Poznajete li Portugal?

Poznajete li Portugal? Ako ne, svakako preporučujemo posjet ovoj prekrasnoj zemlji. To je najstarija europska država koja je svoje granice definirala 1139. Portugalski je službeni jezik devet zemalja u kojima živi više od 236 milijuna ljudi. Nekada je bio velesila, a ugovorom Tordesillas 1494. pripalo je ovoj malenoj državi pola "Novog svijeta" uključujući Brazil, dijelove Afrike i Azije. Portugalsko je carstvo bilo prvo svjetsko carstvo u povijesti, te najdugovječnije jer su vladali skoro šest stoljeća. Sve je to vidljivo šetate li Lisabonom i putujete li Portugalom. U nevelikom gradu dočekat će vas uvijek neko iznenađenje. Portugal je domovina hrasta plutnjaka pa su najveći proizvođači pluta - sjetite se toga kad slijedeći put uz knjigu želite popiti čašu vina. Tu je i najstarija knjižara na svijetu - Bertrand knjižara je otvorena 1732., a nakon razarajućeg potresa  1755. od 9.0 Richtera nakon kojeg je uslijedio tsunami pa požar ostavio je Lisabon u ruševinama - 85 posto zgrada je sravnjeno sa zemljom, a 275 000 stanovnika je poginulo. Lisabon je ponovno sagrađen, a tako i slavna knjižara, ali na drugom mjestu - i tu je i danas, od 1773. Portugal ima most Vasco da Gama dug 17 kilometara, jedno je od omiljenih mjesta za surfere s obalom dugom 800 km i 364 surfing dana. Najstarija diplomatska veza je ona Engleske i Portugala, potpisana 1373. i na snazi je i dan danas. U toj zemlji bogate povijesti naravno da je iznikla i zanimljiva, na žalost, slabije poznata književnost koja se rađala od ranog 12. do kasnog 14. stoljeća,  najviše kroz lirsku poeziju koja je skupljana u zbirke, cancioneiros. Kralj Dinis koji je tada vladao Portugalom, i sam talentirani pjesnik, poput svog oca Alfonsa III poticao je pjesništvo na svom dvoru. Prozi je ipak trebalo vremena da se razvije, a najviše je renesansa donijela nove vjetrove. Otac portugalskog kazališta Gil Vicente je u 44 drame pokazao satirički sliku tadašnjeg društva, a kad se Francisco de Sá de Miranda vratio iz Italije sa sobom je donio nove stilove, pa je s Diogom Bernardesom i kolegama majstorski stvorio novu vrstu. Tad nastaju i slavni "Luzitanci" (Os Lusíadasa, 1572) nacionalni ep Luísa de Camõesa kojeg ubrajaju među najveća djela svjetske književne baštine. Povjesničari su se "aktivirali" kad je Portugal počeo otkrivati i osvajati nove svjetove u Africi, Aziji i Americi, pa valja spomenuti Joãa de Barrosa. Uzlet portugalska književnost doživljava u 18. st., a Alexandre Herculano de Carvalho e Araújo pružio je potporu romantičnim, liberalnim i antiklerikalnim pokretima koji su pomogli u stvaranju portugalske kulture i politike u 19. stoljeću. Pjesnici Antero de Quental, Téofilo Braga i Abílio Manuel Guerra Junqueiro pobunili su se protiv romantizma i svoja djela povezali s filozofskim i društvenim idejama, a José Maria Eça de Queiroz pokrenuo je realizam u romanu i postavio tendenciju za sljedećih 50 godina. Realizam je oživljen u 20. stoljeću s kratkim pričama o ruralnom životu iz pera Manuela Torge, s romanima Aquilina Ribeira i epskim pričama Ferreire de Castra. Vjerojatno najveći portugalski modernist je naravno Fernando Pessoa, neprepoznat tijekom svog života, da bi nakon smrti postao najveći moderni portugalski pjesnik. Kad su 1970ih objavljene prikupljene bilješke, priče, pisma i pjesme tri Marije -  Marije Isabel Barreno, Marije Tereze Horte i Marije Velho da Costa književni su krugovi bili iznenađeni. Zabranjena zbog erotskog i feminističkog karaktera knjiga je bila prihvatljiva tek nakon sloma Salazarove diktature, dok su je u engleskom prijevodu mogli čitati u SAD-u kao "Tri Marije: Nova portugalska pisma".  Tu su i realistički romani Joséa Maria de Eça de Queirósa koji je jedan od najvećih i najprevođenijih portugalskih romanopisaca

PORTUGALSKA KNJIŽEVNOST Od 1974. portugalska književnost usredotočuje se pripovijesti, a važni su romanopisci José Cardosa-Piresa, Olga Gonçalves, Lídia Jorge, António Lobo Antunes i naravno, José Saramago, koji je 1998. dobio Nobelovu nagradu za književnost i koji je priznat kao jedan od velikih modernih pisaca fantastike.

Fernando Pessoa

Veći je dio djetinjstva Pessoa proveo u južnoj Africi, vratio se u domovinu 1905. na studij portugalske književnosti koji nije završio. Radio je kao inokorespodent, i pisao na portugalskom, engleskom i francuskom. Pisao je pod čak 70 pseudonima koje je nazivao heteronimima koji nisu tek imena već funkcioniraju kao posebni autori, s vlastitim jezikom, biografijom i nazorima. Tri su heteronima otkrivena tek u 21. stoljeću. Koferi pronađeni nakon njegove smrti 1935. otkrili su prvo blago. Pessoa je bio mnogo pisaca u jednom, a slavna "Knjiga nemira" zadivljujuće je djelo za koje je jedan kritičar rekao da "daje Lisabonu ukletu čaroliju Joyceova Dublina ili Kafkinog Praga." Pessoa je ukratko – Lisabon.

