3 pitanja o novoj knjizi za Zdravka Zimu

1. Kako ste došli na ideju za novu knjigu?    Ideja mi i nije trebala jer godinama pišem dnevnik, pa u krajnjoj liniji uvijek imam materijala za novu knjigu. U tome se krije prednost, ali i opasnost: ako autor nije dovoljno kritičan, ili samokritičan, može mu se dogoditi da upadne u stupicu samozadovoljstva i objavi rukopis koji će mu više štetiti nego koristiti. Znam pisce koji su svaki feljton, svaku kritiku i svaki tekst koji su ikad smislili naknadno objavili i u obliku knjige. Ja se ponašam drukčije. Kad napišem neku kritiku, esej, studiju ili ne znam što, potrebna mi je kakva-takva distanca. Ostavljam tekst da neko vrijeme „odleži“, a kao što znate, isti postupak preporučuju i enolozi, a preporučuju ga zato da bi vino bilo bolje i pitkije. Danas je osnovni modus življenja brzina, a brzina nije niti će ikada biti prijateljica književnosti. Naravno, to ne znači da s rukopisom treba po svaku cijenu odugovlačiti i kalkulirati, ali površnost nikada nije donijela rezultate. Osim onima koji vole površnost u svemu, pa i u literaturi. 2.Kako ste istraživali temu? Istraživanje je za mene najvažniji dio projekta, bilo da je posrijedi tekst ili cijela knjiga. Kad imam dovoljno relevantnih podatka o nekom autoru ili fenomenu koja me zanima, tek onda mogu pisati i iz postojećih podataka izvući odgovarajuće zaključke. Pisanje se u tom smislu pokazuje kao finalni dio posla. Isto se princip primjenjuje u spravljanu ručka. Treba nabaviti namirnice, dakako, friške i visokokvalitetne, a nakon odgovarajuće obrade spravljanje ručka pretvara se gotovo u rutinu. 3. Koji su dijelovi knjige bili najzahtjevniji za pisanje? Ako mislim na dnevnik, onda mi je najteže i najvažnije bilo uspostaviti balans između protagonista dnevnika (onog koji piše i koji je na neki način akter svih zbivanja)i širokog, gotovo beskonačnog kruga tema koje takav žanr sam po sebi pretpostavlja. Ne vjerujem u dnevnik čiji autor izbjegava subjektivnost, pa u nekim slučajevima i krajnost, ali takvo što može si dopustiti samo onaj tko je u stanju spojiti vještinu pisanja i sugestivnost argumentacije. Dnevnik podrazumijeva i svjedočenje o običnim, naizgled banalnim sitnicama, inače ne bi bio dnevnik i ne bi imao veze sa svakodnevicom. Ali najvažnije je pitanje kako te banalnosti učiniti zanimljivim potencijalnoj publici. Po tome, po toj sposobnosti, dobri pisci razliku se od onih drugih. I da ne zaboravim, diarij ne ovisi nužno o dnevnim događajima. Za pravog pisca sve se ionako događa u njegovoj glavi.   „Dnevnik jednog mitomana“ nova je knjiga dnevničkih zapisa Zdravka Zime, koja slijedi „Dnevnik jednog skribomana“ i navikava publiku na Zimine iscrpne, strastvene i kompetentne godišnje zbirke eseja o kulturnim događanjima i življenju u Zagrebu, Europi i svijetu. Publicist koji je svojim prilozima desetljećima ispunjavao stranice kulturnih rubrika mnogih nekada uglednih novina, nakon umirovljenja ne pristaje na nepisanje, već esejistički bilježi događaje i doživljaje trajne vrijednosti. Zima svojim esejima svjedoči, zapažaju kritičari, o svojoj bjelosvjetskoj svakodnevnici u ne baš bjelosvjetskoj zemlji. Kao građanin svijeta, zapisuje knjige koje čita, koncerte, predstave i izložbe koje posjećuje, nalazeći u čitatelju sugovornika s kojim će prokomentirati životni i kulturni sadržaj godine koja je odnijela Bowia, a donijela Trumpa. Književni kritičar i kulturni kroničar u Ziminim zapisima povremeno uzmiče pred autorom koji živi Zagrebu i ljetuje na Krku, da bi se zatim jednako osobno oprostio od suvremenika među kojima su i njegovi mentori, kolege i prijatelji, poput Stanka Lasića, Slavka Goldsteina i Jagode Kaloper. U vremenu brzih promjena i brzih medija, kronike eseja o trajnim vrijednostima - koje su, treba naglasiti, doživljene izravno, a ne posredstvom elektronskih medija - postaju dragocjen orijentir za vrednovanja prolaznoga i neprolaznoga, podjednako i u životu i u kulturi. Zdravko Zima jedan je od naših najvećih erudita i najbojih esejista, dobitnik više nagrada i priznanja za svoj esejistički, novinarski i urednički rad. photo: Jutarnji list