Bez milosti – Renate Dorrestein – tamna strana života s dovoljnom dozom ironije

Sada, nakon već druge pročitane knjige nizozemske spisateljice i bivše novinarke Renate Dorrestein (prva je bila "Kameno srce" koja je na mene ostavila dubok dojam) , mogu zaključiti da Renate voli obrađivati i pisati o svakodnevnim, aktualnim obiteljskim tajnama i dramama na uznemirujući način. Brak, obitelj i međusobni odnosi unutar te zajednice zaokupljaju Renatinu maštu jer za nju predstavljaju neiscrpni izvor izdaje, okrutnosti i sukoba. Pri tome oštro i bez milosti zaviruje u obiteljske odnose i psihološki ih vješto raščlanjuje. Ovoga puta to je tročlana obitelj Vermeer iz Amsterdama kojoj je sreća savršeno normalna stvar. Franka i Phinus se dobro nadopunjuju. Franka je žena s petljom koja se isključivo i uvijek smije iz srca. Po zanimanju je socijalna radnica dok je njezin muž Phinus zaposlen u tvornici društvenih igara i slagalica. Njihov sin Jem, iako nije i Phinusov biološki sin (Jemov otac je poginuo u automobilskoj nesreći kad je ovaj još bio mala beba), veseo je i bistar dječak koji mnogo toga voli dijeliti s roditeljima. Nije ni čudo kad je poočimu Phinusu posao igra i osmišljavanje društvenih igara. Roman započinje ranojutarnjom idiličnom scenom igranja i druženja u vrtu a sve zbog oklade oko toga u kojoj se od dviju čaša na stolu nalazi Coca Cola a u kojoj Pepsi Cola. No, sreća se može preokrenuti u sekundi, može biti uništena besmislenim činom. Tinejdžera Jema, kad jedne večeri sa svojom djevojkom prvi put izađe navečer u jedan disco klub,  pištoljem ubije jedan nestabilni tinejdžer. Razlozi su trivijalni – ubojica je pijan i ljut jer je izgubio bejzbolsku utakmicu.  Taj tragični događaj poput eksploziva razori i rasprsne živote roditelja koji ubrzo postaju stranci jedan drugome. Bol ih razdvaja. Franka je potpuno slomljena. Ne spava ni sekunde od tragičnog događaja jer čim se preda snu, iznova se vraća u mrtvačnicu u onoj užasnoj noći, noći bez kraja. Franka jednostavno želi tugovati, želi njegovati uspomenu na Jema. Istovremeno Phinus opsesivno provodi pravdu i traži da počinitelj, iako maloljetan bude propisno kažnjen. Pravila igre i života kakve ih Phinus vidi, više ne vrijede. Njegov autoritet, njegova karizma i šarm pomalo nestaju. Sve dublje i dublje on i Franka zapleteni su u labirint nesporazuma u kojima prevladavaju tuga, gnjev i mržnja. Renate je vrlo realano opisala nemogućnost bračnog para da preživi, prihvati (bar donekle) gubitak djeteta. U želji da poprave svoje narušene odnose, oni odluče provesti jedan vikend izvan kuće, na idiličnom imanju usred ničega kako bi se potpuno posvetili jedan drugome. Ali, tamo se događa sve samo ne to. Kada bi se barem Phinus mogao kritički pogledati u ogledalu… Roman je ovo koji pokazuje slom braka i ljubavi koja iako snažna i stabilna, ponekad, kao u ovom slučaju ne može “preživjeti” strašan udarac. Kažu da je gubitak djeteta ne samo nepravda već i potpuno neprirodna tragedija o kojoj su napisane mnoge stručne knjige, a da i dalje nemamo za to naziv. Jer, “žene i muževi koji izgube jedno drugoga udovci su ili udovice, dijete koje ostane bez roditelja je siroče, jedino za roditelje koji su izgubili vlastito dijete nedostaje adekvatna riječ.” Možda i zato jer je ta rana vječna i teška, jer je uvijek prepuna krvi i nikada ne zarasta. Jer je jednostavno, prestrašna. Preporuka za ovu knjigu, za ovu autoricu koja bez imalo zadrške otvara  i raspravlja o važnim životnim temama. Reklo bi se "ide u glavu".