- Kako ste došli na ideju za knjigu „Sanjarica“?
Sinulo mi je da napišem "
Sanjaricu", kao poklič protiv licemjera koji licemjerno prokazuju licemjere i licemjerstvo da bi time zamaskirali svoje pravo lice.
"
Sanjarica" je roman o lažima u društvu i privatnosti ali temeljno o preljubu, o stanju šoka, boli srca, duše i tijela koju doživi žrtva prevare u ljubavnom i životnom odnosu. Na tu temu napisano je bezbroj romana uokvirenih u neko povijesno i društveno zbivanje – dijelom da bi se uz ljubavni zaplet proguralo nešto suhoparno i zamorno, a dijelom zato da sentimentalna priča s povijesnim ili društvenim kontekstom ne bi bila puki ljubić, no postoji i treće. To je da je ljubav konstrukt (javnog) morala i odnosa unutar neke klase, socijalnog sloja, a unutar koje može supostojati i osobna, individualistička vizija, a koja je obično miks faktora koji određuju osobu u odnosu na njen položaj u svijetu. Da ne dužim... Postoji trend u kojem pisac zastupa i osvjetljava odnos ljubavnika iz "zabranjene veze", moralno na strani preljubnika, jer je to – eto, jedna ljudska relacija, a kroz koju se tobože odstupa od malograđanskog klišeja o vjernosti instituciji braka ili zajednice, pa se ide i za tim da je takav pogled na stvari jedno rušenje tabua i raskrinkavanje konzervativizma. Iritira me kad se tako nešto pakira kao slobodoumlje, zaboga – što ima slobodoumnog u laganju, zar nije sloboda drugome iz odnosa reći istinu? Kako se uopće mogu uživjeti u lik koji je moralno mrtav i kroz stranice štiva koje opisuju puku strast tragati za mrvicama savjesti koje bi lik preljubnika ili preljubnice moralno reanimirale? Napominjem, nije loše što postoji i takva literatura, nek' se čita, to pridonosi jezičnoj kulturi ovog našeg malog, nerentabilnog jezika u izumiranju pa bi autorima takvih knjiga trebalo dati i specijalne nagrade za aktualizaciju književnosti. Ipak, rečeni svjetonazor je u meni izazvao određeno trenje te sam između ostalog i zbog njega došla na ideju napraviti roman koji podupire misao da je sloboda u – čistim odnosima u privatnosti kao utočištu od svakodnevice gdje je sve laž, prevara i krađa kako u krupnim stvarima tako i u sitnicama.
Uglavnom, gdje god čovjek zgazi, gdje god da pogleda – neka je varka, smicalica, obmana, zavođenje, laž, prevara, krađa. Marketing i eksploatacija. To je tako. I onda pojedincu treba utočište, utopija o povjerenju koju pronalazi u Drugome, drugome biću, pa se isprepliću u prisnosti i slobodnom voljom stvaraju ljubavni i životni savez! I? Što se događa – jesu li javno licemjerje, lažljivi političari i tko sve ne izlika za moralni relativizam pojedinca koji gleda oči u oči svog životnog partnera i (iako je dovoljno reći istinu) laže ga u oči? Je li prevarena osoba tek figura ili živo biće koja bi trebalo da ima pravo na istinu i slobodu svog životnog vremena? Varanje partnera je za me gnusno. Jer, životni partneri nisu jedno drugom trgovina, usluge i servisi! Ili jesu? Kako to da nema slobode i istine barem u privatnim odnosima? Ako uzmemo da je to normalno, onda je, realno, čovjek sam. To je bit ideje koja me je vodila za pisanje knjige.
- Kako ste istraživali temu?
Tema je došla k meni. Skoro sve mi se kazalo samo. Dakako, bilo je područja oko kojih sam morala prikupljati dodatne informacije. Priča romana "
Sanjarica" se s jedne strane odvija u miljeu modnih dizajnera, novinara i široke urbane scene pomiješane s fenomenima folka, new agea, nostalgije i trasha, a s druge – u sferi osiguravajućih društava i uredskih pravila, intriga i začkoljica u svjetlu nadolazeće recesije, krize poduzetništva, a sve to u spirali globalizma i konzumerizma te panične žudnje za individualnošću gdje je biti umjetnik – svojevrsni kult. Puno toga mi je bilo blisko, ali i nedovoljno za realističnu preciznost smještanja lika u određenu situaciju. Za razliku od nekih prethodnih projekata radi kojih sam provodila sate u Sveučilišnoj i nacionalnoj biblioteci – gdje mi je znalo biti naporno u trenutcima apstinencijske nikotinske krize, a pogotovo zbog zagušljivosti i vonja nečijeg znoja koji je uvijek u većem ili manjem intenzitetu lebdio između ukoričenih plodova duha – za istraživanje suvremene teme nije mi bilo potrebno ići u javnu košnicu nego sam istraživala mahom od kuće, preko weba.
