A planine su odjekivale - Khaled Hosseini
„Pronašla sam malu tužnu vilu,
U sjenci papirnog drveta.
Poznavala sam tužnu malu vilu,
Koju je vjetar oduvao jedne noći.“
Kao i u prethodne dvije knjige, autor svoje likove i njihove sudbine smješta u rodni Afganistan, tačnije malo i siromašno selo Shadbagh u kome žive Abdullah i Pari, brat i sestra. Na samo njemu svojstven način, autor nam predstavlja porodicu koja ne dozvoljava da joj teret materijalnog siromaštva osiromaši duh.
Nakon smrti majke, Abdullah postaje i otac i majka svojoj mlađoj sestri Pari dok njihov otac teško radi nastojeći da prehrani porodicu.
Otac se uskoro ženi drugom ženom koja prema Abdullahu i Pari ne pokazuje ni ljubav ni mržnju. Oštre zime i neimaština stanovništva u Shadbaghu svake godine u nepovrat odnese barem po jedno dijete.
Tako bijaše i sa prvim polubratom koga su Abdullah i Pari imali. Pritisnut nastojanjima da održi vlastitu porodicu i obezbjedi im sigurnu zimu, otac preko supruginog brata upoznaje ženu za koju ovaj radi.
Nila Wahdati je mlada žena koja živi u samotnom braku sa svojim mužem. Ona biva jednom od prvih afganistanskih pjesnikinja koje u svoje pjesme ubacuju otvorene seksualne prikaze i žudnje ženskoga bića. Nikome, pa ni njihovom sluzi,nije jasno zašto je tako mlada i poželjna žena svoju sreću potražila kod duplo starijeg čovjeka, te zašto uprkos tome, ne vode harmoničan život.
Nila i Sabur sklapaju dogovor koji, iako sadrži neku vrstu dobiti, zauvijek ostavlja golemi gubitak- na ljudima, mjestima, stvarima...
Sabur se suoči sa teškim izborom, kao kada čovjek mora odrezati prst da bi spasio ruku. Abdullah i Pari kasno bivaju svjesni svoje sudbine koja ih razdvaja. Na koliko dugo? Mogu li biti razdvojeni, a spojeni jednom uspavankom iz djetinjstva, jednim od mnogih ptičijih pera koja je Abdullah predano sakupljao za Pari.
„Priča je kao voz u pokretu: gdje god da uskočiš, prije ili kasnije ćeš stići na odredište.“
Tamo gdje su razasuta ptičija pera, autor nalazi snagu u svom vlastitom, da još jednom snažno na papiru, a krhko po suzama u očima čitaoca ispriča snažnu porodičnu sagu.
Ovaj put nadilazi kontinente i kulture, vodeći nas kroz devet dijelova koji čine cijelinu ovog romana, u misli i srca raznih likova koji zaokupljaju pažnju i drže je do samoga kraja. Od turbulentnog Kabula, srceparajućeg Pariza pa sve do multikulturalnog San Franciska, nailazimo na ljude koji su u potrazi za vlastitim identitom ili očuvanjem istoga. U traganju za onim što je nekada bilo njihovo ili za što nikad nisu ni znali da posjeduju.
„Rekao je da, ako je kultura kuća, onda je poznavanje jezika ključ ulaznih vrata, i svih soba unutra. Bez njega, rekao je, bit ćeš izgubljena, bez pravog doma ili identiteta.“
Iako okvirna priča spomenuta na početku romana putuje kroz vremenski raspon od preko pedeset godina, te svi likovi imaju direktnu ili indirektnu vezu sa spomenutim bratom i sestrom, dijelovi romana se mogu čitati zasebno, te ćete se tako „uhvatiti“ u sažaljevanju, mržnji ili divljenju koje osjećate prema pojedinim likovima.
„Znam sad da neki ljudi osjećaju nesreću kao drugi ljubav: lično, snažno i bespomoćno.“
S te strane me posebno fascinira priča djevojčice Thalie, nastanjene na grčkom ostrvu Tinos, kojoj je ujed psa nepovratno unakazio lice. Iako želi pobjeći od sebe same, ona strahovito želi pronaći dio sebe u drugima. Sve to čini fascinantnu borbu za naklonost drugih i samopoštovanje sebe.
Druga priča se odvija kroz vizire Pari, Abdullahove kćerke sa kojom živi u Americi gdje su otvorili afganistanski restoran. Suočena sa moralnim i društvenim razlikama koje je dvadeset i prvo stoljeće donijelo među ljude, Pari se „traži“ svoje mjesto u društvu, nesvjesna koliko je Afganistan dio nje.
Na samom kraju, početna priča čije nam je dijelove autor provlačio kroz iglene uši, stiče dirljivi final touch.
Hoće li nakon više od pedeset godina Pari moći povezati svoje konce u slici njihove sudbine? Je li Abdullah još uvijek dovoljno jak da uokviri cijelu priču?
Autor nije napisao lošiju priču. Ne, on je samo promjenio stil pripovjedanja, kao kada novim praškom osviježite dobro poznatu odjeću.
Ismar Krdžalić
