Košarica
Izbornik

Slikari i slikarice u romanima (i kipari)

Slikari i slikarice u romanima (i kipari)

Oni svojim kistovima i bojama stvaraju nove svjetove, osuđuju, prikazuju, dokumentiraju. Oni bilježe stvarnost i svoje snove. Slikari bez kojih bi svijet bio mnogo tužnije mjesto, zanimljivi su ljudi, ponekad čudaci, ponekad slavljeni i slavni, a ponekad za života neshvaćeni, često ispred svog vremena. Neki su zaboravljeni pa ponovo otkriveni. Osim stručnih knjiga povjesničara i teoretičara umjetnosti cijeli je niz romana o slikarima i slikaricama, pa evo nekih koji su najpopularniji, bilo da su temeljeni na istraživanjima ili samo izmaštani u glavama drugih umjetnika – pisaca. Romani su to koji su nam ostali u sjećanju (a poneki i slomili srce).

Žudnja za životom, Lust for Life, Irving Stone, 1934.

Biografski roman Irvinga Stonea o životu Vincenta Van Gogha danas je klasik. Stone je napisao niz odličnih romana, uglavnom biografija poznatih ličnosti, a najpoznatije su biografije Van Gogha i Michelangela. "Žudnja za života" podijeljena je na devet dijelova: prolog je London, a slijede Borniage, Etten, Hag, Pariz, Arles, St. Remy i Auvers, mjesta u kojima je Van Gogh živio, volio i slikao. Stone je na temelju prepiske Vincenta i njegovog brata Thea napisao dirljiv roman o životu jednog od danas najomiljenijih slikara. Čak i ako ne znate mnogo o Van Goghovom životu, nakon romana postat ćete ekspert – slavan je opis nastajanja mnogih slavnih Vincentovih slika poput "Jedača krumpira" ili "Suncokreta" na primjer, a Stone je želio objasniti poteškoće s kojima se Vincent nalazio dok se nije odlučio za karijeru slikara. U romanu su naravno i slavni Vincentovi suvremenici.

Dragi Theo, autobiografija Vincenta Van Gogha, Dear Theo: The Autobiography of Vincent Van Gogh Vincent Van Gogh uredio Irving Stone

Pisma koja je napisao Van Gogh svom bratu Theu zapravo su Vincentovi autobiografski zapisi. Dok je proučavao život slikara za svoj roman, Irvingu Stoneu su pisma bila važan izvor, pa ih je na kraju želio podijeliti sa svijetom: dao ih je prevesti, a onda ih je i objavio u zbirci, kao Vincentovu (auto)biografiju. Nisu ovo samo pisma o tome kako je i što radi, već i o razmišljanjima o svemu što mu se događa, o životu. Rijedak su prikaz slikareva razmišljanja pomoći će vam i da saznate što se stvarno zbivalo s Vincentom.

Agonija i ekstaza, The Agony and the Ecstasy (1961.)

Godinama je Stone živio u Italiji i posjetio je mnoge lokacije u Rimu i Firenzi, radio čak u kamenolomima mramora i radio kao šegrt jednom kiparu. Kad to znamo jasno je kako je uspio prenijeti na papir život možda i najvećeg kipara. No primarni su izvori pisma i to njih 495 koja je Michelangelo napisao. Na Stoneovo je zalaganje pisma na engleski preveo Charles Speroni 1962. i objavio pod naslovom "Ja, Michelangelo, kipar", a Stone je surađivao i s kanadskim kiparom Stanleyjem Lewisom koji je proučavao tehnike obrade kamena velikog kipara, kao i alate kojima se služio. Osim Michelangela tu su i njegov najveći rival Leonardo da Vinci, te  Raphael, Lorenzo de’ Medici, Il Magnifico, i sjajan prikaz Italije toga doba. Od ideje da napiše biografiju do objavljivanja pisama, Stone je svijetu darovao neprocjenjiv materijal, pa je zato lijepo što je talijanska vlada dodijelila ovom Amerikancu nekoliko počasnih nagrada za njegov doprinos u kulturi i populariziranju, ali i otkrivanju novih činjenica vezanih za talijansku povijest. Treća Stoneova knjiga je Dubina slave, Depths of Glory (1985) o životu slikara Camillea Pissarroa.

