Američka prašina - Jeanine Cummins - knjiga koja je zapalila svjetsku knjišku scenu do usijanja

O ovoj knjizi priča cijeli svijet. Oprah ju je uvrstila u svoj slavni "Book club" a znamo da je svakoj knjizi koja u njega dospije zagarantirana slava i popularnost te impresivna prodaja. I ja je uvrštavam u svoj Book club najboljih knjiga u ovoj godini. Dajem joj čistu peticu i za sada je proglašavam knjigom godine. "Američka prašina" (American dirt) u međuvremenu ima sve više sljedbenika i fanova s jedne, a sve više kritičara s druge strane. Naravno da je tako kad knjiga progovara o "škakljivoj" temi – o Meksiku i južnoameričkim imigrantima koji dolaze poznatim i manje poznatim rutama u SAD. Onaj zid o kojem priča Trump nije bez vraga. Roman govori o tamošnjoj apsolutnoj vladavini kartela, o dubokoj i sveopćoj korupciji te o velikom broju ubojstava novinara koji su se usudili progovoriti o toj temi.  Podigla se velika buka oko ovog romana do te mjere da se autorici i knjižarama u kojima se planirala promocija - prijeti. Zato su sve promocije otkazane. Priča se i da je autorica Jeanine Cummins dobila vrlo izdašan honorar za ovu priču koji seže do nevjerojatne brojke od milijun američkih dolara. Kad je na svjetlo dana izašla informacija o honoraru mnogi su se latinoamerički pisci pobunili jer im je čudno da o meksičkoj realnosti i njihovim imigrantima piše jedna bijela "latina" koja o tome, misle oni, nema pojma. Zašto ona ne bi o tome ništa znala? Jeanine ima latinoameričke krvi po svojoj baki koja je davnih dana iz Portorika  imigrirala u SAD. Osim toga i autoričin  je muž imigrant i poput milijuna drugih imao je problema s papirima. Znači, ima neki background, no, govore protivnici, zar joj to daje pravo da piše o "njihovim temama" pitaju se.  Velik broj latinoameričkih pisaca se pita zašto njima nije dana prilika da pišu o tim aktualnim temama tj. da je već puno toga na tu temu i napisano samo nije dobilo priliku biti objavljeno s ovako velikom pompom. Tko ima pravo pričati tuđe priču pitanje je svih pitanja na temu ovog, ali i mnogih drugih romana. Danas je pitanje migranata veliko. Kao da zaboravljamo da smo i mi ne tako davno bježali pred ratom iz svojih domova i da smo bili i te kako zahvalni što su nas prihvatili negdje u svijetu. Ovaj roman nije dokumentaristički, ni biografski već je isključivo fikcija i ne vidim razloga da ga treba pisati netko iz Meksika ili Latinske Amerike. Prije bih konstatirala da se radi o ljubomori i zavisti jer je žena napisala nevjerojatno dobru i dirljivu knjigu koja osvaja mnoga čitalačka srca. Tema je prisilan bijeg i to bijeg majke i osmogodišnjeg sina od narko kartela, od ubojica koji su im pobili kompletnu obitelji za vrijeme rođendanske proslave u njihovom domu, u kući, u masakru u kojem su njih dvoje čudom preživjeli. Nisu imali puno vremena, već su nakon par minuta trebali skupiti sve najpotrebnije stvari i krenuti na opasan i dug put od skoro četiri tisuće kilometara prema slobodi, Razlog je bio spašavanje golih života. Lydia i Luca su likovi za koje od prve sekunde navijate. Želite da im se na tom opasnom putu ništa ne dogodi, da što manje pate i da prežive. Lydia je do jučer imala predivnu knjižaru u Acapulcu, bila je sretna i zaljubljena do ušiju u svog supruga, novinara. Do jučer su još bili obitelj koja se voljela i poštivala. Imali su skladan brak, divnog sinčića i dovoljno svega. A onda je ostao samo osmogodišnji Luca za kojeg se Lydia želi i mora boriti. Za njega se naoružava najoštrijim nožem na svijetu. Za njega skače na vagone brzog vlaka, za njega je spremna ubiti. Ali, nalazi li dovoljno snage da "dotrče do cilja"? Neustrašivi i očajni, iscrpljeni i s takvim žarom za životom držat će i vas budnima do samog kraja. Ovo je priča koja govori o toliko raznih tema. Govori o patnji, boli, nezamislivom gubitku (ne možemo shvatiti kako u jednoj sekundi netko može ostati bez 16 članova najuže obitelji), o majčinskoj ljubavi, o dobroti, o solidarnosti, o lojalnosti, o ženskoj snazi, o imigrantima i svima onima koji su morali napustiti svoje domove i obitelji, a koji žele "samo" slobodu, pravo na rad i pravo na život. Ovo je roman o želji za preživljavanjem koju svi nosimo u sebi,  o vjeri i nadi u bolje sutra bez obzira na najstrašnije okolnosti. Ne želim vam prepričavati roman jer je u njemu toliko obrata, neočekivanih događaja i nepredvidljivih situacija da je to nemoguće opisati. Želim da ga čitate i uživate u njemu. Želim da dobro upoznate sve likove koji se na tom putu bijega pojavljuju i povezuju te da na čas razmislite koliko ljudi u ovom trenutku bježi iz svojih domova, koliko njih nikada ne stigne do toliko željene slobode, koliko njih izgubi svoje najmilije na tom putu ka slobodi i miru koji mi svi trenutno uživamo i uzimamo zdravo za gotovo. Strašno je kad majka s djetetom kreće na neizvjestan i dug put na kojem ne zna ni hoće li preživjeti ni hoće li uspjeti. Možda se trebamo zapitati zašto netko misli da je loše što ljudi bježe u slobodu i što žele bolji život – nevezano za boju kože. Naravno, tu je i pitanje pripovijedanja. Tko ima pravo na dobru priču? Svi mi, svi pisci. Zato je taj cijeli cirkus oko Jeanine Cummins smiješan jer žena je napisala dobar roman, a to je uostalom jedino važno. Ako bi postojao zakon da samo određen narod može pisati o određenoj temi to bi bila ništa manje do cenzura. Važan je senzibilitet, istraživanje, svjedočanstva i naravno – umijeće i vještina pripovijedanja. Knjigu sam čitala  u srpskom izdanju i prijevodu (Čarobna knjiga),  ali sam načula da se već prevodi na hrvatski jezik u izdanju Znanja. Nadam se da će uskoro osvanuti na hrvatskim policama i da ćemo moći razmijeniti impresije i dojmove o pročitanom.