine de Bourgh. Catherine Moreland u “Northanger Abbeyju” zadivi lijepo postavljen elegantan stol za čaj kojeg ispija s Tilneyevima, a nju je zaista teško impresionirati. Gospođa Price kaže Fanny i Williamu: “Možda biste voljeli malo čaja čim bude zgotovljen” a oni se slažu; da više od svega bi voljeli popiti čaj u Mansfield Parku.
U kući Austenovih uostalom do čaja se držalo što znamo uvidom u Janeinu korespodenciju. Stoga nije ni čudno da u njezinih šest romana junakinje i junaci čaj ispijaju 58 puta! “Načeli smo kineski čaj prije tri dana”, piše Jane sestri Cassandri 31. svibnja 1811. “i nalazim ga izuzetno dobrim”.
A Charles Dickens? U “Velikim očekivanjima” (Great Expectations) tenzije između Pipe i Estelle smanjuje čaj: “bez obzira kakvim je tonom ona sa mnom razgovarala” priča Pip “ja se ne mogu u nju pouzdati i ne bih mogao gajiti nikakve nade da će se to promijeniti, a ipak, išao sam protiv nadanja i protiv povjerenja. Tako je uvijek bilo”, kaže i onda pozove konobara koji “donosi pedesetak raznih osvježenja”, ali na očaj Pipe ne i čaj. Napokon konobar donosi i “kovčeg dragocjenog izgleda u kojem su grančice” koje onda spori konobar natapa u vrućoj vodi te od nekud vadi šalicu za Estellu.
U Engleskoj je čaj popularizirala Portugalka, kraljica Catherine, žena engleskog kralja Charlesa II. 1700-ih, ali je tek stoljeće kasnije ta ceremonija zauzela važno mjesto u engleskom životu, pa čaj piju svi – i bogati i siromašni. Čaj piju uz svaki obrok, no jedan je obrok, “tea-time” dobio ime po tom napitku: tradicionalan je to i lagani obrok oko četiri poslijepodne koji pomaže očuvanju energije i čekanja večere koja može početi i mnogo kasnije, iza osam sati. Sedma vojvotkinja od Bedforda, uvažena Anna poslijepodnevni je čaj izgladnjela uvela 1840. Naredila je posluzi da joj posluže čaj i uz njega kruh i masčac (a malo prije nje je Lord Sandwich između kriški kruha stavio i “punjenje” i izmisilio sandwich) te kolač. Ubrzo je na “grickanje” pozvala i prijateljice i – voilà – rođen je običaj. Nakon šalice čaja uz koju se služe kolači (scones sa zgusnutim vrhnjem) i razne slastice, torte i kolači na koje stavljaju džem od jagoda, te nezaobilazni sendviči poput onog s tanko narezanim krastavcima život je lakši. Postoji “high tea” i “low tea” što ima veze sa staležom – “low” je za višu klasu, posluživan na stolićima u primaćoj sobi (drawing room u kojoj ne crtaju nego se u nju povlače, withdrawing, iz npr. blagavaonice), a “high tea” je posluživan u skromnijim obiteljima na “običnom” stolu za kojim su i inače jeli.
“Gdje postoji čaj, postoji i nada” mislio je Sir Arthur Pinero, a Noël Coward pitao se “Ne bi bilo strašno živjeti u zemlji u kojoj nisu imali čaj?”. Dickensovu je junaku čaj bistrio glavu (“Draga moja, ako biste mi mogli dati čašu čaja da biste očistili zbunjenost moje glave, trebao bih odmah bolje razumjeti vaše poslove” ), a veliki je hit bio i “Tea for Two”: Tea for two, and two for tea, Me for you, and you for me”.
Čaj je zdrav, sadrži antioksidante, svaki čaj ima svoje djelovanje: car čajeva je bijeli, zeleni uništava oksidante, imamo oolang, crni čaj, puh-er-cha koji je tamniji od kave i žuti koji se proizvodi samo u Kini. Kamilica smiruje živce, menta smiruje želudac, šipkov je pun C vitamina, bazga pročišćava dišne puteve, brusnica smiruje E. coli, upale bubrega, ružmarinov štiti od srčanih bolesti, čičkov štiti mokraćni sustav, kaduljin je i dezinfekt, đumbirov sprječava nadutost i ublažava mučninu i prehlade i diže imunitet, ružin čisti krv, crni i zeleni smanjuje rizik oboljenja od raka… Zapravo, svaki čaj ima nekoliko djelovanja. Čajevi jačaju imunitet, izbacuju toksine, smiruju, zacjeljuju, preveniraju…
“Ako vam je hladno, čaj će vas ugrijati” zapisao je 1865. Gladstone, “ako je vruće, čaj će vas rashladiti. Ako ste depresivni, čaj će vas razveseliti, ako ste uzbuđeni, čaj će vas smiriti..” Kod nas je čaj poznatiji kao ljekoviti napitak pa mnogi kažu kako ne vole čaj, no to samo znači da nisu otkrili pravi čaj.