Pissaro je unio i inovacije u impresionizam, i bio očinskom figurom svojim kolegama po kistu, Cézanneu i Gauguinu, Renoiru i Seuratu te Van Goghu. Jedini je izlagao na svih osam pariških impresionističkih salona.

Život s Picassom, Life with Picasso, Françoise Gilot i Carlton Lake, 1964.

Françoise Gilot ni danas, kad je napunila 97 godina, ne žali što je napisala memoare o svojoj vezi i životu s Picassom. Uostalom, ona je jedina žena koja se uspjela othrvati slikaru koji ima reputaciju da je žene – uništavao. Imala je tek 21 godinu kad je jedne večeri 1943. prvi puta srela tada već slavnog umjetnika koji je bio dugo u vezi s našom Dorom Marković poznatijom kao Dora Maar. On je bio s Dorom Maar za jednim stolom u restoranu, a Françoise s tadašnjim dečkom za drugim. Pablo je došetao do njihovog stola sa zdjelom punom trešanja i pozvao je da ga posjeti u njegovom studiju u Rues des Grands-Augustins. Ubrzo je lijepa Francuskinja postala njegovom studenticom, ljubavnicom, pa ženom, majkom njegovo dvoje djece Clauda i Palome. Brak se, kako je to već bilo s njim, 1950-ih počeo urušavati, a ona je za razliku od Olge, njegove prve žene, Marie -Thérèse Walter i na kraju Dore jedina imala snage – otići. Briljantan i posesivan, ljubomoran i tiranin, takvog je Picassa prikazala žena koja je imala snage otići i napraviti svoju karijeru. Jer Picasso je imao oko sebe dvije vrste žena – božice i otirače za noge, a Françoise svakako nije bila otirač.

Kokoschkina lutka, Afonso Cruz, 2010.

Slikar Oskar Kokoschka bio je toliko zaljubljen u Almu Mahler da je, po završetku njihove veze dao izraditi lutku u prirodnoj veličini na sliku i priliku svoje voljene, i to do najsitnijih detalja. Nazvao je lutku Doll-ma. Kokoschka lutku nije skrivao, već je vodio u šetnju gradom, išao s njom u operu... A onda je lutku nakon puno alkohola jedne večeri ostavio da leži na travnjaku prerezane glave što je (u)zbunilo policiju. Kako to ipak nije bilo svirepo ubojstvo Oskar nije završio u zatvoru, ali to mu ionako nije bilo važno. Žena koju je volio bila je udata za arhitekta Gropiusa, a kad je odbacila slikara-ljubavnika on se tješio lutkom. Neobična priča pa s time i neobična knjiga sjajnog pisca svakako je prava književna poslastica. Ali ovo je samo jedna priča u romanu Alfonsa Cruza. Druga je o Židovu Isaacu Dresneru koji se ne može otresti sjećanja na nesreću iz djetinjstva. Tu su i vlasnik prodavaonice ptica, jedna djevojka koja je pobjegla od kuće, milijunaš i pjesnik, gitarist. Portugalsku pisac i režiser, animator, ilustrator i glazbenik objavio je više od 25 romana, no ovaj svakako pročitajte što prije.

Buran život Amadea Modiglianija, La Vie passionnée de Modigliani, 1957 André Salmon, 1957.

