Dvije skandinavske poslastice
Ljeto – Karl Ove Knausgaard - oda životu se nastavlja i kroz ljeto "Ljeto" je četvrta i posljednja knjiga iz kvadrologije Enciklopedija godišnjih doba, nakon "Jeseni", "Zime" i "Proljeća" u kojem je Karl vrlo otvoreno ogolio i priznao psihičku bolest svoje supruge. "Ljeto" je svojevrsni vrhunac izjave ljubavi prema životu i čulnom svijetu koju je napisao otac za svoju najmlađu kćer, počevši je pisati dok je malena bila još u trbuhu, a završava je u kćerinoj drugoj godini života. Knausgård piše o prskalicama i puževima, crvenim ribizlima i suzama, cirkusu, damama i lovu na rakove. Knjiga je već tradicionalno podijeljena na kratke eseje o običnim stvarima i pojavama te na dnevnik u kojem bilježi male svakodnevne obiteljske događaje i trenutke koji oživljavaju jedno skandinavsko ljeto uz pomoć misli, sjećanja, čežnji i iskustva kroz umjetnost i književnost. Knausgaard nam predstavlja svijet koji je osvijetljen iznutra i koji poprima potpuno novu perspektivu. Izjava ljubavi prema životu i uživanje u njemu predstavlja za mene jedno predivno iskustvo. Taj okorjeli introvert i "ranjeni" pisac moj je književni miljenik zauvijek. Velika preporuka ovoj odi života kod koje mi se sviđa baš sve – njezin sadržaj, poruke, stil pisanja, naslovnica, boje, oblik knjige, font slova i gustoća teksta. "Volim ponavljanje. Volim raditi jedno te isto, u isto vrijeme i na istome mjestu, iz dana u dan. Volim to jer se u ponavljanju nešto dogodi; prije ili poslije sve to nagomilano počne kliziti. Tada počinje pisanje. Pogled kroz moj prozor stalan je podsjetnik na taj spor i nevidljiv proces. Svaki dan gledam isti travnjak, isto stablo jabuke, istu vrbu. Iako svakodnevno gledam van, ne vidim promjene u sebi, one kao da se nalaze u nekoj drugoj vremenskoj skali, izvan vidokruga….." Prevela: Anja Majnarić
Dvoslojno staklo – Halldora Thoroddsen – poezija u prozi Iako kratka, ovo je velika priča u kojoj autorica uspijeva opisati sjajne emocije s tek nekoliko, ali vrijednih riječi i to na poetski način. "Dvostruko staklo" prozirno je i izolirajuće. Iza njega se krije život koji se živio s najvećom energičnošću. No moderni život razdvaja generacije i izolira kako mlade tako i one u starosti. Često nepravedno neopažene strasti starijeg doba izvrsno su uhvaćene u ovom romanu. Smrt se useljava starijoj ženi u njezin maleni stan; muž je nedavno preminuo, djeca rijetko navraćaju, prijatelji su otišli, tijelo joj propada, a njezina je uloga u društvu smanjena. Kako to zvuči poznato, zar ne? Dok promatra svijet kroz prozor, žena se osjeća istodobno izloženom i izoliranom. Misli i dani ove starije dame teku između istočnog i zapadnog prozora njezinog novog malog stana. Događa se pažljivo promatranje onoga što je u svijetu uz sudjelovanje onih koji i dalje žele biti prisutni. Nova ljubav bez sukoba i bez konkurencije polako se ušuljava u njezin život i iako se pojavljuje iznenadna prilika za romansu, ona je ipak najviše ispunjava sumnjom. Poznato je da je ljubavni život starijih osoba još uvijek tabu tema. Imaju li starci pravo na čekanje za novi život izvan ustanova za starije osobe? Naravno, no je li to lako ostvarivo… Zato je ovo dragocjena mala knjiga za sve nas koji se približavamo tom dobu. Za ovu je priču Halldóra Thoroddsen dobila nagradu za žensku književnost Fjöruverðlaun 2016. u kategoriji fikcije. Halldóra je prethodno objavila tri knjige poezije i dvije zbirke kratkih priča. Prevela: Daria Lazić