Eleonor Roosevelt vrećicu je čaja usporedila sa ženom: “Žena je poput čaja – ne možete znati koliko je snažna dok je ne uronite u vruću vodu.” Dobro, ona pije čaj iz vrećice, ali ona je Amerikanka pa i nije čudno, razumijete, ne?
Čaj poput svih biljaka traži upornost i strpljivost jer, kako nam kaže kineska poslovica, “djed sadi i uzgaja grmove čaja, tata ih bere, a sin ga pije”.
I ne zaboravite, 15. prosinca je – Međunarodni dan čaja a do tada se stignete pripremiti: odaberite lijepu i tanku šalicu i tanjurić, zagrijte vodu i njome oplahnite čajnik, a “Čitaj knjigu” daruje vam jednu od najpoznatijih povijesnih “čajnih pjesama” Lu Tanga “Sedam zdjelica čaja”
Sedam zdjelica čaja
Prva zdjelica vlaži moje usne i grlo;
Druga zdjelica razbija moju usamljenost;
Treća zdjelica traži moju jalovu drob s oko pet tisuća svitaka;
Četvrta zdjelica me lagano oznoji i sve životne nepravde izlaze kroz moje pore;
Peta zdjelica čisti moje tijelo i kosti;
Šesta zdjelica poziva me k besmrtnicima.
Sedma posuda nije mogla biti ispijena, samo se hladan dah vjetra podiže u mojim rukavima.
Gdje je otok Penglai, Yuchuanzi želi jahati na ovom slatkom povjetarcu i vratiti se.”
Za Čitaj knjigu knjige je pročešljala, čajeve isprobala i o toj tajnoj vezi za vas napisala i prevela Sandra Veić Sukreški
U Europu je čaj stigao s otkrivanjem Orijenta no nisu svi preuzeli umjetnost ispijanja čaja. Geoges Mikes napisao je kako je čaj bio sasvim “pristojan napitak” dok ga se nisu dokopali Englezi pa u njega počeli ulijevati šećer, zgusnuto vrhnje i mlijeko. Jer postoji “Put čaja” kada se ljudi poput Soshitsua Sena pitaju: “koja je najljepša stvar za ljude poput mene koji slijede Put čaja? Moj je odgovor: jedinstvo domaćina i gosta stvorenog kroz susrete srca sa srcem i dijeljenja zdjelice čaja.. kad se osjećate kao jedno s prirodom i osjećate mir…”.
“Čaj je jedino jednostavno zadovoljstvo koje nam je ostalo” rekao je Oscar Wilde u “Važno je zvati se Earnest”, djelu koje je jedinstveno – otvorite li bilo koju stranicu nasumce na njoj ćete naći biser, pametan i elegantan, ponekad pomalo zločest, pa tako i ovaj o čaju.
Jodie Smith kod nas nije poznata iako je napisala “101 Dalmatinera” i “I Capture the Castle” (preveden u regiji kao “Zamak u mom srcu”) rekla je kako ne može zamisliti “da čak ni milijunaš ne može jesti nešto što je bolje od svježega kruha premazanog maslacem i medom uz čaj.” Inače je Dodie Smith željela ostati anonimna, prava na priču o psima koju je napisala kao 60godišnjakinja prodala je Disneyu i nedavno izašla iz anonimnosti, a o njezinoj ostavštini brine Julian (Downton Abbey) Barnes.
Za Puškina je ekstaza “šalica puna čaja i komadić šećera u ustima”. Uostalom, koliko ste puta vidjeli citat C. S. Lewisa koji je rekao kako ne postoji dovoljno velika šalica čaja ili dovoljno “debela” knjiga koja njega može zadovoljiti? Za njega je čaj bio daleko važniji nego li rahatluk ? I Dostojevski je u “Zapisima iz podzemlja” tvrdio da sve može otići do đavola, ali da on uvijek mora “imati svoj čaj”.
Slavna je i šašava čajanka kod Ludoga Klobučara koji Alice nudi s još malo čaja: “Uzmi još čaja” nutka je, a Alice kaže kako čaj nije do sada popila pa ne može uzeti još. “Misliš, ne možeš uzeti manje”, nastavlja Klobučar, “jako je lagano uzeti više nego ništa.”
