Erich Kästner - otac Emila, Tončeka, Točkice, Malene, Čovječuljka, Luise i Lotte

16.06.2014. 19:35:01

Kad je moj prijatelj Nino dobio prvo dijete, kćer Lotu koja je samo šest mjeseci starija od mog sina, pitala sam njegovu ženu, jel to po Luisi i Lotti? - "Je - rekla je. To je bila moja najdraža knjiga". Prepričavajući mami kako je Nino dobio kćer i nazvao je Lotta ona je rekla, "Ma je l' to po Duploj Lottici?" jer tako se zvala knjiga u njeno doba, knjiga s kojom smo, eto, svi odrasli. Mi je znamo pod imenom "Blizanke". Iako često govorimo kako na nas neke knjige ostavljaju duboki trag, uče nas, oplemene nas možda i nesvjesno one zaista postaju dijelovima naših života. Prva je junakinja mnogih djevojčica bila jedna mala Pippi i jedna Heidi, ali ništa manje i Točkica ili Lottice. Ovo je priča o čovjeku koji je napisao neke od naših najdražih knjiga.

Erich Kästner - otac Emila, Tončeka, Točkice, Malene, Čovječuljka, Luise i Lotte Erich Kästner veliki je njemački dječji pisac i zbog pametnih urednika biblioteke "Vjeverica" generacijama djece bio je dobro poznat. U "Vjeverici" su objavljivani ne samo domaći autori pa nam je danas lako pratiti trendove u dječjoj književnosti jer su knjige objavljivanje u ovoj ediciji bile pomno i pametno odabrane. Na književnim blogovima o Erichu Kästneru pišu kao poznatom, velikom i sjajnom piscu koji "nije na žalost poznat van Njemačke". Kako? Pa kod nas je bio izuzetno popularan. I danas je jedan od najpoznatijih i najčitanijih autora njemačkog govornog područja kao autor zabavnih dječjih knjiga iako je njegov opus prepun drama, eseja, scenarija, romana i pjesama. Nijemci vole misliti da je Kästner svjetski poznat, ali na engleskom ga znaju zbog - Walta Disneya. Naime, 1960-ih Disney je snimio dva film, prvo "Emil i detektivi" 1964. a potom "Zamku za roditelje" kako je preveo "Duplu Lotticu", 1961. za koji je scenarij napisao Billy Wilder (kod nas se često vrti verzija iz 1998. s Natashom Richardson i Denisom Quaidom dok Luise i Lotte glumi Lindsay Lohan). Nije da njegove knjige nisu prevedene na engleski, ali izgubile su se negdje s godinama. Kod nas na svu sreću nije bilo tako. Kästner je i dalje predmet istraživanja a u nekoliko novijih biografija pokazan je ne samo život i rad ovog pisca već je konstatirano kako je on jedan od najpodcjenjenijih i najmanje poznatih pisaca u svojoj domovini.

Djetinjstvo, ili "Samo onaj koji raste, ali ostane dijete je - čovjek." Erich Kästner je rođen u Dresdenu, Saksoniji 1899. Današnji "Muzej Ericha Kästnera" smješten je blizu ulice u kojoj je odrastao, na katu ogromne vile njegovog ujaka Franza Augustina. Otac Emil Kästner bio vrhunski sedlar, a majka, Ida rođena Augustin bila je domaćica dok s 30ak godina nije završila za frizerku kako bi pomogla kućnom budžetu. Otac je radio u tvornici kovčega nakon sve manje potražnje sedala. Emil je bio blizak sa svojom majkom i dok je živio u Leipzigu i Berlinu pisao joj je svaki dan i pisma i razglednice. U njegovim je knjigama lik majke važan. Pričalo se kako je Erichov pravi otac bio Židov, izvjesni dr. Emil Zimmerman, ali to nikada nije potvrđeno. O svom djetinjstvu Erich je napisao 1957. knjigu "Kad sam bio mali dječak" u kojoj ne spominje podrijetlo, ali tvrdi kako, iako jedinac, zbog toga nije patio. Imao je, piše, mnogo prijatelja i nije bio usamljen ili preosjetljiv. S 14 godina krenuo je u školu za učitelja, no tri godine kasnije, 1916. napušta školu prije nego je položio sve ispite koji bi mu dali kvalifikaciju za predavanje u državnim školama. Kad je imao 15 godina, 1914., počeo je Prvi svjetski rat. "To je prekinulo moje djetinjstvo", kasnije će zapisati. Kästner je unovačen 1917. i poslali su ga u jedinicu teške artiljerije a brutalnost obuke i krvoproliće na njega je ostavilo strašan utisak i do kraja života bit će okorjeli pacifist. Nemilosrdan dril mogao je "zahvaliti" naredniku Waurichu koji je bio krut i nemilosrdan, a osim snažnog opiranja ratu, Kästner je počeo imati probleme sa srcem. Omraženog je narednika opisao u pjesmi "Narednik Waurich". Po završetku rata Kästner se vratio u školu i s najvišim ocjenama i pohvalama položio ispite i zaradio stipendiju grada Dresdena.

