3 pitanja o novoj knjizi za Nikšu Sviličića

Kako ste došli na ideju za novu knjigu „Druga strana slutnje“? „Druga strana slutnje“ je književni triptih koji se sastoji od tri priče zasnovane na istinitim događajima za koje sam čuo u različitim razdobljima života i koje su me nagnale da ih međusobno protkam, postavim živopisne likove i osmislim zgodan zaplet. Prva priča se tako temelji na dalmatinskoj narodnoj poslovici koja kaže: „Svršila Mare zavit'“. Fenomen te poslovice me dugo progonio, jer osim što označava završetak nečega što je dugo trajalo, njezina posebnost je to što u pravilu ima pozitivan, ali sarkastičan kontekst. Zašto se to kaže? Gdje je korijen tog frazema? Što se dogodilo da je danas poprimila pozitivno-ironičan prizvuk? Istraživao sam sve njene izričajne oblike i u razgovoru s brojnim ljudima, poglavito iz splitskog zaleđa, čuo za nevjerojatno opskurno objašnjenje te poslovice koje me opčinilo. U tom trenutku sam znao da ću „Svršila Mara zavit'“ oživotvoriti u obliku romana tako da joj udahnem likove i još malo „začinim“ zaplet uz dodatke ljubavi, straha, neznanja i prstohvat karme. Tako je nastao „Dudov dolac“, prva od tri priče iz „Druge strane slutnje“. Druga priča naslova „Blitvenica jug“ je potpuno istinita i još nevjerojatnija od prve, Dudovog dolca. Naime, tijekom 1993. godine na Jadranu se dogodio iznimno zanimljiv kriminalistički slučaj smrti koja je proglašena misterioznom, a slučaj apsolutno nerješivim, kako za policiju, tako i za svakog tko bi je čuo. Dugo vremena nakon događaja, kako to obično i biva – igrom slučaja, naslutilo se objašnjenje i slučaj je post festum riješen i stavljen ad acta. Međutim i dan danas su mišljenja vrlo podijeljena oko toga što se odista dogodilo tim ljudima na ronilačkoj postaji „Blitvenica jug“ u praskozorje te 1993. godine. Nadalje, jednog ljeta u Komiži, nakon par čaša vina, ta je priča i njezina moguća objašnjenja prerasla u predmet poduže, žestoke, kadikad burne i vrlo iscrpne rasprave u mom društvu. Tada sam osjetio da u rukama imam nebrušeni fabularni dragulj koji mora biti pretočen u roman! Tako je nastala druga priča iz Druge strane slutnje, pod naslovom „Blitvenica jug“, oko čijeg se završetka još uvijek lome koplja… Treća priča se zove „Maksimirska obratnica“ i također se temelji na istinitom motivu. Kako sam u to vrijeme sam radio na Institutu za antropologiju, na znanstvenom skupu čuo sam za uistinu začudno vjerovanje i usud malobrojne nacionalne manjine koja živi u našoj zemlji. S obzirom na to da me to što sam čuo jako zainteresiralo i dijelom uznemirilo, počeo sam istraživati taj fenomen koji ima jako antropološko i eshatološko uporište. Trebalo mi je nekoliko mjeseci istraživanja da shvatim njegovu punu kompleksnost i dubinu, te dođem do osobnog stava o tom fenomenu koji mogu sažeti u tri riječi: razumijem, poštujem i ne podržavam. Ima li bolje podloge za treću priču? „Maksimirska obratnica“ je, usudim se reći, majka „Druge strane slutnje“… Kako ste istraživali temu? Temu sam istraživao na tri načina; kroz brojne razgovore s etnolozima ali i ljudima „iz naroda“ koji su mi mogli reći ono što ne piše u knjigama nego živi u njihovoj kolektivnoj svijesti, potom kroz dostupnu znanstvenu sociokulturno antropološku literaturu koja je krvotok informacija o temeljima „Druge strane slutnje“, te pomalo neočekivano - putujući. Dok putujete shvatite kako „nijedan čovjek nije otok“, te da se svi problemi, tuge, sreće, radosti i slutnje događaju svakom čovjeku na svijetu, različita je samo recepcija i percepcija istoga koju nameću društvene norme i vjera… Upravo ta spoznaja je posredno utkana u „Drugu stranu slutnje“. Koji su dijelovi knjige bili najzahtjevniji za pisanje? Najteži dio za pisanje mi je bio protkati radnjom sve tri priče i udahnuti im međusobni kontekst, da svaka bude neodvojiv dio Druge strane slutnje. Jednako težak zadatak mi je bio shvatiti kompleksnost ženskog bića koje je, budimo iskreni, u finom tkanju duše značajno sofisticiranije od muškog. Koprena tijela i uzvis duha žene za muškarce će vječno ostati nagonski predmet obožavanja, žudnje i strasti, a da toga nema ne bi postojala ni glazba, ni književnost, ni slikarstvo… Druga strana slutnje je, drugim riječima izrečeno, potraga za tihim balansom međuodnosa muškarca i žene. U isto vrijeme sam uživao i mučio se u iznalaženju što plastičnijih životnih situacija u romanu da čim bolje artikuliram fabulu, kako bih istovremeno bila narativno zanimljiva i podatna za čitatelja ali i da ga istovremeno isprovocira na duboko razmišljanje i introspekciju samoga sebe. Kad sam dovršio pisanje romana, preispitujući samog sebe, shvatio sam da je ljepota pisanja u zanimljivom oksimoronu; ugodi boli procesa nastanka, u weltschmerzu treptaja duše… Teško mi je pao i oproštaj od mojih likova s kojima sam svašta proživio stvarajući ih, ali bude mi lakše kad znam da će oni nastaviti živjeti svoje kobi pod noćnim lampama prije sna, drndavim kupeima vlakova, ljetnoj omari zacvrčkanih borovih šuma ili negdje drugdje u vašim rukama dok tonete u Drugu stranu slutnje.   „Druga strana slutnje“ hvaljeni je roman u triptihu Nikše Sviličića, trostrukog  doktora znanosti, znanstvenika i sveučilišnog nastavnika, komunikologa, akademskog filmskog redatelja i glazbenika multiinstrumentalista (svira 13 instrumenata). U „Drugoj strani slutnje“ u tri priče upoznajemo tri neobična para u različitim životnim situacijama – bračna kriza u patrijarhalnoj sredini zabačenog sela, istraga nakon ronilačke nesreće u koju je umiješan neobičan par i odnos teško bolesne pacijentice i liječnika u krizi srednjih godina. Sve tri priče naizgled su bizarne, ali istodobno svakodnevne, stoga u likovima možemo prepoznati same sebe i svoje bližnje. Multitalentirani znanstvenik i umjetnik, poznat i kao najobrazovaniji Hrvat, nastavlja osvajati nova umjetnička područja. Prije romana „Druga strana slutnje“, objavljenog ove godine u izdanju Funditusa, Nikša Sviličić nastupio je na Splitskom festivalu s  vlastitom pjesmom „Jube moja“ te snimio nagrađivani film „Vjerujem u anđele“, u kojem su glumili Dolores Lambaša i Vedran Mlikota. Osim romana, Nikša Sviličić objavio je i dvije knjige iz teorije filma pod naslovima „Programiranje igranog filma 1 i „Programiranje igranog filma 2“