Pjesnik, kritičar umjetnosti i pisac Salmon prvi je branio kubizam s Apollinaireom i Raynalom jer je odmah shvatio važnost ovog umjetničkog pokreta. Autor je niza kritika, eseja i memoara, pisao je o Seuratu, Cezanneu, Modiglianiju, Rousseau, Chagallu, Picassu, fovizmu… Kako je dobro poznavao materiju njegov je roman o životu slikara koji je zaista burno i strasno živio postao bestselerom. Amadeo Modigliani, četvrto dijete talijansko-židovske obitelji iz Livorna pobolijevao je od malena. Obitelj je bila ugledna, obrazovana, sa sjajnim vezama, sve dok pad cijene metala nije uništio obitelj. Sve bi im oduzeli vjerovnici da nije rođen mali Amadeo jer po zakonu se nije uzimao krevet ispod trudnice pa su na nju koja je taman dobila trudove nabacali što su više imovine mogli i spasili bar nešto. Ali, nije im ni nakon toga išlo na bolje, a Amadeo je s 11 godina počeo pobolijevati - pao je u postelju s upalom plućne maramice. S 14 godina je prebolio tifus, a sa 16 je dobio tuberkulozu. Oduvijek je crtao pa ja majka ispunila obećanje i odvela ga najboljem slikaru u Livornu, Guglielmu Micheliju kod kojeg je učio dvije godine. U Parizu , slikarskoj Meki, družio se sa slikarima i od njih učio, ali on vodi buran život sve do smrti s 35 godina. Zvali su ga posljednjim pravim bohemom, pio je apsint, pušio hašiš i upadao u ljubavne afere, ali je to bila tek šarada - čak i kad bi se pijan skinuo gol u javnosti. Skrivao je od svih da boluje od tuberkuloze jer nije želio da ga žale. Tuberkuloza koja je bila najčešći uzrok smrti u Francuskoj do 1900. izazvao bi tugaljive poglede jer lijeka još nije bilo, a Amadeo to nije želio. A slikao je kao nitko do tada.  Poznata je i njegova ljubavna priča s mladom slikaricom Jeanne Hébuterne koju je upoznao 1917. Imala je tek 19 godina i ludo se zaljubila u zgodnog Talijana, brzo su počeli zajedno živjeti, a ona je i njegov  glavni model tog vremena - ostalo je barem 25 njenih portreta. Iscrpljen bolešću Modigliani je sa samo 35 godina umro u pariškoj bolnici, a trudna Jeanne bacila se s petog kata. Pokopani su zajedno, Modiglianijeva sestra posvojila je njihovo prvo dijete, kćer Jeanne koja je poslije napisala očevu biografiju naslovljenu "Modigliani: čovjek i mit".

Djevojka s bisernom naušnicom, Girl with a Pearl Earring, Tracy Chevalier, 1999.

Johannes Vermeer začudio bi se da može vidjeti koliko je njegova slika poznata i – omiljena. Djevojka s bisernim naušnicom, nastala oko 1665. jedna je od slika koje su zapravo čudom preživjele. Začuđuje podatak da je kupljena 1881. na aukciji u Haagu za samo dva guildersa i dodatnih 30 centi premije, cca današnjih 24 eura. Slika je bila u lošem stanju, a kupnju je kolekcionaru Arnoldusu Andriesu des Tombeu savjetovao Victor de Stuers koji je godinama pokušavao spasiti djela slikara, tada nepoznatog, od uništenja. Kako nije imao nasljednika, des Tombeu, inače nizozemski časnik, genealog i kolekcionar ostavio je sliku muzeju Mauritshuis. I malo po malo, Vermeer postaje sve zanimljiviji i na kraju postaje jedan od najslavnijih slikara. Mnogo je rasprava o slici – kakve su boje korištene, što se otkrilo restauriranjem, koja je sve imena imala kroz povijest ova slika koju su dugo predstavljali kao "Djevojku s turbanom", Meisje met tulband, da bi je danas svi znali kao "Djevojku s bisernom naušnicom", Meisje met de parel. Divan je slikar bio taj Vermeer koji je umro premlad, izmučen dugovima, a za života je naslikao manje od 50 slika od kojih je do danas samo 34 preživjelo. Naravno, roman američko-britanske spisateljice postao je hit. Ona nam je istkala priču o 16godišnjoj Griet koja mora ostaviti rodni dom u Delftu 1664. nakon što je njen otac oslijepio u nesreći na radu – ona se mora zaposliti. Kako je otac član ceha jer je izrađivao keramičke pločice, malenoj nađu posao služavke u kući slikara katolika, ne baš poznatog i ne baš cijenjenog. Griet je to teško palo jer je kao cehovsko dijete imala neki status, protestantica je, pa smatra služenje u kući katolika lošom igrom sudbine. Uz to služavke su često optuživali kao kradljivice, špijunke i ljubavnice– Griet to nije. Ali, fasciniraju je gazdina djela i svijet slikarstva, a on u njoj vidi pametnu djevojku i - sliku. Ucijenjen od svog bogatog patrona on će djevojci probušiti uši kako bi mogla na uške staviti biserne naušnice njegove zlovoljne žene…

Max, Markus Orths, 2017.

