Prigrli život – Susan Spencer Wendel

Ovo jeknjiga mog ljeta! Pročitala sam je u jednom dahu. Dok sam čitala bila sam preplavljena s toliko emocija, smijala sam se, čudila se, i plakala. Već dugo me nijedna knjiga nije toliko dirnula, potakla na razmišljanje, ohrabrila, a istovremeno rastužila. Prigrli život je "prokleto" iskrena priča jednog života. I to fenomenalnog života koji je morao puno prerano prestati.

Susan Spencer Wendel je vrlo uspješna novinarka, sretno udata za zgodnog i voljenog Johna i majka troje prekrasne djece. Žive vrlo dinamičnim i zanimljivim obiteljskim životom na Floridi. Najmlađe dijete, sin Wesley ima Aspergerov sindrom (vrsta autizma). Ali, ni to nije obitelj izbacilo iz njihove vedrine, optimizma i zajedništva. Osim Wesleya imaju kćer Marinu i sina Aubreya. Susan život nikada nije mazio. Već u trbuhu svoje biološke majke bila je neželjena beba. Biološka majka Ellen odlučila je dijete dati na posvajanje jer je neplanirano zatrudnjela s uglednim kirurgom Mayo klinike. Njezin biološki otac nikada nije ni saznao da ima prekrasnu kćer. Umro je prije nego ga je Susan otkrila i potražila. Posvojili su je divni ljudi, grčkog porijekla koji nisu mogli imati svoju djecu, a u obitelji je bila prisutna hemofilija. Osim nje, posvojili su i djevojčicu Stephanie. No, Susan nikada nije imala blizak i topao odnos sa roditeljima. Bili su strogi, zahtjevni i pravedni. Nedostajalo je više emocija, topline i iskrenih razgovora. Susan je bila dobra učenica i studentica te je stekla zvanje novinarke i ostvarila vrlo uspješnu karijeru pišući o mjesnim kaznenim sudovima za "The Palm Beach Post". Život koji je isplela s mužem i djecom bio je miran, sređen, posložen i odvijao se kao na autopilotu. Sve do, kako to već biva,  jednog sudbonosnog dana koji je sve promijenio.

Susan je imala čudan osjećaj u lijevoj ruci - kao da je usahnula i problijedila. Ruka nije bila pokretljiva. Krenule su posjete liječnicima i specijalistima. Nakon mnogih provjera i pregleda potvrđena je vrlo teška, neizlječiva i smrtonosna bolest – ALS poznatija kao Lou Gehrigova bolest (po slavnom baseball igraču koji se morao povući iz sporta s 36 godina i umro je dvije godine poslije), no ALS su imali i Morrie koji je prvi postao slavan"ALS-ovac" u prekrasnoj knjiizi "Tuesdays With Morrie"; Stephen Hawking, glumac David Niven, jazz glazbenik Charles Mingus... ). To je neuromišićni poremećaj kod kojeg živci, koji opskrbljuju mišiće, odumiru, uzrokujući time i odumiranje samih mišića. Bolest je jako progresivna, neprestano napreduje i zahvaćuje mišić po mišić. Uzrok je nepoznat i nema lijeka. Obrmlost se sa Susanine lijeve ruke počela širiti po cijelom tijelu. Prognoza je liječnika da će bolest zahvatiti i jezik, i grlo i dušnik, a na kraju slijedi ne baš lagana smrt. Nakon tri do pet godina od pojave simptoma Susan će umrijeti. Prvo je nastupilo klasično poricanje bolesti. No, vrlo brzo trebalo je donijeti važne odluke. Donijela je i onu najveću i najhrabriju u tom trenutku. Odbila je odustati od života. Neustrašiva četrdesetpetogodišnja majka troje djece pobrinula se u detalje da svaki dan preostalog života bude važan i ispunjen. Počele su pripreme za smrt. Snimala je glasovne zapise za djecu, planirala mnogobrojna putovanja s mužem i djecom koja će oni pamtiti cijeli život. Bila je zaokupljena financijskim pitanjima i uspjela je dobro osigurati djecu nastojeći sačuvati sposobnost svoje obitelji da, s radošću, prigrle život bez nje. Teško je radila na stvaranju unutarnjeg mira, da iznađe snage da živi preostale dane svog života s radošću i bez samosažaljenja. Počeli su se događati nevjerojatni sinkroniciteti u njenom životu. Upoznala je svoju biološku majku Ellen. Otkrila je svoju obitelj po biološkom ocu na Cipru (bili su Grci kao i njeni posvojitelji). Otputovala je na Cipar kako bi ih upoznala, kako bi ih prigrlila i stvorila neraskidive veze njih i svoje djece. Otputovala je na Havaje i u Budimpeštu sa svojim voljenim mužem. Posjetila je Yukon s najboljom prijateljicom Nancy  kako bi doživjela polarnu svijetlost. Krstarila je velikim brodom sa svojom sestrom Stephanie. Djecu je odvela na njima draga mjesta kako bi im se još više približila i kako bi je pamtili s tih putovanja. Kćer Marinu je odvela u New York u pravi "ženski shopping" i odabir vjenčanice za svadbu koju Susan nikada neće doživjeti. Priređivala je velike zabave i tulume za svoje prijatelje. Oranizirala je pomoć u kući i pripremila sve za svoj odlazak u jedan od najboljih hospicija gdje će provesti svoje posljednje i najteže dane a pri tome će njena obitelj i voljeni pas moći biti uz nju. Glas o Susaninoj bolesti i dirljivoj priči proširio se svijetom i polučio snažno zanimanje i reakciju. Ljude je fascinirala hrabrost koju je skupila nakon što ju je snašla ova velika tragedija, a fascinirala ih je i njena ogromna snaga volje. Dobila je dobru ponudu za pisanje knjige o svojih posljednjih nekoliko godina života, ali i o svom zanimljivom životu kojeg je željela zabilježiti i ostaviti djeci i suprugu. Sve se poklopilo i na kraju sjelo na svoje mjesto. Napisala je prekrasno svjedočanstvo o prihvaćanju, o životu, o radosti i umiranju u radosti. Pri tome nije zaboravila biti duhovita i znala se nasmijati samoj sebi. Izuzetna žena, majka i osoba koja će uvijek ostati u mnogim srcima.

Ovom knjigom je sigurno postigla ispunjenje svoje posljednje želje: "Da se ljudi nasmiju i zaplaču i grle svoju djecu i šale se s prijateljima i budu svijesni kako je divno biti živ". Susan Spencer Wendel preminula je u lipnju ove godine. RIP Susan. Stvarno ti se divim i moj veliki naklon. Hvala ti za ovu prekrasnu knjigu jer tvoj život će sigurno utjecati na mnoge druge živote. Zapravo, već je.

Izdavač: Fraktura