José Saramago

Saramago, divlja rotkvica bio je zapravo nadimak njegova oca, a zabunom je upisano kao prezime Joséa rođenog u siromašnoj seljačkoj obitelji – njegovo je prezime trebalo biti de Sousa. U Lisabon je obitelj preselila 1924. kad je otac dobio posao policajca, i nekako su se zaredale tragedije – umro je Joséov dvije godine stariji brat, opisao je i smrt djeda... José je bio sjajan đak, ali roditelji nisu mogli plaćati školovanje pa su ga upisali u tehničku školu. Nakon završetka radio je dvije godine kao automehaničar. Otkrio je knjige i svaki slobodni trenutak boravio u knjižnici, oženio se, dobio kćer, počeo raditi kao socijalni radnik, pa u izdavačkoj kompaniji kao prevoditelj i novinar…  Tek kad je napunio 50 godina Sarmago se potpuno posvetio pisanju i književnosti. Smatran je najvećim živim portugalskim i jednim od najutjecajnijih europskih pisaca, a prevođen je na 30ak jezika. Dobitnik je Nobelove nagrade za književnost 1998., a umro je 2010. na španjolsko Lanzarotu gdje je živio u egzilu od 1992.– vlada Portugala smatrala je njegova djela uvredljivima. Nisu mu mogli opisivanje Isusa kao čovjeka, ni to što je bio ljevičar i ateist.

Luís de Camões

Rođen u Lisabonu Camões je bio potomak osiromašene plemićke obitelji iz Galicije, a po majci je bio u srodstvu s Vascom da Gamom. Studirao je na slavnoj Coimbri, dobio posao u dvorskoj službi i sve bi bilo dobro da se nije zaljubio. Protjeran s dvora priključio se vojsci i kod Ceute izgubio desno oko. Imao je buran i ne baš sretan život - 17 je godina služio po istočnim zemljama, bio u zatvoru zbog duga, optužili su ga zbog pronevjere, preživio je brodolom, imao vezu s mulatkinjom i robinjom, borio se u Goi, Macauu, Mozambiku i tek se 1570. vratio kući. Pod kraj života živio je u bijedi i umro u ubožnici. Camões je iza sebe ostavio važna djela - tri drame, lirske pjesme, spjev s gotovo deset tisuća stihova, a slavu mu je donio spjev "Luzitanci", tj. Portugalci, o putu Vasca da Game oko Afrike i početak portugalskih plovnih puteva prema Indiji što je njegovoj domovini donijelo prosperitet.

Miguel Torga

Torga je jedan od najvećih portugalskih pisaca 20. stoljeća, pisao je kratke priče majstorski, te uz ostalo pisao dnevnik od 1932. do 1993.  rođen je u selu u sjevernom Portugalu u obitelji farmera, kratko je polazio katoličko sjemenište, a onda ga je otac poslao ujaku u Brazil gdje je radio na plantaži kave. Ujak je vidio da je nećak pametna glava pa mu je platio studije. Torga se vraća u domovinu i 1925. je diplomirao na medicini. Nakon toga ima praksu prvo u svom rodnom selu, a onda i u drugim mjestima, počinje pisati, a radi kao otorinolaringolog u Coimbri. Zbirka kratkih priča Preko planina (što je doslovno ime regije, Trás-os-Montes (1941) postala je odmah klasikom. Dva je puta nominiran za Nobelovu nagradu, a umro je priznat i voljen u svojoj zemlji 1995. u dobi od 87 godina.

José Maria de Eça de Queiroz

Smatraju ga najboljim realističkim portugalskim piscem, slavljen je zbog svojih djela koja realno opisuju život 19. stoljeća i satirično opisuje portugalsku dekadenciju koja je istovremeno urnebesna i okrutna. Smatraju ga najvećim portugalskim piscem realizma. Zola ga je smatrao daleko većim od Flauberta, a Jonathan Keates svrstao ga je uz bokove Dickensa, Balzaca i Tolstoja. Eça de Queiroz je bio vanbračno dijete, sa 16 godina odlazi na studij prava u Coimbru gdje ga je poezijom zarazio kolega i pjesnik Antero de Quental. Kasnije je radio kao novinar, u Egiptu gledao otvaranje Sueskog kanala, a onda radio kao općinski upravitelj u Leiriji, pa portugalskoj konzularnoj službi u Havani i Newcastleu. Iako su ga Englezi rado čitali, Eça de Queiroz nije bio zaljubljen u englesko društvo, ali je bio fasciniran neobičnostima. Živio je u Parizu gdje je bio generalni konzul. Njegovo djelo o obitelji Maia portugalski je klasik.

"Neportugalci" koji pišu čarobno o Portugalu

Na kraju, moramo spomenuti i dva ne-Portugalca.

Yann Martel je kanadski pisac poznat po "Pijevom životu", a onda je radnju smjestio u Portugal u romanu "Visoke planine Portugala".

Pascal Mercier, zapravo Peter Bieri, Švicarac je koji zaslužuje biti na ovom popisu zbog romana "Noćni vlak u Lisabon" zbog kojeg su mnogi posjetili i zavoljeli taj čaroban grad. Znate li i volite li neke portugalske pisce, svakako javite.

Napisala: Sandra Veić Sukreški