Studentski dani U jesen 1919. Kästner je počeo na univerzitetu u Leipzigu studirati filozofiju, povijest, njemačke studije i kazalište. Studiranje ga je odvelo u Rostock i Berlin i 1925. obranio je i doktorat na temu Fredericka Velikog i njemačke književnosti. Da bi mogao platiti studije radio je kao novinar i kritičar za prestižne Neue Leipziger Zeitung, i u jednoj banci. Stao je na nekoliko žuljeva zbog kritičkih osvrta i objavljivanjem erotske pjesme "Večernja pjesma virtuoza iz ložnice" koje je ilustrirao Erich Ohser, pa je dobio otkaz 1927. Kästner i dalje piše za iste novine, ali pod pseudonimom Berthold Bürger (Berthold Građanin) kao slobodnjak. Kasnije će koristi još neke pseudonime (Melchior Kurtz, Peter Flint ili Robert Neuner). Berlinske godine Kästnera završit će 1933. slomom Weimarske Republike i pojavljivanjem nacista, a u vrijeme kad je kao pisac bio najplodniji. Pisao je pjesme, kolumne u novinama, članke, kritike u mnogim tada važnim i velikim berlinskim publikacijama. U Kästnerovim Sabranim djelima koja su objavljena 1998. urednici Sarkowicz i Görtz sakupili su i uredili više od 350 članaka koje je Erich i objavio između 1927. i 1933. iako je broj veći. Ovi su sačuvani a mnogi su nestali u požaru kada je Kästnerov stan pogođen bombom u Drugom svjetskom ratu 1944. Prvu knjigu objavio je 1928. i to je bila knjiga pjesama "Herz auf Taille". Do 1933. objavio je još tri knjige poezije. Njegova "Gebrauchslyrik" ili "Pjesme za svaki dan" vinule su ga kao vodeću figuru u tzv. Neue Sachlichkeit pokretu koji se fokusirao na trijeznom, distanciranom i objektivnom stilu pisanja s namjerom da se satirički piše o tadašnjem društvu. Osim njega tom su književnom krugu pripadali i Joseph Roth, Irmgard Keun, Carl Zuckmayer, Erich Maria Remarque i Anna Seghers. Pjesma u kojoj kaže kako je Njemačka zemlja "u kojoj samo topovi rastu" nije oduševila pripadnike i glavešine sve jačeg nacističkog pokreta koji nije imao smisla ni za humor ni za satiru Kästnera. Emil i detektivi Godina je 1928. i Kästner objavljuje svoju, možda i najpoznatiju knjigu za djecu "Emil i detektivi". Ilustrirao ju je Walter Trier a ideju mu je dala vlasnica izdavačke kuće Weltbuhnen, gđa Edith Jacobsen i knjiga je tiskana u Švicarskoj. U Njemačkoj je do danas prodano više od dva milijuna primjeraka, prevedena je na 59 jezika a Emil Tischbein postao je junak djece diljem svijeta. Ono što je čudno oko te knjige je da je Kästner smjestio radnju u tadašnji Berlin, a ne u neku izmišljenu zemlju ili prošlost. Njegova je priča bila moderna i suvremena, nije moralizirao već je svojim junacima dao slobodu i njihovi su postupci govorili o njima. Likovi kako ih je zamislio Kästner bili su djevojčice i dječaci sasvim neobično obični koji su imali razne vrline, ali o njima nije pisac naširoko pisao već je čitateljima prepustio zaključivanje. S humorom opisuje dogodovštine, ali i prikazuje ljudske mane i bolesti društva. No, "Emil" se nije dopao nacistima, odnosno ni Emil ni Kästner pa je cijeli piščev rad isprepleten mukama. Zabranili su objavljivanje njegovih djela, ali on je pisao i dalje a tiskao u Švicarskoj. Nastavak Emilovih zgoda smjestio je na obale Baltika pa "Emili i tri blizanca" izlazi 1933. ("Emil und die Drei Zwillinge"). Tim knjigama Kästner je popularizirao podžanr dječjeg romana i djeca-detektivi će kasnije imati mnogo pristaša i sljedbenika poput Enid Blyton ili našeg Kušana.

