Sretan rođendan Gustl!

Ako je nekome petak 13. nesretan, za hrvatsku a, usuđujemo se reći, i europsku književnost to je bio sretan dan. Zapravo noć koju su ljudi toga kraja zapamtili po strašnom nevremenu kada su mladu Mariju stisnuli trudovi... Te je noći rođeno prvo dijete Augusta i Marije rođene Schams u kućici u kojoj su živjeli. Antun je bio učitelj i samouki glazbenik, a nakon malog dječaka rođeno je još troje djece - Leo je bio profesor geografije a Milan se, kao i sestra Danica pred kraj tragičnog života predano brinuo za velikog brata, rođenog te olujne noći. Tog 13. lipnja prije 141 godinu Marija je na svijet donijela dječačića a babica je navodno rekla: “Ovaj vaš mali bit će veliki čovjek, njegovo ime će se mnogo spominjati, ali – mnogo će trpjeti”. Dali su mu ime Antun po svecu tog dana Antunu Padovanskom. Kako je babica znala? Iz Tovarnika je u rujnu 1873. obitelj preselila u Zagreb jer je tata Antun dobio posao učitelja a kasnije je bio i orguljaš u crkvi svetog Marka. Ponegdje piše kako je stari Antun bio austrougarski časnik ali nije, bio je učitelj i premještaj je bio uobičajena stvar u državnim službama Austro-Ugarske monarhije. Mali Antun s nepunih dvije godine dolazi Zagreb u rujnu 1875, a 1896. prvi puta upotrijebi i svoje drugo ime Gustav i to je onaj naš, Antun Gustav Matoš kojem je danas – rođendan. Doista, taj dječak kasnije će postati ocem moderne, najcitiraniji pjesnik, školska lektira koju smo svi voljeli i razumjeli, naš Antun Gustav Matoš. Gustl kako su ga zvali prijatelji, volio je priču o svom rođenju, bio je cinik koji je uživao u priči i nije se ljutio kad su ga prijatelji zvali- Petko Trinaestić. Koje su prve asocijacije na Matoša? Zagrepčanin, hrvatski domoljub i pariški izbjeglica, simbolist, lirik, glazbenik? Ili bohem, dezerter, ženomrzac ili trubadur slomljenog srca? Prznica, ogorčen ili iskren i nesretan? Za sebe je rekao da je Srijemac rodom, Bunjevac podrijetlom, a Zagrepčanin odgojem. Obitelj je živjela na Gornjem gradu, Gustl je završio pučku školu pa krenuo u Gornjogradsku gimnaziju. Sedmi razred je pao zbog hrvatskog, fizike i propedeutike (prednaobrazba u znanost, umjetnost a često filozofija) iako su ga već zapamtili kao pametnog i pismenog. Istovremeno uči svirati violončelo četiri godine u Glazbenoj školi Narodnoga zemaljskoga glazbenog zavoda (današnji Hrvatski glazbeni zavod) od 1887. do 1890. Ne zna se je li sam odabrao violončelo za koje često kažu da je najsličnije ljudskom glasu ili su mu odredili da ga svira, ali Gustl gudi. Uostalom, u njegovom se domu muzicira, a sestra Danica bila je pjevačica i pijanistica. Gustl je završio četiri godine instrumenta ali ne i teoriju glazbe jer je markirao pa nakon nekoliko peripetija ipak nije završi glazbenu školu kako su se roditelji nadali da hoće. Kolikogod se njemu nije dalo vježbati ili učiti, violončelo mu je omogućilo da preživi – u izbjeglištvu, zapravo dezerterstvu iz austrougarske vojske (u koju je unovačen jer nije položio kolokvije na studiju konjogojstva pri Vojnom veterinarskom fakultetu u Beču), svirao je u beogradskom kazališnom orkestru a i kasnije je sviranjem zarađivao za život. Možda bi svirao i u Parizu da nije, zbog neimaštine, prodao svoje čelo u Ženevi. Možda nije volio teoriju, ali volio je čelo i smatrao je da je svoj instrument izdao prodavši ga no o tome nije volio pričati. Samo ga je s par rečenica u jednom tekstu oplakao. Nećemo danas prepričavati Matošev život koji je bio buran i imao mnogo nedaća i padova. O svemu tome drugom prilikom. Tada ćemo spomenuti bijeg iz zatvora i boravak u Beogradu, tajne posjete Hrvatskoj koju je neizmjerno volio; pariške dane, želju za vlastitom obitelji koju nikada nije imao i o Olgi. O početku bolesti, liječenju i smrti, siromaštvu i pogrebu te njegovom karakteru. Danas slavimo njegov rođendan pa ćemo reći kako je jedna pjesma koju je napisao “Notturno” čije stihove sigurni smo pamtite još iz školskih klupa.