"Max" je Max Ernst, roman o životu jednog od najvećih umjetnika 20. stoljeća, dadaist i pionira nadrealizma. On je na početku knjige (i života) pomalo izgubljeni dječak, mladić u rovovima Prvog svjetskog rata, slikar koji se pronalazi u pokretu dadaista, koji bježi pred nacistima, upada u zapetljan odnos Gale i Dalíja, ženi se i razvodi i cijelo vrijeme stvara čuda. Šest žena, šest ljubavi i jedno stoljeće sa svim političkim prevratima zapravo su priča o čovjeku, o umjetnosti, ljubavi i strasti, hrabrosti i humanosti. Na pozornici Maxova života niz je umjetnika, od pjesnika Paula Éluarda s kojim je dijelio Galu, Andréa Bretona i Pabla Picassa, tu je i Hasn-Jean Arp, Peggi Guggenheim koja je kupovala djela svih umjetnika računajući da će se bar neki proslaviti.. S Peggy je Max i prijateljevao i ljubovao, da bi na kraju završio u američkoj pustinji i radio ono što ga je cijeli život obuzimalo – slikao.

Slikar i rat, Stefan Hertmans

Ponekad su velike i lijepe priče tako blizu nas. To je svakako osjetio flamanski pisac Hertmans kad je pronašao bilješke svog djeda Urbaina Martiena. Djed je bio slikar, vojnik i čovjek koji je nakon strašnih ratnih iskustava živio samozatajno i mirno. Možda je tako s ljudima koji su u mladosti proživjeli tri života. Urbain je ipak na papir zabilježio dane svog teškog djetinjstva, oca koji je slikao freske i na kraju umro prerano ostavivši udovicu s petoro malene djece. Mladi Urbain radi kao šegrt u kovačnici, ali ga ne napušta gotovo urođena strast prema crtanju. Kao da ga crtanje spašava, pa je tako i u ratu kad između salvi i kanonadi riše s ugljenom po papirićima… Iz rata se vraća s izmučenom i starom dušom, ali to može promijeniti – ljubav. S ljubavlju se rađa i slikarstvo i put se nastavlja sve do starosti kad je on zadovoljan i miran starac koji je cijeloga života zapravo kistom slikao mir – prirodu, obitelj, dom… Dirljiva i lijepa knjiga.

Zovem se Crvena, Orhan Pamuk

Pamuka je knjiga o tajanstvenom nestanku mladoga minijaturista čiji je život isprepleten tajnovitim putevima ljubavi, mržnje i religije proslavila diljem svijeta. Priča nas vodi u Istanbul 16.stoljeća, vrijeme koje Pamuk prekrasno opisuje. Saznajemo da je tadašnji sultan zamislio ambiciozan projekt: naručio je knjigu koja će slaviti doba njegove vladavine i veličinu Otomanskog carstva. Zato njegov tetak okuplja najbolje iluminatore koji imaju važan i tajan zadatak – oslikati knjigu u stilu europskih majstora. No to nije lak zadatak. U islamu nema naime figurativne umjetnosti pa nijedan iluminator ne vidi cijelu knjigu već samo onaj dio na kojem radi. A onda jedan iluminator nestane i sultan u roku tri dana želi pronaći ubojicu. A tragovi su u njegovim sličicama

Djevojke sa slika, The Painted Girls , Cathy Marie-Buchanan, 2012.