Tonček i Točkica Kästner je i sa sljedećom knjigom postigao uspjeh. To je bila "Punktchen und Anton" 1931. koja je kod nas zgodno prevedena kao "Tonček i Točkica". Sljedeća je "Leteći razred", 1933. a ilustracije starog suradnika Waltera Triera pomogle su popularnosti. A pazite sad ovo: kroz ormar djeca ulaze u izmišljenu zemlju u knjizi koju je napisao 1932. a zove se "35. svibanj" ("Der 35.Mai") i da, mnogi misle kako je C. S. Lewis od Kästnera dobio ideju za prvu knjigu svojih "Kronika iz Narnije", "Lav, vještica i ormar". U Erichovoj je knjizi mnogo futurističkih stvari uključujući i - mobilni telefon!! Popularni detektivi i njihov vođa Emil dobit će i filmsku verziju 1931. koju snima Gerhard Lamprecht i film postiže ogroman uspjeh. Kästner nije sretan sa scenarijem pa se sam prihvatio pisanja scenarija za veliki njemački filmski studio Babelsberg. Jedini roman koji je napisao za odrasle, "Fabian: Priča o moralistu", izlazi 1931. a napisao ga je kao scenarij, u filmskom stilu. Važan dio stila je nagli prekid scena i montaža. U toj knjizi nezaposleni književni stručnjak Fabian objašnjava strelovit niz događaja i pad Weimarske republike, a osim poezije ovo je najcjenjenije "odraslo" Kästnerovo djelo.

