3 pitanja o novoj knjizi za Tomislava Birtića

Kako ste došli na ideju za novu knjigu „Na Caminu sam zagrlio Boga“? Kao i za „Šetnje s Bogom u gojzericama“, i za „Na Caminu sam zagrlio Boga“ kažem da je kao neplanirano, ali vrlo, vrlo željeno dijete. Mali sam, zapravo mikronakladnik. Volim sam dostaviti kupcima. Nakon što sam Goranu Horvatu 2016. dostavio „Šetnje…“, zbog Boga u naslovu mi je preporučio da hodam Camino. Tad sam prvi put čuo za najpoznatiji hodočasnički put na svijetu. Govorio je o žuljevima, natiscima, kurjim očima, umoru, žrtvovanju, tegljenju ruksaka, patnjama, tišini u kojoj se hodočasnici u spavaonicama s desetak ili stotinjak kreveta na kat svako jutro pripremaju za hodanje... Rekao je i nakon što prehodaš osamsto kilometara Camina sve vrline koje imaš postanu izraženije. A ja sam čuo samo − vau!, najmanje trideset dana samo za mene! U planine sam odlazio na nekoliko dana. Uvijek bih se s planinarenja vraćao kad mi je bilo najbolje. Htio sam ostati još koji dan, a išao bih kući. Osamsto kilometara, trideset dana? Nije li mi to dovoljno, problem je u meni. Tad sam znao da ću ići na Camino. Knjiga s Puta se podrazumijevala. Kako ste istraživali temu? Ha, nisam istraživao. Odlučio sam se prepustiti i pustiti. Ne da vjerujem u sinkronicitet, nego sam se mnogo puta uvjerio da funkcionira. Znam da funkcionira. Znam da nam svemir daje točno što nam treba za duhovni napredak. OK, pročitao sam nekoliko knjiga o Caminu, ali em je to bilo daleko od istraživanja, em je i osjećaj i zaključak nakon čitanja bio da je svačiji Camino drukčiji, da svatko ima svoj Put. Sretna je okolnost da je prijatelj Ivan Tanta na Caminu bio dva puta, pa mi je on rekao sve što me zanimalo. Koji su dijelovi knjige bili najzahtjevniji za pisanje? Pisanje uopće nije bilo zahtjevno. Ne znam s čime bih usporedio lakoću kojom sam napisao Camino. Da probam. Lako kao što vodu preliješ iz čaše u čašu, prirodno kao što kap kiše napušta oblak. Tekst je samo iscurio iz mene. Zahtjevno je bilo sjesti i početi pisati J Put sam bukirao dok sam bio solo. No, koji mjesec kasnije više nisam bio sam. Nakon samo tri mjeseca ljubavi otputovao sam na mjesec dana. Mislio sam, po povratku iz Španjolske draga i ja ćemo otići na more, pisat ću na moru. Nula bodova. Na Jadranu, Velebitu i u Slavoniji proveli smo skoro dva mjeseca, da nisam taknuo natuknice koje sam u telefon pisao na Putu. Konačno, počeo sam pisati krajem rujna, a sredinom prosinca knjiga je bila vani. Jednostavno, sve što je iz srca, sve što ide iz srca, lako je. „Na Caminu sam zagrlio Boga“ knjiga je u kojoj Tomislav Birtić opisuje svoje intenzivno duhovno iskustvo sa hodočašća u Santiagu de Compostelu. „Na put od osamsto  kilometara otišao sam kao odrastao čovjek, a vratio sam se kao Božje dijete, piše Birtić“. Na Camino je odlučio otići iz čistog hedonizma, želio je sam sebi darovati trideset dana slobode, kušati španjolska vina i specijalitete. No na putovanju se javila ideja da bi mogao istražiti odnos ljubavi i straha i istražiti zašto se boji. “Na Caminu neprestano srećeš sebe. Stalno ti je na oku čovjek kakav želiš biti. Stalno osjećaš sebe kakav želiš biti! Stalno osjećaš slobodu, koja ti postaje sve draža i draža, sve si neskloniji birati sigurnost umjesto slobode. Stalno si u ljubavi, sav si ljubav, i strah ima sve manje šanse. Strahu je presuđeno,“ piše Birtić. „Na Caminu sam zagrlio Boga - Hodočašće u Santiago de Compostelu vjernika čiji Bog nema religiju“ druga je knjiga Tomislava Birtića nakon „Šetnji s Bogom u gojzericama“, a obje knjige dio su humanitarnog projekta koji je nastao dogovorom osmorice prijatelja da će uložiti u objavljivanje knjiga od kojih će dio prihoda donirati. Prema njihovu dogovoru, cilj im je reinvestiranjem razviti dvadeset projekata. Kako kaže Birtić: „Možda krajnji domet našeg pokušaja bude donacija nekoliko stotina kuna dječjem domu, a možda za dvadeset godina priča naraste u formalnu zakladu koja će godišnje donirati stotine tisuća kuna. Ako ništa drugo, bar ćemo znati da smo pokušali.“