- Kako ste došli na ideju za nove knjige „Znak u sjeni“ i „Smiješak Padra Pija“?
Svaka pjesma vodi k romanu, a roman natrag k poeziji. Čini mi se da je tako nešto rekao još Mallarmé. A bit poezije kao i proze je u emociji koju pisac želi prenijeti, samo na drugačije načine. Ideja znaka koji na neobičan i nepredvidljiv način vodi i određuje ljudsku sudbinu je ono što je zajedničko ovim dvjema knjigama. I život kao raspletanje te tajne. To zvuči jako misteriozno kad se kaže, ali zapravo nije jer sam taj, zapleten ljubavni odnos riječi i likova htio riješiti s mnogo zaigranosti i humora.
- Kako ste istraživali temu?
Volim istraživati na licu mjesta i želim da sve djeluje proživljeno. Tako da sam neke važne lokalitete u romanu posjetio nakon što sam odlučio o njima pisati i ondje tražio inspiraciju za ljubavnu priču. A i mnoge pjesme napisao sam na putovanju. Godine su taložile razna iskustva, i veoma dugo mi je trebalo da riješim pitanje pozicije pripovjedača te problem identiteta glavnoga lika u dvije odvojene radnje. U poeziji sam čekao da proces dovede do zgušnjavanja i rasprskavanja znakova u više smjerova. Što to znači? Vjerojatno višeslojnost. Čovjek je nekad "prolazio kroz šumu simbola" kao što je rekao Baudelaire, a danas prolazi kroz šumu znakova koji mu sugeriraju razna značenja. Čim ugledamo crvenu ružu, to je jednostavno, jer simbol ruže je ljubav, ali znak je puno krhkiji, siromašniji i nesigurniji, on može biti i intuicija i greška, varka, umišljaj i "samo mi se učinilo". A opet upućuje na nešto drugo što bi valjalo odgonetnuti.
- Koji su dijelovi knjiga bili najzahtjevniji za pisanje?
Kad je riječ o poeziji, ponekad mi smeta jedna riječ koja sve kvari, ili mi još češće nedostaje prava riječ, i onda se mučim da je pronađem, a ako ne uspijem, odbacim pjesmu ili je stavim na čekanje. Tako sam knjigu poezije "Znak u sjeni" napisao već prije dvije godine, i čak je izišlo nekoliko probnih primjeraka. Međutim, vidio sam da ima nedostatke, stvari koje su me smetale i onda sam je povukao, još dvije godine dorađivao, i dopisivao nove pjesme. Sad sam zadovoljan što sam to učinio.. S romanom "Smiješak Padra Pija" sam imao najviše kompozicijskih problema, da uskladim dvije radnje koje paralelno teku i međusobno se isprepliću, hvataju za gušu. To su kao dvije rijeke koje idu svaka u svoju stranu, a treba ih vratiti u zajedničko korito.
Zbirka poezije „Znak u sjeni“ i
roman „Smiješak Padra Pija“ dvije su knjige Dražena Katunarića objavljene u istoj godini, s nekoliko mjeseci razlike i međusobno su povezane i bliske. U zbirci poezije „Znak u sjeni“ vidljiva su četiri elementa naglašena i u naslovima poglavlja – Znak koji putuje, vodeni znak, Zrak iz znaka, Vatra iz nje, Znak koji se grči, Uzemljenje, Znak koji se igra. Kako je ustvrdila prof. Ingrid Šafranek, zbirka „Znak u sjeni“ izdiže se iz zapadnjačkog dualiteta povezujući suprotnosti, metafizičko i stvarno, čitatelja i autora.
Roman „Smiješak Padra Pija“ također je egzistencijalistički, a na njegovoj je površini ne osobito romantična ljubavna priča. Glavni lik, antijunak Marko, navikao bježati od odgovornosti i živjeti lagodno bez puno truda, u Strasbourghu daje lekcije iz hrvatskog nadobudnom lovcu se priprema za lov u Hrvatskoj. Kada Marku zaprijeti otkaz, hvata se za slamku i zavodi suprugu svog poslodavca. Paralelno, pratimo još jednu radnju u Brightonu u Velikoj Britaniji, a obje se radnje na kraju intrigantno spajaju.
I u zbirci i u romanu Katunarić pokazuje da zna biti i kontemplativan i šarmantan. „Smiješak Padra Pija“ prepun je mikroeseja koji ipak nisu zatrli priču, kaže Jagna Pogačnik, i proglašava ga intelektualističkim romanom kojemu je to prednost, a ne nedostatak.
