Nebo i pakao - Jón Kalman Stefánsson – dragulj književnosti ili roman vode i vatre, zraka i zemlje
More je kruh sa sedam kora. Ponekad su te kore ledene, tvrde, opasne, ponekad nešto mekše pa nagrade vrijedne ribare, ponekad ih umori taj neprekinuti krug isplovljavanja na pučinu i vraćanja na kopno. To je životni ciklus ribara. Sve između je čekanje da se isplovi ili vrati u sigurnost zemlje da bi opet pogled odlutao prema pučini… Zemlja smo ribara, zemlja s morem na koje oduvijek isplovljavaju barke i brodice. No, kod nas je drugačije more, pitomije. Na Islandu je more okrutnije, vrijeme teže, život bremenitiji… U romanu "Nebo i pakao" (Himnaríki og helvíti) islandskog pisca Jóna Kalmana Stefánssona ribari baš tamo žive, između neba čiji vide samo dio, kojima je obzor uz planine satkan od snova a svi koji nemaju snove su u opasnosti. Životom Islanda i njegovih ribara gospodari snijeg, more, planine i polarni vjetrovi, žilama "muškaraca plovi bakalar, u jetri im je morski pas", grubi su i malo govore, nema velikih rečenica, nema velikih emocija. Sreća je u toploj šalici kave i toploj ribarskoj kolibi gdje čekaju novo isplovljavanje u čamcima na vesla... Dječak sanja o nečemu što nije samo zamah vesla i ulov. U samo tri dana upoznat ćemo Dječaka, njegovog prijatelja Barðura i komadić prošlosti tog djeteta koje je nasukano na obali s dobroćudnim i starijim mladićem koji ga je uzeo pod svoje i s kojim dijeli i neobičnu ljubav za ribare – ljubav prema knjigama. Oni su prijatelji, pomalo neobičan par, a Dječak je napustio djetinjstvo naglo, kako to već bude u krajevima gdje se živi s prirodom. Raspad onih posljednjih komadića nevinosti nakon jednog izlaska na more koji nije prošao kako je glavni ribar zamislio odvest će Dječaka u novo poglavlje života.
Kakav je ovo roman? Sjajan! Bilo je naravno romana o moru poput "Moby Dicka" ili one priče o starom ribaru i njegovom marlinu i svaki je od njih imao svoj jezik – i Melville i Hemingway su majstori. Pisali su o moru i ljudima uz more i Defoe, Golding, Conrad, Steinbeck, Jules Verne, R. L. Stevenson, Thor Heyerdahl i Virginia Woolf i pisali su o plovidbama, morima i oceanima, svjetionicima. Ali ovo je sasvim poseban roman o moru, mirniji, usporeniji, roman o dječaku, odrastanju, ribarskom životu, želji da se učini više, da se drugačije živi, ali i životu ljudi koji su vezani uz to beskrajno plavetnilo koje daje i uzima. Nema velikog zapleta, ali ima velikih rečenica. Nema strašnih prevrata, ali ima strašne tišine, one u kojoj čujemo otkucaje naših srdaca i šumove naših duša. Roman je ovo kojeg čitamo s kočnicama jer se ne želimo od njega rastati. Čarobno je pisanje Jóna Kalmana, ritam knjige ne čine ludi zapleti već riječi koje nakon čitanja još dugo odzvanjaju. To je jednostavno jedna od onih (rijetkih) knjiga koja u vama ostavi mnogo više nego li ste očekivali. Jer, islandska svjetlost može proći kroz tebe i pretvoriti te u pjesnika što možda i nije uvijek dobra stvar. Dječak je u neku ruku prisilno ribar. Želi postići nešto u životu, naučiti jezike, vidjeti svijeta, pročitati tisuću knjiga, želi otkriti, putovati.. ali teško je maštati pa čak i planirati kad je dan omeđen morem i ribarenjem, teško je misliti i čitati kad si umoran od veslanja i hladnoće. Dječak i njegov prijatelj Bárður vraćaju se u ribarsku kolibu i s drugovima po veslu i udici čekaju da se vrijeme smiri pa da mogu s isploviti. Bárður ima nešto dragocjeno - knjigu. Vrijeme između ribarenja krati čitajući stari islandski prijevod Miltonovog "Izgubljenog raja" jer „nama možda nisu potrebne riječi za preživljavanje, ali zato su nam potrebne da živimo“. I dječak voli čitati i njih su dvojica najmlađi dio ekipe, prijatelji, Barður ga je uzeo pod svoje pa je malome i stariji brat i zaštitnik i otac… Kad napokon more