Košarica
Izbornik

3 pitanja o novoj knjizi za Zoricu Radaković

3 pitanja o novoj knjizi za Zoricu Radaković
  1. Kako ste došli na ideju za knjigu „Sanjarica“?
Sinulo mi je da napišem "Sanjaricu", kao poklič protiv licemjera koji licemjerno prokazuju licemjere i licemjerstvo da bi time zamaskirali svoje pravo lice. "Sanjarica" je roman o lažima u društvu i privatnosti ali temeljno o preljubu, o stanju šoka, boli srca, duše i tijela koju doživi žrtva prevare u ljubavnom i životnom odnosu. Na tu temu napisano je bezbroj romana uokvirenih u neko povijesno i društveno zbivanje – dijelom da bi se uz ljubavni zaplet proguralo nešto suhoparno i zamorno, a dijelom zato da sentimentalna priča s povijesnim ili društvenim kontekstom ne bi bila puki ljubić, no postoji i treće. To je da je ljubav konstrukt (javnog) morala i odnosa unutar neke klase, socijalnog sloja, a unutar koje može supostojati i osobna, individualistička vizija, a koja je obično miks faktora koji određuju osobu u odnosu na njen položaj u svijetu. Da ne dužim... Postoji trend u kojem pisac zastupa i osvjetljava odnos ljubavnika iz "zabranjene veze", moralno na strani preljubnika, jer je to – eto, jedna ljudska relacija, a kroz koju se tobože odstupa od malograđanskog klišeja o vjernosti instituciji braka ili zajednice, pa se ide i za tim da je takav pogled na stvari jedno rušenje tabua i raskrinkavanje konzervativizma. Iritira me kad se tako nešto pakira kao slobodoumlje, zaboga – što ima slobodoumnog u laganju, zar nije sloboda drugome iz odnosa reći istinu? Kako se uopće mogu uživjeti u lik koji je moralno mrtav i kroz stranice štiva koje opisuju puku strast tragati za mrvicama savjesti koje bi lik preljubnika ili preljubnice moralno reanimirale? Napominjem, nije loše što postoji i takva literatura, nek' se čita, to pridonosi jezičnoj kulturi ovog našeg malog, nerentabilnog jezika u izumiranju pa bi autorima takvih knjiga trebalo dati i specijalne nagrade za aktualizaciju književnosti. Ipak, rečeni svjetonazor je u meni izazvao određeno trenje te sam između ostalog i zbog njega došla na ideju napraviti roman koji podupire misao da je sloboda u – čistim odnosima u privatnosti kao utočištu od svakodnevice gdje je sve laž, prevara i krađa kako u krupnim stvarima tako i u sitnicama. Uglavnom, gdje god čovjek zgazi, gdje god da pogleda – neka je varka, smicalica, obmana, zavođenje, laž, prevara, krađa. Marketing i eksploatacija. To je tako. I onda pojedincu treba utočište, utopija o povjerenju koju pronalazi u Drugome, drugome biću, pa se isprepliću u prisnosti i slobodnom voljom stvaraju ljubavni i životni savez! I? Što se događa – jesu li javno licemjerje, lažljivi političari i tko sve ne izlika za moralni relativizam pojedinca koji gleda oči u oči svog životnog partnera i (iako je dovoljno reći istinu) laže ga u oči? Je li prevarena osoba tek figura ili živo biće koja bi trebalo da ima pravo na istinu i slobodu svog životnog vremena? Varanje partnera je za me gnusno. Jer, životni partneri nisu jedno drugom trgovina, usluge i servisi! Ili jesu? Kako to da nema slobode i istine barem u privatnim odnosima? Ako uzmemo da je to normalno, onda je, realno, čovjek sam. To je bit ideje koja me je vodila za pisanje knjige.  
  1. Kako ste istraživali temu?
Tema je došla k meni. Skoro sve mi se kazalo samo. Dakako, bilo je područja oko kojih sam morala prikupljati dodatne informacije. Priča romana "Sanjarica" se s jedne strane odvija u miljeu modnih dizajnera, novinara i široke urbane scene pomiješane s fenomenima folka, new agea, nostalgije i trasha, a s druge – u sferi osiguravajućih društava i uredskih pravila, intriga i začkoljica u svjetlu nadolazeće recesije, krize poduzetništva, a sve to u spirali globalizma i konzumerizma te panične žudnje za individualnošću gdje je biti umjetnik – svojevrsni kult. Puno toga mi je bilo blisko, ali i nedovoljno za realističnu preciznost smještanja lika u određenu situaciju. Za razliku od nekih prethodnih projekata radi kojih sam provodila sate u Sveučilišnoj i nacionalnoj biblioteci – gdje mi je znalo biti naporno u trenutcima apstinencijske nikotinske krize, a pogotovo zbog zagušljivosti i vonja nečijeg znoja koji je uvijek u većem ili manjem intenzitetu lebdio između ukoričenih plodova duha – za istraživanje