"Hrabrost se ne dokazuje samo šakom već i glavom." Kästner je izbjegavao naciste, zabavljao se s prijateljima i pio noću, igrao tenis i zabavljao se s 20 godišnjom plavokosom glumicom koja je čitala njegove knjige od kad je imala 15 godina i sve je to opisao u "Fabianu". Pisao je svaki dan i pokušavao pod pseudonimima objavljivati misleć kako će se vrlo brzo Njemačka probuditi iz sna ili bolje reći more u koju je zapala, ali to se nije dogodilo pa je postao najpesimističniji pisac. Satirom se više nije mogao boriti protiv ludila oko sebe. No "Fabian" ga je doveo u nemilost vlasti. Junak Fabian dio je "izgubljene generacije" koji analizira kaos Weimerske republike, kaos svoje zemlje koja tone u ludilo i rat. Osim humorističkih dijelova ima i opisa seksa što je nacistima bio dovoljan razlog da Kästnera izbrišu s književne scene. Naravno, ima tu mnogo toga što je zasmetalo nacistima. Fabianova je prijateljica lezbijka, žene se odijevaju u smokinge i puše cigare, opisan je brzi, usputni i lezbijski seks, prodaja i kupnja ljubavi, želje i samoubojstva, nevjerne žena - sve što su tada moderni pisci opisivali - kakav je ludi svijet 1930-ih bio, dekadentan, brz, sve pred osjećajem da će cijeli planet eksplodirati što nacisti nisu željeli imati u svojoj arijevskoj državi, pa im nije odgovarala knjiga koja prikazuje "degenerični" svijet, a ne njihov "čisti". Nacisti su roman nazvali "prljavom pričom" koja je prepuna "opisa neljudskih orgija" i - bacili je na lomaču. Nije im se dopao ni opis polusvijeta, prosjaka, bordela i kaosa. Gestapo je hapsio i ispitivao Kästnera nekoliko puta, pouzdano se zna da su ga uhitili 1934. i 1937. što mu je moralo utjerati strah u kosti. Ako nisu ispitivanja, onda su sigurno spaljivanja njegovih knjiga u njemu izazvala užas jer sad je on bio pisac čije su knjige bile "protivne njemačkom duhu". Njegove su knjige gorile 10. svibnja 1933. na lomačama koje je naredio ministar propagande Joseph Goebbels. Kästner je bio vjerojatno jedini svjedok lomače svojih knjiga te noći u Berlinu. Goebbels je rekao u svom govoru, dok mu je izbezumljeno lice obasjavala vatra: "Budući njemački čovjek neće biti samo čovjek od knjiga, već čovjek od karaktera". Nakon toga su nacisti zapalili sinagoge, izgradili Auschwitz, napali Staljingrad i svugdje ostavljali zapaljene gradove i leševe. Pisca je sve to moralo užasnuti kao i činjenica da je 44,4 posto njemačkih studenata glasalo za Nacionalsocijalističku ligu njemačkih studenata, da su potpisali "12 teza" u kojima stoji kako "Židov može misliti samo na hebrejskom, a ako piše na njemačkom, on laže." Te je noći, malo prije ponoći, oko 40 000 ljudi stajalo na kiši i gledalo na berlinskom Opernplatzu kako knjige gore. Jedan je student urlao: "Plamenu predajem knjige Marxa i Kautskyja", a drugi "Bacam u plamen knjige Heinricha Manna, Ernsta Glaesera i Ericha Kästnera!". Možda je danas kompliment da su njegova djela bila ozloglašenija čak i od Freudovih, Theodora Wolffa, Remarquea no, samotnički čin buljenja u knjige koje nestaju u vatri Kästnera svrstava u neku vrst heroja jer su ostali s liste ili već trunuli po zatvorima ili izbjegli.

On je želio biti kroničar tog, mračnog doba. Dok je gledao kako gore knjige jedna ga je žena prepoznala i počela vrištati: "Evo ga, tu je Kästner" pa je Kästner odlučio što brže otići. "Fabian" je objavljen 1931. a spaljen je 1933. na lomačama u Berlinu, Münichu, Heidelbergu, Hanoveru, Kielu, Dresdenu, Gottingenu, Greifswaldu i Marburgu. Kästner je bio pacifist, a pisao je za djecu vjerujući u regeneracijsku snagu koju imaju djeca, u njihovu nevinost i snagu, neiskvarenost. Kao protivnik nacističkog režima koji je nastupio 30. siječnja 1933. jedan je od potpisnika Hitnog poziva na jedinstvo. No, za razliku od mnogih kolega koji su kritizirali diktatorski režim izvana, Kästner nije pobjegao, nije emigrirao. Putovao je u Meran i Švicarsku kad su nacisti došli na vlast i sreo se s izbjeglim kolegama, ali se vratio u Berlin tvrdeći kako će tu lakše pratiti i zapisivati događaje. A nije želio napustiti ni svoju majku. Nacisti su mu zabranili ulaz u ceh književnika jer je, kako su rekli, "imao kulturno-boljševički stav u pisanju prije 1933." To mu je onemogućilo objavljivanje za vrijeme trajanja Trećeg Reicha, ali su mu djela tiskali u Švicarskoj - knjige pjesama, dječje knjige, piše i o ratu, pa je kroničar koji ne objavljuje u domovini. Umjesto pisanja za velike, on piše zabavne knjige pa je u Švicarskoj objavljena knjiga - "Tri čovjeka i snijeg", 1934. Dobio je priliku da napiše scenarij za Münchhausena, ali kao Berhold Bürger 1942. To je trebao biti prestižni film za studio Ufa, a sam je Goebbels naredio snimanje kako bi obilježio 25 godina rada studija i pokazao Amerikancima kako je Ufa film u boji dobar ako ne i bolji od hollywoodskih produkcija poput "Snjeguljice i sedam patuljaka" ili "Bagdadskog lopova". Izdane su sve posebne dozvole da Kästner smije pisati, ali je njegovo izbrisano iz filma. Zbog te je suradnje bio kritiziran poslije rata iako, ako je i pristao svojom voljom, učinio je to zbog novaca. Za slavu nije sigurno, uostalom, Hitler je osobno zabranio pojavljivanje piščeva imena.