Henry James u “Portretu jedne dame” kaže kako je svega nekoliko sati u životu ugodnije nego li su to oni posvećeni delikatnoj ceremoniji poznatoj kao poslijepodnevni čaj, i kako je “od pet do osam u određenim okolnostima cijela vječnost”, ali u takvim prigodama čaj spašava stvar i pretvara u vječnost ali – užitka. I Douglas Adams u “Vodiču kroz galaksije za autostopere” tvrdi kako će mu “šalica čaja povratiti normalnost.”
Ima nešto u čaju i poeziji, neka veza koju je davno naglasio Ralph Waldo Emerson, Hosseini kaže kako bi “Kinez radije tri dana gladovao nego li nemao čaja”, a i u pripremi čaja žena izgleda najljupkije, tvrdi Elizabeth Braddon.
Peter Zečić (Peter Rabbit) nije baš “bio dobar u večernjim satima. Njegova bi ga majka stavila u postelju i napravila čaj od kamilice: “prije spavanja treba uzeti jušnu žlicu čaja” tvrdila je gospođa Rabbit s nadom da će kamilica umiriti nestašnog sina. Jer, “ah, ti Englezi”, piše E. M. Forster u “Gdje se anđeli plaše kročiti” (Where Angels Fear to Tread), “uvijek misle na čaj. Nose ga na kile, a toliko su nespretni da ga uvijek stave na vrh.”
Da je Englezima čaj dio nacionalnog ponosa vidjelo se kad je tvrtka Twinings koja je prvu čajanu otvorila u Londonu 1706. i možda je “kriva” za predstavljanje čaja Earl Grey, mješavine crnog čaja i ulja bergamonta zapadnoj civilizaciji i koji jedina ima certifikat šestog grofa (Earla) Greya Richarda odlučila proizvodnju preseliti u, mojbože, Poljsku! Strašna i potresna vijest jer kako sada zamisliti društveno događanje bez pravog engleskog čaja? Kako ćemo vizualizirati gospođicu Bates koja u “Emmi” uživa u šalici čaja? Ona odbija kavu, ona ne pije kavu, “ja nikada ne pijem kavu” kaže, “za mene malo čaja lijepo molim.” Poljskog čaja? A što radi Elinor Dashwood kad primijeti da u susjednoj sobi George Wickham reže Marianneinu kovrčicu? Čaj, naravno! I kad primijeti Edwardov prsten s uvojkom kose? Naravno, pije čaj. I čime se kao najvećom čašću hvali nepodnošljivi gospodin Collins u “Ponosu i predrasudama”? Čajem u Rosings Parku kod uvažene Lady Catherine de Bourgh. Catherine Moreland u “Northanger Abbeyju” zadivi lijepo postavljen elegantan stol za čaj kojeg ispija s Tilneyevima, a nju je zaista teško impresionirati. Gospođa Price kaže Fanny i Williamu: “Možda biste voljeli malo čaja čim bude zgotovljen” a oni se slažu; da više od svega bi voljeli popiti čaj u Mansfield Parku.
U kući Austenovih uostalom do čaja se držalo što znamo uvidom u Janeinu korespodenciju. Stoga nije ni čudno da u njezinih šest romana junakinje i junaci čaj ispijaju 58 puta! “Načeli smo kineski čaj prije tri dana”, piše Jane sestri Cassandri 31. svibnja 1811. “i nalazim ga izuzetno dobrim”.
A Charles Dickens? U “Velikim očekivanjima” (Great Expectations) tenzije između Pipe i Estelle smanjuje čaj: “bez obzira kakvim je tonom ona sa mnom razgovarala” priča Pip “ja se ne mogu u nju pouzdati i ne bih mogao gajiti nikakve nade da će se to promijeniti, a ipak, išao sam protiv nadanja i protiv povjerenja. Tako je uvijek bilo”, kaže i onda pozove konobara koji “donosi pedesetak raznih osvježenja”, ali na očaj Pipe ne i čaj. Napokon konobar donosi i “kovčeg dragocjenog izgleda u kojem su grančice” koje onda spori konobar natapa u vrućoj vodi te od nekud vadi šalicu za Estellu.
