Doručak i Horror vaccui – dvije "domaćice" koje su me oduševile

Priznajem ove godine se nisam baš proslavila u čitanju domaćih autora. Nekako mi nisu dolazili u ruke i ništa me nije privlačilo, osim romana "Naličje spoznaje" omiljenog opatijskog dvojca Lari Mari, njihovog petog romana po redu koji mi je potvrdio njihov talent u pisanju proze koja liječi. No zahvaljujući ovim dvjema knjigama broj pročitanih domaćih autora se u ovoj godini  povećao ne samo po broju nego i po dojmu pročitanog.

Doručak – Dinko Mihovilović Dinko nas malo po malo uvodi u obiteljski život zagrebačke obitelji koja živi u jednom od zagrebačkih nebodera i naizgled vodi običan život – iz navike. Kao i svi mi zar ne? Glavna junakinja Mia nam u prvom licu priča svoju životnu priču. Ona je liječnica u četrdesetim godinama života i s teškim bremenom prošlosti. Muža Borisa upoznala je na fakultetu gdje su zajedno studirali. Nakon vjenčanja dobivli su sina Damjana, a ubrzo i blizance, Filipa i Gabi. Damjan je dijete koje žudi za ljubavlju, pažnjom i pozornošću. Što je stariji ta žudnja postaje jača i opterećenje za sve članove obitelji. Ali, za to postoji razlog. Čitanjem ćete ga saznati.

I.... Šokirat će vas, i mene je. Dok su  blizanci  nekako dovoljni jedno drugome i nikome se ne vesele žarom "djeteta koje se osjeća samo". To stvara određenu napetost i polarizaciju u obitelji, borbu koja nikad ne prestaje. Podjela snaga kako je volim nazvati, jer sam je i sama osjetila kao majka troje djece, osjeća se u svakom retku ovog romana što stvara posebnu napetost. Kao čitatelji osjećamo da će se nešto kobno dogoditi, dok Mia osjeća krivnju da je loša majka i tu krivnju uspoređuje sa žuljanjem zrna graška ispod svog madraca. Još kao mlada žena donijela je naime odluku da će imati pravu funkcionalnu obitelj i ta želja raste paralelno s povećanjem netrpeljivosti u obitelji. Mia shvaća da mora učiniti nešto drastično. Kraj će vas šokirati.

Fascinantno je kako je muški pisac progovorio kao žena u ovoj knjizi. Da mi je autor bio zatajen, nikad ne bih rekla da je ovu knjigu pisao muškarac. Osim toga volim obiteljske drame, šokantne i bizarne preokrete i nepredvidljiv kraj što sve ovaj roman ima u svojih 160 stranica. Zato velika preporuka za čitanje. I da, mogla bih "Doručak" usporediti s odličnim romanom "Sumnja" kanadske autorice Ashley Audrain u kojem se također postavlja pitanje što se događa kad nema povjerenja u obitelji i što ako majčinstvo nije sve ono čemu se žena nadala već sve čega se oduvijek bojala.

Horror vacui – Staša Aras – strah od praznine U ovom romanu koji je pisan kao monolog svjedočimo raspadu jednog dotrajalog i zapuštenog braka u jednom dalmatinskom gradu za vrijeme nogometnog prvenstva. Glavna junakinja, mlada žena kojoj ne znamo ime,  nema posao, nema hobi, ne sanja nikakve snove, ne pronalazi smisao života, a u mjesecu u kojem je upoznajemo nije  dobila mjesečnicu. S Petrom, svojim mužem je prekinula komunikaciju. Razmijenjuju povremeno samo najnužnije riječi jer imaju posve različite potrebe. Ono što ona radi jednom mjesečno je prijavljivanje na Zavod za zapošljavanje dok polako prodaje zlato koje je dobila kao dijete. Kuću je naslijedila i razmišlja da bi je mogla iznajmljivati turistima jer pokretanje snage u svrhu osmišljavanja života je ono što se mora. Mora li se? Ova knjiga me je živcirala, frustrirala i ljutila zbog glavne junakinje i njezinog besmislenog življenja i zbog straha koji je izvirivao iz svake rečenice. No svejedno nisam mogla ispustiti knjigu jer svatko je od nas drugačiji, svatko treba pronaći snagu i smisao, a kod nekih to traje dulje, kod nekih kraće, a neki na žalost nikada ne izađu iz tog kruga. Roman je napisan maestralno i jasno mi je što je pisac htio njime reći. Isto zadovoljstvo čitanja i pronalaženje poruke želim i vama. Evo kako autorica u knjizi pojašnjava pojam u naslovu: Što je horror vacui? "U suvremenom značenju izraz se upotrebljava za oznaku psihološko-moralnih i egzistencijalnih stanja: strah pred smrću, bezličnošću svakodnevnice, ispraznim životom i slično. U kiparstvu i slikarstvu za pojavu izbjegavanja praznih ploha u plastici i slikarstvu dodavanjem detalja i sadržaja koji ne stoje u neposrednoj vezi s osnovnim motivom ili namjenom djela. Znači to je strah pred pustim, jednoličnim, besciljnim, neosmišljenim životom."