Alina Bronsky : „Posljednja ljubav babe Dunje“ – roman o ženskoj snazi, hrabrosti i mudrosti

Može li se preživjeti tamo gdje više nema života? Može li se živjeti daleko od obitelji, a istovremeno toliko žudjeti za njom? Može li se razgovarati s mrtvima i osjećati njihovo kretanje? Kao što sam i slutila, Alina Bronsky me nije mogla razočarati. Nakon njene druge knjige „Najljuća jela tatarske kuhinje“ koju sam čitala prije tri godine i ovaj roman me je oduševio i nasmijao. Alina ima nevjerojatan talent da jako ozbiljne obiteljske probleme i teške teme ispriča na najduhovitiji način. Volim ljude koji život, ma koliko težak i nepredvidiv bio,  gledaju kroz ružičaste naočale i s optimizmom. Takva je i baba Dunja - „černobilska povratnica“. Dok cijeli svijet strahuje od zračenja  poslije kvara reaktora i katastrofalne nesreće u Černobilu, baba Dunja, bivša pomoćna medicinska sestra,  vraća se u svoje selo,  u svoj dom zajedno s nekoliko starijih istomišljenika nakon dvadeset godina. Odlučila je doma dočekati svoju smrt. Kao osamdesetogodišnjakinja tako i tako nema što izgubiti. Selo je pusto i u njemu su samo ptice najglasnije. Hranu uzgajaju sami, struju imaju, ali ne i telefone. U Černovu ne postoji vrijeme. Nema termina, ni rokova. Život je pomalo poput igre.  Dunjina kćer Irina davno je napustila rodni kraj i radi kao liječnica u Njemačkoj. Prije osamnaest godina rodila je kćer Lauru koju baba Dunja neizmjerno voli iako je nikada, osim na slici, nije vidjela, a kamoli zagrlila. Ali zato joj mrtvi bivši muž Jegor stalno viri preko ramena. A onda se dogodi ubojstvo…… Babina  hrabrost, osviještenost i razumijevanje smisla života su očaravajući. Radi se o impresivnoj ženi koja je istovremeno ponosna, topla i nenametljiva. Njezine kuharske vještine, njezino  poznavanje prirode, njezina spremnost da pomaže i suosjeća  već nakon prvih stranica stvaraju temelje za naklonost nas čitatelja. No je li baba Dunja sve to uspjela prenijeti i na svoju kćer i unuku pročitajte sami.   Citiram jedan meni dragi odlomak: „To s nebom sam samo tako rekla. Ne vjerujem u to. Hoću reći, naravno da vjerujem u nebo koje je iznad naših glava, ali znam da naši mrtvi nisu tamo. Ni kao mala nisam vjerovala da se u oblake možeš ušuškati kao u pernati pokrivač. Vjerovala sam da ih možeš jesti kao šećernu vatu. Naši mrtvi su među nama, često ni ne znaju da su mrtvi i da njihova tijela trunu u zemlji.“ Alina Bronsky rođena je u Jekaterinburgu, industrijskom gradu u podnožju Urala. U Njemačku je preselila s trinaest godina. Njezin prvi roman, Scherbenpark, nominiran je za jednu od najprestižnijih europskih nagrada – Nagradu Ingeborg Bachmann. Drugi roman, „Najljuća jela tatarske kuhinje“, nominiran je za nagradu Deutscher Buchpreis te 2011. za nagradu Literaturpreis des Kulturkreises der deutschen Wirtschaft te preveden na dvadesetak jezika.