Bombardiranje Berlina je razrušilo je Kästnerovu kuću 1944. a početkom 1945. on se, s još nekim ljudima, pretvara kako mora putovati u ruralni Mayrhofen, u Tirol zbog snimanja filma "Krivo lice" koji nije postojao ni u zamisli. Pravi razlog putovanja bio je izbjegavanje zadnjeg napada Sovjeta na Berlin. Kad je rat završio Erich je i dalje u Tirolu, a u dnevniku, koji je objavljen tek 1961., opisao tirolski svoj život u poglavlju "Notabene 45". "Sve što podrazumijeva ogromne razmjere može impresionirati čovjeka - čak i glupost." Sa završetkom rata Kästner seli u München i urednik je kulture u Neue Zeitungu i izdavač dječjeg časopisa Pingvin. Bio je aktivan i u cabaretu pa je sudjelovao u produkciji Schaubude koji je igrao tri godine i "Dei kleine freiheit ". Pisao je za radio, pisao mnogo pjesma, radio drama, govora i eseja o nacionalsocijalizmu, Drugom svjetskom ratu i gorkoj stvarnosti Njemačke nakon rata. Napisao je neke knjige koje o tome svjedoče, ali i dječje - "Konferencija životinja" iz 1949. na primjer koja je pacifistička satira u kojoj se životinje iz cijeloga svijeta ujedine kako bi prisilile ljude da se razoružaju i pomire. Kasnije se "Konferenciju" prenijeli na crtani film koji je napravio Curt Linda. Podsjeća na Orwellovu "Životinjsku farmu" koja je objavljena godinu prije. Obnovio je suradnju s Edmundom Nickom kojeg je sreo u Leipzigu 1929. a koji je tada napisao glazbu za Kästnerov popularan komad "Leben in dieser Zeit". Sada je Nick bio glazbeni direktor Schaubudea i uglazbio je više od 60 Kästnerovih pjesama. Kasniji događaji u Njemačkoj koja je trebala biti iznova građena, ali i stvarana na nekim drugim principima nakon desetljeća pod nacizmom, Kästnerov su optimizam poljuljali jer su se povijesni događaji neugodno slagali - Adenauer je remilitarizirao Zapadnu Njemačku koja je postala dio NATO-a, a sukob s Varšavskim paktom visio je nad glavom. Pacifist Kästner se i dalje javno protivio ratu, oružju, sudjelovao na demonstracijama protiv postavljanja nuklearnog oružja u Zapadnu Njemačku, a kasnije i protiv rata u Vijetnamu.