pušta da na njega nalegne brod sa šest pari vesala, pa satima veslaju do dobre pošte, odjednom se vrijeme promijeni i počne sniježiti. Bárður shvaća da je zaboravio kabanicu i što se u početku čini kao blesava pogreška ubrzo će baš ona biti granica između života i smrti. Možda o tome može pisati samo islandski pisac koji je radio u tvornici ribe, klaonici, u obalnoj straži, bio bibliotekar pa učitelj i na kraju novinar. Jer ono što bismo opisali kao prekrasan krajolik, što bi nam se kao turistima svidjelo ima i drugo lice. Island je ovdje zemlja bjeline i leda u kojoj nema mnogo topline, a čak su i ljubavi mehaničke i krute. Ta šačica ljudi na obali Sjevernog mora raspoređena u nekoliko ribarskih ekipa koja se bori da im se ne smrzne krv, da se ne utope, da prežive sve primaju stoički. Ako se i dogodi nesreća prihvaćaju je kao nešto najnormalnije: ribar si, padneš u more, potoneš, umreš. Takav je krug života ribara početkom stoljeća u dijelu svijeta gdje nema modernih brodica, tehnologije već samo žuljeviti dlanovi, brodice, vesla, kabanice i more. "Nebo i pakao" priča je koju čitamo i prepoznajemo, a opet nas iznenadi surovom ljepotom, razmišljanjima, glasovima predaka, likovima, opisima… to je univerzalna priča o ljudskoj krhkosti usred ogromne snage prirode, o nevjerojatnoj izdržljivosti i snazi, pa ako želite i tvrdoglavosti čovjeka da nađe svoje mjesto pod (zaleđenim) suncem čak i na mjestima koja nisu za normalan život. Priča o prijateljstvu, preživljavanju bezvremenska je i nježna, potresna i jednostavno lijepa i svakako zaslužuje svu vašu pažnju (i tople dlanove).
Ovaj roman, kojeg je sjajno prevela Doroteja Maček, priča je koja vas obuzme od prve stranice, kao kad ljeti stojite u plićaku i promatrate kako vaša stopala more prvo plašljivo, a onda sve žustrije opkoljava, obuzima i hladi, pjeni se oko vas, pa se umiri, donese valom svježinu i vodenu prašinu, pa povuče tiho i vrati šumom… Samo, ovdje je more hladno, izvor je hrane, života i smrti i ne podnosi pjesnička razmišljanja. Pa ipak tu je ribar koji čita Miltona, stari kapetan sa zbirkom od 400 knjiga, sasvim neobični ljudi za jedan okrutan komadić ove naše okruglog planeta. Roman "Nebo i pakao" (Himnaríki og helvíti) prvi je na engleski prevedeno djelo islandskog pisca kojeg morate upoznati. Jón Kalman Stefánsson je u prelijepom prijevodu Doroteje Maček, a u izdanju Frakture stigao tiho, nenametljivo da bi postao snažan poput ogromnog vala – knjiga je to koja vas odvede s prvih nekoliko rečenica na otok u hladnoću i život koji na sreću, ne poznajemo. Trilogiju "O dječaku" čine romani "Nebo i pakao" (Himnaríki og helviti, 2007.), "Tuga anđela" (Harmur Englanna, 2009.) i "Ljudsko srce" (Hjarta Mansinns, 2011.), i svi su prevedeni. Nakon "Neba" sigurno čitam i ostale dvije jer rijetko se naiđe na ovakve dragulje.
Jón Kalman Stefánsson voljen je i slavan islandski pisac rođen 1963. Studirao je književnost na Islandskom sveučilištu, predavao u srednjoj školi, pisao članke za novine i radio kao knjižničar u gradskoj knjižnici u Mosfellsbæru, a živio je neko vrijeme u Danskoj. Ali čak i tamo sa sobom je nosio Island. Za njega će reći kako je stvorio osebujan i očaravajući književni svijet u seriji međusobno povezanih romana i kratkih priča. Dvije su bile nominirane za Nordic Council’s Literary Prize, a deseti roman "Riba nema stopala" nominiran je 2017. za Man Bookera.
Šuškalo se po Islandu i da bi Stefánsson mogao dobiti Nobelovu nagradu. Roman „Ljetno svjetlo i onda dolazi noć“ (Sumarljós og svo kom nóttin) osvojio je 2005. Islandsku nagradu za književnost, a 2011. dobio je i nagradu P.O. Enquist. Njegova trilogija "O dječaku" prevedena je i objavljena u četrnaest zemalja. Za "Tugu anđela" dobio je 2011. Bookseller’s Prize.
za Čitaj knjigu: Sandra Veić Sukreški