Na mreži sam našla sve što mi je trebalo u vezi osiguravajućih društava, čitala njihove prezentacijske stranice, ekonomske rubrike, forume gdje korisnici razmjenjuju iskustva oko pojedinih osiguravatelja, te onih koji su se našli oštećenima, a bome sam pročitala i nekoliko znanstvenih radova. Također, za potrebe knjige sam slušala turbo-folk s posebnom koncentracijom i uživljavanjem u tekstove pjesama da bih pronikla u motivacijsku snagu cajki u visoko urbanoj sredini kao što je Zagreb. Zatim, razgledavala stranice narodnjačkih klubova, promatrala sve detalje interijera, odjeću, nakit i šminku klijentele... Onda, što se tiče plastične kirurgije i ugradnje silikona, čula sam osobne dramatične priče. Kako je etički dosta škakljivo u potpunosti prenositi tuđa medicinska iskustva, dodatno sam proširila vidokruge čitajući iskustva s foruma...
Također, nakon prve ruke rada na romanu – iščitala sam mnoštvo radova s potpisom sociologa spolnosti dr. Aleksandra Štulhofera, a dojmljiv mi je bio njegov rad naslova "
Kraj intimnosti? Suvremenost, globalizacija i ljubavne veze", a koji je bio na tragu onoga što sam i ja htjela izreći kao sliku svijeta kroz literarni diskurs pa sam mu se javila e-mailom nakon čega sam s profesorom imala i poticajan razgovor na tu temu uz kavu u Booksi.
Ima i toga što sam istraživala a nisam uvrstila u knjigu, a to je povijest žarulja i povijest (i krah) njihove proizvodnje u Hrvatskoj, što sam mislila da će mi trebati za junakinjinog oca zaposlenog u tvornici žarulja. Zapravo sam prilično istraživala a i zapitkivala ljude koji igrom prilika poznaju neku domenu iznutra. I... Pokušala sam dodatno istražiti Pariz, ali nisam izvukla ništa novog, poticajnog što bi nadogradilo moj doživljaj tog grada u kojem sam svojevremeno provela mjesec dana i koji me je zadivio kozmopolitizmom, mekotom i magijom koji izviru iz svake njegove pore. Također, kada je roman bio u prijelomu – palo mi je na pamet da sam možda mogla više istražiti homoseksualni milje. No uskoro sam (napokon!) uspjela u knjižnici doći do romana "
Berlinski ručnik" Dražena Ilinčića koji brutalnom jednostavnošću govori o životima i susretima gej parova, a koji mi je potvrdio da su moja saznanja o druženjima homoseksualaca otprilike ista.
- Koji su dijelovi knjige bili najzahtjevniji za pisanje?
Za pisanje najzahtjevniji dijelovi knjige su bili emotivno nabijeni prizori fizičke boli i nemoći, umiranja, ubijanja i ponižavanja, a nadasve trenutak šoka kad junakinja, ništa ne sluteći – u kompjuterski CD player gurne jedan od mnoštva diskova s pisaćeg stola i ugleda porno slike koje joj nepobitno svjedoče da je – sve ono što je mislila o ljubavnoj i životnoj vjernosti, kao i sav njen koncept doživljavanja stvarnosti – tek uobrazilja. Kako je to središnji pokretački motiv, ulila sam ogromnu energiju da taj trenutak, trenutak spoznaje o izdaji, bude doživljen strašnije od mogućeg smaka svijeta.
„Sanjarica“ je roman o lažnom sjaju celebrity kulture, ali i o ljubavi i očaju. Par željan uspjeha i slave snima video-zapise iz svakodnevnice kako bi dokazao svoju važnost. Sve je savršeno do trenutka kada glavna junakinja napravi operaciju povećanja grudi kako bi iznenadila svog partnera i mora na bolovanje. Kad nađe porno-snimak svog voljenog s drugim ženama i muškarcima, njezin svijet se ruši i odlučuje raskinuti.
Zorica Radaković (Sinj, 1963.) hrvatska je pjesnikinja i spisateljica, na Filozofskom fakultetu u Zagrebu apsolvirala je na Odsjeku za jugoslavenske jezike i književnost. Piše prozu i radio-drame, eseje, kritike i drame. Godine 1984. privukla je pažnju kritike knjigom-projektom “Svaki dan je sutra“.
Radila je kao novinarka (za “Globus“, “Danas“ te izdanja VPA), a potom kao samostalna umjetnica. Za Dramski program Hrvatskog radija adaptirala je prozna djela Edgara Allana Poea, Stefana Grabińskog, Jiřija Šotole, Denis Diderota, Lava N. Tolstoja i drugih. Na hrvatski jezik prevela je pjesme makedonskog pjesnika Konstantina Miladinova.
„Sanjarica“ Zorice Radaković objavljena je u izdanju Frakture i promovirana nedavno u Velvetu.
https://www.youtube.com/watch?v=cAAXJTbpwLE
