Moja nestala polovica – Brit Bennett - pitanje važnosti rase
Za knjigu "Moja nestala polovica" kažu da je najbolja u 2020. prema izboru časopisa The New York Times, The Washington Post, People, Time Magazine, Vanity Fair i Glamour. Zato su moja očekivanja bila velika, ali se na kraju nisu do kraja ispunila. Ne kažem da je knjiga loša, nezanimljiva ili naporna - naprotiv – ovo je roman snažnog intenziteta kojeg sam s guštom čitala, ali me nije uvjerila da je to najbolja knjiga u 2020. Nešto joj za tu titulu ipak nedostaje. Prema kraju mi je bila previše konfuzna i nedorečena ii previše predrasuda na jednom mjestu. Riječ je o obiteljskom epu, teškoćama različitih etničkih skupina koje žive zajedno u američkoj državi Louisiani, u selu Mallard koje nije ni ucrtano na karti, a kao zajednica su se izolirali od ostatka svijeta. Selo je osnovao bivši rob tako da rasizam igra veliku ulogu u ovoj obiteljskoj povijesti. Mallardovi stanovnici s ponosom se osvrću na dugu tradiciju i povijest, a prije svega na svoju djecu koja se iz generacije u generaciju rađaju sve svjetlija i imaju sve ljepšu put, gotovo bijelu. Za tu pojavu sam čitajući ovu knjigu prvi put čula. No svi se stanovnici sela slažu u jednom: na ovom mjestu nema budućnosti.
Afroameričke sestre blizanke vrlo različite prirode, Stella i Desiree Vignes rođene su u Mallardu 1940–ih u razmaku od sedam minuta i o njima je riječ u ovom romanu. Iako su rođene kao crnkinje, gotovo su bijele, kao i ostali stanovnici sela. Njihovog oca su na vrlo okrutan način ubili bijelci. Njihova majka hrabro se snalazila i zajedno s kćerima pružala usluge čišćenja kao pomoć u kućama bijelaca. Blizanke već u tinejdžerskim danima sanjaju o bijegu kojeg na kraju i ostvaruju i presele u New Orleansu. Uzimajući sa šesnaest godina sudbinu u svoje ruke, nitko u selu nije znao kamo su otišle. Na kraju im se putevi nenadano razilaze. Dolazi do malog sukoba i blizanki Stelli se nakon toga gubi svaki trag. Desiree zbog toga silno pati i zauvijek čeka svoju sestru. Ubrzo se udaje za "najcrnijeg" crnca (odvjetnika) i s njim ima "najcrniju2 djevojčicu. No nakon deset godina izbivanja odluči se jednog dana vratiti u Mallard s kćerkicom June, nakon što ju je muž po stoti put istukao. Njezina crna kći June osjeća se kao autsajderica u Mallardu jer je zadirkuju i maltretiraju jer je tako jako crna (koja ironija), dok se ne počne baviti sportom na sveučilištu. Tada je njezina priča ta koja dalje u romanu postavlja radnju. June kreće u potragu za maminom sestrom bliznakom, a uskoro će saznati da i teta Stella ima kćer, poput June, koja igra glavnu ulogu u ovoj obiteljskoj drami punoj tajni i skrivanja.
"Kao i sve drugo, lagati kćeri s vremenom joj je bilo sve lakše. I nju je odgajala da laže, premda ona to nikada neće saznati. Ona je bjelkinja; nikada neće misliti da je nešto drugo. Kad bi doznala istinu, mrzila bi majku jer ju je prevarila."
Stil pisanja Brit Bennett je privlačan, lagan, poetičan i uzbudljiv dok obrađuje nekoliko velikih tema u ovom romanu: rasnu segregaciju, rasizam koji se temelji na individualnoj sudbini, život u siromaštvu naspram života u bogatstvu, potragu za identitetom, kako djeca žive s roditeljima koji im lažu o svom porijeklu, gubitak sebe, a sve bez trunke optuživanja. Rasa i boja kože dominiraju od prve stranice. Za pisanje romana bila je inspirirana majčinim pričama s američkog Juga. Moja je preporuka čitati i ozbiljno razmisliti možemo li posjedovati ono u što vjerujemo.
Prevela: Aleksandra Barlović
