Košarica
Izbornik

3 pitanja o novim knjigama za Božicu Brkan

3 pitanja o novim knjigama za Božicu Brkan
1.Kako ste došli na ideju za nove knjige? S dvjema najnovijim, usporednim zbirkama kratkih priča Umrežena i Život večni izmučila sam se, čini mi se, više nego s ijednim od tri svoja romana, jer svaka od priča je svoja, drugačija. Kajkavske su tematski međusobno još i bliske, zagrobne, crne čak i kad se smiju, čak i kad su o onome svijetu, o ovome su, a u zbirci Umrežena, nazvanoj prema jednoj od priča, sve su pisane standardom ali su poput samostojećih čarapa, svaka sa svojim uzorkom, stilom, ugođajem. Ali kad doživljaj ogolim, bile obične ili satirične, bile o mojoj gutembergovskoj, milenijskoj ili Z generaciji, one govore o usamljenosti u urbanome, globalnome, u umreženom i premreženom svijetu. O onoj jednoj suzi kad nitko ne vidi i koju nitko ne vidi, suzi nad samom sobom, ma koliko emancipiranom i modernom. Najčešće su ženske, iako tako suziti mogu i i muškarci, pa i parovi zajedno (Umrežena, Timbilding, Stabla). Danas je mnogo usamljenika, koliko slučajnih toliko i vlastitim izborom. Čak i kad se danonoćno ne isljučuju iz društvenih mreža ili žive zagledani u ikone pop-kulture (Cohenove longplejke, Severina čita moju knjigu). Mediji i komunikacija uopće valjda su moja opsesija, ali nekako mislim da u mojoj knjizi svatko ima svoju priču. Samo je treba pročitati. Na ideju za knjigu priča došla sam spoznavši na nekom proglašenju nagrađenika da sam i ja, eto, kratkopričašica. A to mi je palo teže nego spoznaja da sam blogerica, čemu sam se stvarno žestoko opirala, toliko da mi je sin netokrat rekao da će mi otisnuti majicu s natpisom Ja nisam blogerica! Najedamput vidiš: dok sam pisala pjesme i romane nakupilo se tih priča. Štokavske su uglavnom mlađe, iz posljednjih nekoliko godina kad sam se posve neplanirano vratila mladalačkoj ljubavi, lijepoj literaturi, a neke kajkavske nastale su bome i 1987. 2. Kako ste istraživali temu? Kako je svaka priča svoja tema, nastajala je za sebe i za svaku sam istraživala drugačije. Neke su nabujale kao rezultat neke rečenice, doslovce rečenice s kave, neke iz doživljaja mojih prijatelja ili znanaca (Viktorija, Kairosova čupa), neke narasle na vijesti pročitane u novinama (Torte od malina), npr. satira  ili, dakako, vlastitih, često neugodnih doživljaja s kojima sam se željela našaliti makar na vlastiti račun (Od zlijevke brend). Ili pak promatranja, kompariranja, nemoći da nekoga utješim običnom riječju. Nije to šivanje od donesenog materijala. S debelim sam razlozima u objema zbirkama - svi su mi rekli da to ne činim, da nije uobičajeno, da to još nisu vidjeli - objavila isti uvod Fikcija i fakcija, naracija, čiča-miča ili priča o mojoj priči. 3. Koji su dijelovi knjige bili najzahtjevniji za pisanje? Ne mogu se odlučiti, ali obično me izmuče dvojbe oko nekih drugima besmislenih sitnica, čak pravopisnih, detalja, kako da nešto izvedem, pa nisam zadovoljna. Vidi se to iz datuma koje obično najviše zbog sebe zapisujem na kraju svake priče. Često mislim da bih to što je napokon gotovo, katkad već i nagrađeno ili uvršteno u antologiju, napisala mnogo bolje samo da imam samo još dan ili dva. Ali da nema tih rokova koje si zadajem, za natječaj ili za zaključenje časopisa primjerice, zacijelo bi uz većinu mojih priča i danas stajala napomena u radu. No najzahtjevniji je posao ipak bilo uređivanje vlastitih priča, gore i bolnije nego kad sam doslovce još skalpelom kratila novinske tekstove na montaži. Mislila sam: imam konačno dovoljno priča, sad ću ja to posložiti, čas posla. Ali odmah potom su došle, inače meni od dražih gnjavaža, dvojbe da li da priče posložim kronološki, neovisno kojim su jezikom pisane i o kojoj temi, pa da ih posložim u jednoj knjizi jezično odvojene, čak s početkom jedne s jedne a druge s druge strane, a tek pošto sam ih odvojila u posebne knjige, opet sve ispočetka. Čitaj i iščitavaj. A ja sve moram prespavati. Samo dovršavanje je trajalo i godinu! Veselim se tome što čitatelji vjerojatno neće ni uočiti gdje sam se, u kojem to tekstu, najviše mučila. Nekako se nadam da će svaki čitatelj u mojoj knjizi naći i svoju vlastitu muku, a i svoje veselje. Možda se čitajući moj mučni ili lijepi tekst popne na uzvisinu do neke vlastite spoznaje i riješi neku svoju, makar sitnu dnevnu dvojbu. Najdraža su mi premišljanja obveznih čitatelja koja im je priča najdraža i kako je dizajner i ilustrator Jenio Vukelić odabrao pozitiv i negativ i koje priče da ih oslika. Dalo mi je misliti i viđenje recenzenta Miroslava Mićanovića, i samoga vrsnog pripovjedača, kako je u podtekstu mojega teksta čežnja za drugim svijetom, da se čak lako pomisli kako je to nešto nepovratno prošlo, ali i kako se od sadašnjosti, neizdrživoj do oksimorona, i s vlastitim životom ipak nešto učini, pa čak i pod cijenu da se pretvori u uzaludnu opsesiju. Najdraže mi je da mi sad, otisnute, kad ih listam i čitam kao da nisu moje, vlastite priče lijepo sjedaju na vlastitu čitalačku dušu i - u ruku. Prvi put da nad svojom dogotovljenom knjigom, jer smo sve napravili sami kao da je samizdat - i potpisuje je naša obiteljska izdavačka kućica Acumen - ne osjećam samo prazninu i umor nego odmah niski start za novu. Umrežena i Život večni dva su naslova Božice Brkan objavljena istodobno, a u njima su pripovijetke pisane na standardu i na kajkavskom. Pripovijetke su recenzirali Zvonko Kovač (Život večni) i Miroslav Mićanović (Umrežena). Nagrađivana novinarka i dugogodišnja urednica priloga Večernjeg lista Vrt, nakon novinarske karijere vratila se lijepoj književnosti i osvaja priznanja na svim natječajima na kojima se pojavi. Božica Brkan napisala je tri romana (Lift ili politička melodrama, Rez/Leica, roman u 36 slika i Ledina), a autorica je brojnih zbirki poezije te četrdesetak visokonakladnih kuharica pod naslovima Hrvatska za solom, Slastice u Hrvata i Mediteran za stolom. Istoj seriji pripada i kuharica Oblizeki – Moslavina za stolom, objavljena 2006. godine iz koje je proizašao i blog Oblizeki, na kojem Božica Brkan piše o kulturi stola od 2010. godine.

Pretraga

Tečaj €/kn: 7,53450 2022-11-30 11:29:31