Sve je manje objavljivao, tonuo u alkoholizam, nikada se nije pridružio postratnim književnim pokretima pa je čak i u svojoj domovini 1950-ih i 1960-ih smatran isključivo dječjim piscem. Kao "ozbiljnog pisca otkrili su ga sami Nijemci tek krajem 1970-ih, a njegov je Fabian ekraniziran kao i nekoliko drugih, dječjih knjiga. Dobio je, 1960. nagradu Hans Christian Andersen za knjigu "Kad sam bio malen dječak" a i onu Međunarodnog odbora za knjige za mlade koju zovu i "malim Nobelom". U Njemačkoj je dobio niz nagrada i priznanja, čak i za scenarij "Dvostruke Lottice" iz 1951. a njemačka mu je vlada dala i najviše državno priznanje 1959. Bio je predsjednik njemačkog P.E.N.-a od 1951. do 1961. a 1965. postao je predsjednik emeritus. Osnovao je i Münchensku međunarodnu biblioteku za mlade. Kao da se trgnuo kad je proveo 1960. godinu dana na liječenju u sanatoriju u Švicarskoj, ali zdravlje mu nije bilo više dobro. Nikada se nije ženio, ali je imao vanbračnog sina Thomasa rođenog 1957. za koga je i napisao "Čovječuljka" i "Čovječuljka i Malenu".

Njegova je velika ljubav bila žena imenom Liselotte Enderle. Kästner je često javno čitao ulomke svojih knjiga, a još je 1920-ih snimio svoje kritičke pjesme, a u filmovima koje su snimani po njegovim knjigama često je davao glas naratora, snimao i za radio, za Deutsche Grammophon snimio i svoju verziju "Tilla Eulenspiegela", te pjesme, epigrame. A onda se potpuno povukao iz svijeta knjiga.

Umro je 29. srpnja 1974. od raka jednjaka u münchenskoj bolnici u 75oj godini. Pokopan je na groblju barokne crkve svetog Georga. Poslije smrti velikog Kästnera Bavarska akademija umjetnosti osnovala je, njemu u čast, književnu nagradu Erich Kästner. U Dresdenu je i kafić nazvan po Kästneru, a blizu rodne kuće kip je pisca koji je odbio napustiti svoju domovinu kad je utonula u sve što je prezirao, zbog čega je sam sebi nametnuo autocenzuru od koje se, zapravo, nikada nije oporavio. Zanimljivo je da je Kästner bio nevjerojatno popularan u Izraelu 1950-ih i 1960-ih godina, što je bio fenomen. Izrael je imao averziju prema svemu što dolazi iz Njemačke, ali s Kästnerovim knjigama bilo je drugačije pa su ih djeci kupovali roditelji koji su preživjeli Holokaust. Tako je Kästner kroz knjige pomogao zbližavanju dvije države nakon rata, 1960-ih. Napravljeni su neki ustupci pa je radnja Emila i detektiva prebačena u Zurich kako bi radnja bila manje njemačka. Njemački filmovi su se tada prikazivali u Izraelu kao austrijski iz istog razloga, a Kästnerova zbirka priča "Svinja u brijačnici" preimenovana je u "Kozu". Mnogo je toga potreslo Ericha koji je vjerovao u dobrotu ljudi i onda iz prvog reda gledao kako se ljudi pretvaraju u zvijeri. Bombardiranje Dresdena u kasnije objavljenim dnevnicima Kästner opisuje kao šok kojeg nikada nije prebolio. Opisuje kako nakon bombardiranja nije mogao prepoznati nijednu ulicu u djelu grada u kojem je odrastao.

Napisao je: "Rođen sam u najljepšem gradu na svijetu. Da je tvoj otac, drago dijete, najbogatiji čovjek na svijetu, ne bi te mogao odvesti u taj grad da ga vidiš jer više ne postoji. U tisuću godina njegova je ljepota građena a u samo jednoj noći potpuno je uništena." Zato je Kästner jedan od tragičnih književnika moderne literature - poštovan i voljen, prezren i omrznut, uništavan i paljen, pa vraćen... a rane na duši nisu mu nikada zarasle. Na sto i prvu godišnjicu rođenja u Dresdenu je otvoren muzej s konceptom takozvanog "mikromuzeja" u kojem se pokazuje život i djelo pisca koji je i danas predmet istraživanja. Malo je poznata njegova kritika cenzure za Trećeg Reicha što mu je i donijelo progone. A uz zastupanje socijalnih vrijednosti i prava ljudi stalno je bio tih groznih godina pod sumnjom. Sve mu je to donijelo mnogo nevolja, a on je i dalje vjerovao da su najvažnija djeca. Ona su uostalom budućnost sviju nas.