Sve plavetnilo neba – Mélissa Da Costa – putovanje posvećeno preispitivanju života

Meni najbolji roman u mjesecu svibnju! Uživala sam u svakom retku ove divne priče i nimalo me nije smetala brojčanost stranica . Dapače, kada sam došla do epiloga oči su mi bile pune suza i nisam mogla vjerovati da se s Emileom i Joanne više neću družiti, da je putovanju došao kraj jer postali smo baš bliski. Falit će mi oboje.

Émile ima 26 godina kad objavljuje oglas tražeći suputnika za posljednju dionicu svog života. Émile boluje od rane agresivne Alzheimerove bolesti koja se razvija brzo, prebrzo za njega. Dvadesetogodišnjak je osuđen da umre mlad, senilan i prikovan za bolničku postelju. Zato je odlučio da neće prolaziti kroz klinička ispitivanja već da će njegov život imati bolji kraj. Ne nada se previše da će mu se netko javiti na njegov jako čudan oglas, no kada je već skoro krenuo na put, javlja se Joanne – mlada žena koja je jedina pozitivno reagirala na njegovu objavu u oglasniku. Plan je da zajedno u kamperu putuju po francuskim Pirinejima u nepoznatom pravcu, prema neotkrivenim odredištima uz puno slobode i trenutačnih odlučivanja gdje će prespavati, gdje će ostati duže, gdje će jesti ili pisati doživljaje u svoje bilježnice-dnevnike.
Joanne, odjevena u crno, sa šeširom, u predimenzioniranim kratkim hlačama, živahna je, šutljiva i ravnodušna prema svemu. Emile je u početku ne doživljava, iz prikrajka promatra njene čudne reakcije, prihvaća njena duga izbivanja izvan kampera i njezine višesatne meditacije. Malo po malo, dan po dan oboje će se priviknuti jedno na drugo i stvoriti prijateljstvo potrebno da ovo putovanje bude najljepše od svih. Putujući pored mora, kroz šume i planine, hodajući po pitoresknim francuskim selima i gradovima zajedno će se smijati, plakati, sjećati se, zaboravljati, podržavati jedno drugo unatoč propalim životima. Jer oboje dijele takav stav prema životu. Na putu ih sustiže dovoljno teških trenutaka zahvaljujući tom agresivnom Alzheimeru koji malo po malo izjeda stanice mladićevog mozga. Nisu pošteđeni ni sve češćih boravaka na hitnim odjelima bolnica. Émile ima samo jednu želju: završiti svoj kratki život u miru, daleko od bolnica, od nemilosrdne terapije, od svoje obitelji koja ga sažalijeva i roni suze koje ga plaše više od same bolesti. Joannine tajne i želje otkrivamo kroz čitanje, a najviše na kraju romana. Time je napetost stalna, a neočekivanih obrata ne nedostaje.

Kao čitatelji vežemo se za ovaj neobičan dvojac koji ima što naučiti jedan od drugoga. S nekim užitkom uranjamo u njihova sjećanja, razmišljanja i uspomene. Hodamo s njima kao da i mi želimo satrati tu prokletu bolest. Idemo naprijed kako bismo se izliječili, prihvatili neizbježno, živjeli bolje od svih, bolje od svega jer da, svi možemo sutra umrijeti. Roman je to koji ne možete ostaviti sa strane ili s čitanjem prekinuti. Čitate ga do ranih jutarnjih sati. Ali on vraća snagu, vraća život zvijezdama, pojačava plavetnilo neba, oživljuje anđele koji nas čuvaju, pojačava šum vjetra među drvećem i želi nam reći: voli život i budi živ do zadnjeg daha.

U romanu se događa svojevrsna čarolija. Unatoč bolnim sjećanjima, brojnim porazima i gubicima koji uzrokuju obostranu ogromnu patnju, unatoč Émileovim sve opresivnijem gubitku pamćenja mi, čitatelji, ni u jednom trenutku ne prestajemo udisati miris blagostanja i mira ove priče. Veličanstveni Pireneji samo su izgovor. Jedino putovanje koje Joanne i Émile poduzimaju je ono unutar njih samih, unutar svojih duša... Životarenje, gorčina, zamjeranje i zloba... svega će se toga Emile i Joanne riješiti kako bi zadržali svjetlo i samo ono bitno.
Život sigurno nije uvijek lijep, ali ipak zaslužuje da ga se živi - to je za mene velika lekcija koju sam naučila iz ove knjige. Odnosi s drugima, dijeljenje s drugima čine da se osjećamo živima pa iskoristimo svaki trenutak radosti koje nam život donosi. Možda ih možemo zapisati u bilježnicu da ih ne zaboravimo.

Sjajna oda životu, posuta citatima (najviše iz Coelhovog "Alkemičara") koji su me natjerali na razmišljanje i koje sam s guštom zapisivala u svoju tekicu. Od vrlo emotivnog romana, de Costa je uspjela napisati jednu od najljepših ljubavnih priča koje sam pročitala u posljednje vrijeme. Naročito mi se svidio drugi dio knjige koji je jednostavno veličanstven.
Zaključit ću ovu preporuku meni dragim citatom Jean-Jacquesa Rousseaua koji, čini mi se, savršeno sažima ovaj plavetni roman: "Čovjek koji je najdulje živio nije onaj koji je izbrojao najviše godina, nego onaj koji osjetio najviše života."

Mélissa Da Costa rođena je 7. kolovoza 1990. Odrasla je na selu u Ainu, blizu Mâcona. Njezin otac radi na građevini, a majka je dadilja. Piše od djetinjstva, ali nije osjećala pravo postati spisateljicom. Nakon studija ekonomije radila je kao komunikatorica, a 2018. prijavila je roman na digitalnu samoizdavačku platformu monbestseller.com. Njen je roman uočila, pa onda i objavila mala izdavačka kuća Carnets nord. Romanu su dali ime "Tout le bleu du Ciel" i doživio je uspjeh.
Objavila je i romane Posljedice (2020.), Vratio sam se od drugih (2021.), Fantomske boli (2022.), Podstava (2022.) i Žene s kraja svijeta (2023.). Njeni su romani redom bestseleri, i među deset su najprodavanijih knjiga u Francuskoj 2021.
U siječnju 2023. Mélissa Da Costa pojavila se na ljestvici koju je objavio Le Figaro među deset francuskih autora koji su prodali najviše knjiga u 2022. i bila na trećem mjestu, iza Guillaumea Mussoa i Joëla Dickera s 844 547 prodanih primjeraka .
Osim romana "Sve plavetnilo neba", napisala je i roman "Posljedice", "Vratio sam se od drugih", "Fantomski bolovi" "Podstava"i ove godine i "Žene s kraja svijeta".
Dobitnica je nagrada Alain-Fournier i Cezam 2020. za "Sve plavetnilo neba", te nagradu Babelio u kategoriji francuske književnosti 2022. za "Fantomske boli".