U Engleskoj je čaj popularizirala Portugalka, kraljica Catherine, žena engleskog kralja Charlesa II. 1700-ih, ali je tek stoljeće kasnije ta ceremonija zauzela važno mjesto u engleskom životu, pa čaj piju svi – i bogati i siromašni. Čaj piju uz svaki obrok, no jedan je obrok, “tea-time” dobio ime po tom napitku: tradicionalan je to i lagani obrok oko četiri poslijepodne koji pomaže očuvanju energije i čekanja večere koja može početi i mnogo kasnije, iza osam sati. Sedma vojvotkinja od Bedforda, uvažena Anna poslijepodnevni je čaj izgladnjela uvela 1840. Naredila je posluzi da joj posluže čaj i uz njega kruh i masčac (a malo prije nje je Lord Sandwich između kriški kruha stavio i “punjenje” i izmisilio sandwich) te kolač. Ubrzo je na “grickanje” pozvala i prijateljice i – voilà – rođen je običaj. Nakon šalice čaja uz koju se služe kolači (scones sa zgusnutim vrhnjem) i razne slastice, torte i kolači na koje stavljaju džem od jagoda, te nezaobilazni sendviči poput onog s tanko narezanim krastavcima život je lakši. Postoji “high tea” i “low tea” što ima veze sa staležom – “low” je za višu klasu, posluživan na stolićima u primaćoj sobi (drawing room u kojoj ne crtaju nego se u nju povlače, withdrawing, iz npr. blagavaonice), a “high tea” je posluživan u skromnijim obiteljima na “običnom” stolu za kojim su i inače jeli.
“Gdje postoji čaj, postoji i nada” mislio je Sir Arthur Pinero, a Noël Coward pitao se “Ne bi bilo strašno živjeti u zemlji u kojoj nisu imali čaj?”. Dickensovu je junaku čaj bistrio glavu (“Draga moja, ako biste mi mogli dati čašu čaja da biste očistili zbunjenost moje glave, trebao bih odmah bolje razumjeti vaše poslove” ), a veliki je hit bio i “Tea for Two”: Tea for two, and two for tea, Me for you, and you for me”.
Čaj je zdrav, sadrži antioksidante, svaki čaj ima svoje djelovanje: car čajeva je bijeli, zeleni uništava oksidante, imamo oolang, crni čaj, puh-er-cha koji je tamniji od kave i žuti koji se proizvodi samo u Kini. Kamilica smiruje živce, menta smiruje želudac, šipkov je pun C vitamina, bazga pročišćava dišne puteve, brusnica smiruje E. coli, upale bubrega, ružmarinov štiti od srčanih bolesti, čičkov štiti mokraćni sustav, kaduljin je i dezinfekt, đumbirov sprječava nadutost i ublažava mučninu i prehlade i diže imunitet, ružin čisti krv, crni i zeleni smanjuje rizik oboljenja od raka… Zapravo, svaki čaj ima nekoliko djelovanja. Čajevi jačaju imunitet, izbacuju toksine, smiruju, zacjeljuju, preveniraju…
“Ako vam je hladno, čaj će vas ugrijati” zapisao je 1865. Gladstone, “ako je vruće, čaj će vas rashladiti. Ako ste depresivni, čaj će vas razveseliti, ako ste uzbuđeni, čaj će vas smiriti..” Kod nas je čaj poznatiji kao ljekoviti napitak pa mnogi kažu kako ne vole čaj, no to samo znači da nisu otkrili pravi čaj.
Eleonor Roosevelt vrećicu je čaja usporedila sa ženom: “Žena je poput čaja – ne možete znati koliko je snažna dok je ne uronite u vruću vodu.” Dobro, ona pije čaj iz vrećice, ali ona je Amerikanka pa i nije čudno, razumijete, ne?
Čaj poput svih biljaka traži upornost i strpljivost jer, kako nam kaže kineska poslovica, “djed sadi i uzgaja grmove čaja, tata ih bere, a sin ga pije”.
I ne zaboravite, 15. prosinca je – Međunarodni dan čaja a do tada se stignete pripremiti: odaberite lijepu i tanku šalicu i tanjurić, zagrijte vodu i njome oplahnite čajnik, a “Čitaj knjigu” daruje vam jednu od najpoznatijih povijesnih “čajnih pjesama” Lu Tanga “Sedam zdjelica čaja”
Sedam zdjelica čaja
Prva zdjelica vlaži moje usne i grlo;
Druga zdjelica razbija moju usamljenost;
Treća zdjelica traži moju jalovu drob s oko pet tisuća svitaka;
Četvrta zdjelica me lagano oznoji i sve životne nepravde izlaze kroz moje pore;
Peta zdjelica čisti moje tijelo i kosti;
Šesta zdjelica poziva me k besmrtnicima.
Sedma posuda nije mogla biti ispijena, samo se hladan dah vjetra podiže u mojim rukavima.
Gdje je otok Penglai, Yuchuanzi želi jahati na ovom slatkom povjetarcu i vratiti se.”
Za Čitaj knjigu knjige je pročešljala, čajeve isprobala i o toj tajnoj vezi za vas napisala i prevela Sandra Veić Sukreški