suvremene teme nije mi bilo potrebno ići u javnu košnicu nego sam istraživala mahom od kuće, preko weba. Na mreži sam našla sve što mi je trebalo u vezi osiguravajućih društava, čitala njihove prezentacijske stranice, ekonomske rubrike, forume gdje korisnici razmjenjuju iskustva oko pojedinih osiguravatelja, te onih koji su se našli oštećenima, a bome sam pročitala i nekoliko znanstvenih radova. Također, za potrebe knjige sam slušala turbo-folk s posebnom koncentracijom i uživljavanjem u tekstove pjesama da bih pronikla u motivacijsku snagu cajki u visoko urbanoj sredini kao što je Zagreb. Zatim, razgledavala stranice narodnjačkih klubova, promatrala sve detalje interijera, odjeću, nakit i šminku klijentele... Onda, što se tiče plastične kirurgije i ugradnje silikona, čula sam osobne dramatične priče. Kako je etički dosta škakljivo u potpunosti prenositi tuđa medicinska iskustva, dodatno sam proširila vidokruge čitajući iskustva s foruma... Također, nakon prve ruke rada na romanu – iščitala sam mnoštvo radova s potpisom sociologa spolnosti dr. Aleksandra Štulhofera, a dojmljiv mi je bio njegov rad naslova "Kraj intimnosti? Suvremenost, globalizacija i ljubavne veze", a koji je bio na tragu onoga što sam i ja htjela izreći kao sliku svijeta kroz literarni diskurs pa sam mu se javila e-mailom nakon čega sam s profesorom imala i poticajan razgovor na tu temu uz kavu u Booksi. Ima i toga što sam istraživala a nisam uvrstila u knjigu, a to je povijest žarulja i povijest (i krah) njihove proizvodnje u Hrvatskoj, što sam mislila da će mi trebati za junakinjinog oca zaposlenog u tvornici žarulja. Zapravo sam prilično istraživala a i zapitkivala ljude koji igrom prilika poznaju neku domenu iznutra. I... Pokušala sam dodatno istražiti Pariz, ali nisam izvukla ništa novog, poticajnog što bi nadogradilo moj doživljaj tog grada u kojem sam svojevremeno provela mjesec dana i koji me je zadivio kozmopolitizmom, mekotom i magijom koji izviru iz svake njegove pore. Također, kada je roman bio u prijelomu – palo mi je na pamet da sam možda mogla više istražiti homoseksualni milje. No uskoro sam (napokon!) uspjela u knjižnici doći do romana "Berlinski ručnik" Dražena Ilinčića koji brutalnom jednostavnošću govori o životima i susretima gej parova, a koji mi je potvrdio da su moja saznanja o druženjima homoseksualaca otprilike ista.  
  1. Koji su dijelovi knjige bili najzahtjevniji za pisanje?
Za pisanje najzahtjevniji dijelovi knjige su bili emotivno nabijeni prizori fizičke boli i nemoći, umiranja, ubijanja i ponižavanja, a nadasve trenutak šoka kad junakinja, ništa ne sluteći – u kompjuterski CD player gurne jedan od mnoštva diskova s pisaćeg stola i ugleda porno slike koje joj nepobitno svjedoče da je – sve ono što je mislila o ljubavnoj i životnoj vjernosti, kao i sav njen koncept doživljavanja stvarnosti – tek uobrazilja. Kako je to središnji pokretački motiv, ulila sam ogromnu energiju da taj trenutak, trenutak spoznaje o izdaji, bude doživljen strašnije od mogućeg smaka svijeta.     „Sanjarica“ je roman o lažnom sjaju celebrity kulture, ali i o ljubavi i očaju. Par željan uspjeha i slave snima video-zapise iz svakodnevnice kako bi dokazao svoju važnost. Sve je savršeno do trenutka kada glavna junakinja napravi operaciju povećanja grudi kako bi iznenadila svog partnera i mora na bolovanje. Kad nađe porno-snimak svog voljenog s drugim ženama i muškarcima, njezin svijet se ruši i odlučuje raskinuti. Zorica Radaković (Sinj, 1963.) hrvatska je pjesnikinja i spisateljica, na Filozofskom fakultetu u Zagrebu apsolvirala je na Odsjeku za jugoslavenske jezike i književnost. Piše prozu i radio-drame, eseje, kritike i drame. Godine 1984. privukla je pažnju kritike knjigom-projektom “Svaki dan je sutra“. Radila je kao novinarka (za “Globus“, “Danas“ te izdanja VPA), a potom kao samostalna umjetnica. Za Dramski program Hrvatskog radija adaptirala je prozna djela Edgara Allana Poea, Stefana Grabińskog, Jiřija Šotole, Denis Diderota, Lava N. Tolstoja i drugih. Na hrvatski jezik prevela je pjesme makedonskog pjesnika Konstantina Miladinova. „Sanjarica“ Zorice Radaković objavljena je u izdanju Frakture i promovirana nedavno u Velvetu. https://www.youtube.com/watch?v=cAAXJTbpwLE  

Pretraga

Tečaj €/kn: 7,53450 2022-12-01 00:19:45