A planine su odjekivale - Khaled Hosseini
"Pronašla sam malu tužnu vilu, U sjenci papirnog drveta. Poznavala sam tužnu malu vilu, Koju je vjetar oduvao jedne noći."
Kao i u prethodne dvije knjige, Hosseini svoje likove i njihove sudbine smješta u rodni Afganistan, točnije, umalo i siromašno selo Shadbagh u kome žive Abdullah i Pari, brat i sestra. Na samo njemu svojstven način predstavlja nam porodicu koja ne dozvoljava da joj teret materijalnog siromaštva osiromaši duh. Nakon smrti majke, Abdullah postaje i otac i majka svojoj mlađoj sestri Pari dok njihov otac teško radi nastojeći da prehrani obitelj. Uskoro se ponovo oženi a ona prema Abdullahu i Pari ne pokazuje ni ljubav ni mržnju. Oštre zime i neimaština stanovništva u Shadbaghu svake godine u nepovrat odnese barem po jedno dijete. Tako je bilo i s prvim polubratom koga su Abdullah i Pari imali. Pritisnut nastojanjima da održi vlastitu porodicu i osigura im sigurnu zimu, otac preko ženinog brata upoznaje šeficu za koju ovaj radi.
Nila Wahdati je mlada žena koja živi u samotnom braku sa svojim mužem. Ona biva jednom od prvih afganistanskih pjesnikinja koje u svoje pjesme ubacuju otvorene seksualne prikaze i žudnje ženskoga bića. Nikome, pa ni njihovom sluzi nije jasno zašto je tako mlada i poželjna žena svoju sreću potražila kod duplo starijeg čovjeka, te zašto uprkos tome, ne vode harmoničan život. Nila i Sabur sklapaju dogovor koji, iako sadrži neku vrstu dobiti, zauvijek ostavlja golemi gubitak - na ljudima, mjestima, stvarima... Sabur se suoči sa teškim izborom, kao kad čovjek mora odrezati prst da bi spasio ruku. Abdullah i Pari kasno su svjesni svoje sudbine koja ih razdvaja. Na koliko dugo? Mogu li biti razdvojeni, a spojeni jednom uspavankom iz djetinjstva, jednim od mnogih ptičijih pera koja je Abdullah predano sakupljao za Pari.
"Priča je kao vlak u pokretu: gdje god da uskočiš, prije ili kasnije ćeš stići na odredište." Tamo gdje su razasuta ptičija pera, autor nalazi snagu u svom vlastitom, da još jednom snažno na papiru, a krhko po suzama u očima čitatelja ispriča snažnu obiteljsku sagu. Ovaj put nadilazi kontinente i kulture, i vodi nas kroz devet dijelova koji čine cijelinu romana, u misli i srca raznih likova koji zaokupljaju pažnju i drže je do samoga kraja. Od turbulentnog Kabula, srceparajućeg Pariza pa sve do multikulturalnog San Francisca, nailazimo na ljude koji su u potrazi za vlastitim identitom ili očuvanjem istoga. U traganju za onim što je nekada bilo njihovo ili za što nikad nisu ni znali da posjeduju.
"Rekao je da, ako je kultura kuća, onda je poznavanje jezika ključ ulaznih vrata, i svih soba unutra. Bez njega, rekao je, bit ćeš izgubljena, bez pravog doma ili identiteta."
Priča putuje kroz vremenski raspon od preko pedeset godina, svi likovi imaju direktnu ili indirektnu vezu s bratom i sestrom, no dijelovi romana se mogu čitati zasebno, te ćete se tako "uhvatiti" u sažaljevanju, mržnji ili divljenju koje osjećate prema pojedinim likovima. "Znam sad da neki ljudi osjećaju nesreću kao drugi ljubav: osobno, snažno i bespomoćno."
S te strane me posebno fascinira priča djevojčice Thalie s grčkog otoka Tinos, kojoj je ujed psa nepovratno unakazio lice. Iako želi pobjeći od sebe same, ona strahovito želi pronaći dio sebe u drugima. Sve to čini fascinantnu borbu za naklonost drugih i samopoštovanje sebe. Druga priča se odvija kroz vizire Pari, Abdullahove kćeri s kojom živi u Americi gdje su otvorili afganistanski restoran. Suočena s moralnim i društvenim razlikama koje je 21. stoljeće donijelo među ljude, Pari "traži" svoje mjesto u društvu, nesvjesna koliko je Afganistan dio nje. Na samom kraju, početna priča čije nam je dijelove Hosseini provlačio kroz iglene uši, stiče dirljivi final touch. Hoće li nakon više od pedeset godina Pari moći povezati svoje konce u slici njihove sudbine? Je li Abdullah još uvijek dovoljno jak da uokviri cijelu priču? Autor nije napisao lošiju priču. Ne, on je samo promjenio stil pripovjedanja, kao kada novim praškom osviježite dobro poznatu odjeću.
Ismar Krdžalić