U Parizu 1878. djevojčice iz siromašnih obitelji mogle su postati služavke, pralje ili prostitutke. Ali sestre Van Goethem Antoinette, Marie i Charlotte uspjele su zakoračiti na pozornicu Pariške Opére i postati balerine. Jer baš je nekako u to vrijeme zanimanje balerine postalo jako popularno, ali ne zbog ljepote plesa ili vještine već jer se jedna balerina udala za plemića i zauvijek maknula s dna. Balet nije lagan, ali tjedna plaća od 17 franaka bolja je od one njihove majke pralje. Ne smeta ih što ih zovu petits rats, malim štakorima jer su sitne, prljave i u špicama trčkaraju po drvenim podovima Opére. Marie uči za balerinu i pokazuje se da je nevjerojatno talentirana, a Antoinette odlazi u kazališne vode  - bit će statistica u adaptaciji romana Émilea Zole Jazbina (L'Assommoir). Marie će primijetiti jedan neobičan čovjek  - jedini bogataš među slikarima Edgar Degas koji divno slika, a u tajnosti svog atelliera radi i skulpture (imali smo prije nekoliko godina vidjeti u zagrebačkim Klovićevim dvorima). On ne traži ljubavnice poput druge pariške gospode, a malena ga se dojmi jer je strašno sitna i mršava, pa lopatice koje joj na leđima vire, on vidi kao krila. Njegova će "Mala četrnaestogodišnja plesačica", La Petite danseuse de 14 ans postati slavnom, ali ne odmah. Izrađena u vosku, s pravom kosom i vrpcom, malena i mršava nije oduševila Parižane na izložbi koji su rekli da je ružna poput štakora. Vrijeme je to Belle Époque, pariškog Zlatnog doba ljepote i bonvivana, kad svake večeri teku rijeke šampanjca i apsinta, no osim glamuroznih zabava postoji i naličje Pariza kojem vlada glad i siromaštvo. I ponekad balet. 

Charlotte, Davis Foekinos

Charlotte Salomon živjela je jako kratko. Umrla je u Auschwitzu sa samo 26 godina, trudna. Da je svijet bio bolje mjesto, da se u Njemačkoj nije pojavio luđak koji je odlučio s lica Zemlje izbrisati jedan narod, da nije bilo Drugog svjetskog rata, ovo bi možda bio roman o borbi mlade žene da se u svijetu slikarstva afirmira. Ovako je to isječak nedovršenog života, neispunjenog, prekinutog. Charlotte je sve svoje crteže i slike dala na čuvanju liječniku i rekla mu "Ovo je cijeli moj život". I, sačuvao ih je. Taj je kofer bio pun njezinih zapisa i crteža, pa tako i početna stanica istraživanja nevjerojatne priče mlade slikarice koja je bila vunderkind, a još čudnije, jedna od samo jednog posta Židova kojima je dozvoljeno da studiraju jer su njezini profesori bili jednostavno fascinirani nevjerojatnim talentom pa su se izborili da studira u nacističkoj Njemačkoj. Najbolja je u klasi, ali nagradu naravno neće dobiti. Ona je Židovka. Impresivan portret jedne neobične mlade talentirane slikarice i žene, roman je o potrazi pisca koji nam otkriva tko je bila Charlotte. On je Charlotte izvukao iz povijesnog zaborava i dao nam prekrasan roman. Sve je počelo kad ga je prijateljica odvela na izložbu njemu nepoznate umjetnice, u Parizu, ispričao je. Postao je i ostao opsjednut s Charlotte. Kad pobjegne iz nacističke domovine, ona je u Francuskoj naizgled sigurna. Ali, kad je prokažu ona dijeli sudbinu svog naroda i nestaje poput milijuna drugih ljudi koje je Hitler sve pod zajednički nazivnik manje vrijednih ljudi, koje je htio izbrisati - Židova i katolika, Roma i socijalista, homoseksualaca, anarhista i komunista, antifašista, mentalno oboljelih, osakaćenih… Iza Charlotte ostao je projekt "Život? Ili teatar?" koji je objavljen 1981. i koji je bio temelj Foekinosovih istraživanja. Tako je nastao ovaj roman, zapravo duga pjesma, o inventivnoj modernističkoj slikarici koja je napokon svima znana – opus koji je nastao u samo 18 mjeseci, od 1940. do 1942. u izbjeglištvu, u francuskom gradu Saint-Jean-Cap-Ferrat. Danas znamo tko je Charlotte, ne samo zbog Stolpersteine, zlatne pločice pred kućnim brojem 15 u ulici Wielandstrasse, Charlottinom domu (a tu je i  spomen ploča), izložbi već i ovog romana koji je prodan u tri milijuna primjeraka i bila u Francuskoj 2014. najprodavanijom. Foenkinos je deset godina tragao za ostacima života slikarice, posjetio mjesta u kojima je živjela, škole, gradove, stanove u kojima je živjela, tražio ljude koji je pamte, tražio činjenice, sjećanja, detalje… pronašao je čak i unuka čovjeka koji je Charlotte izdao nacistima i zbog kojeg je ubijena…  Napisao i scenarij i nadamo se filmu, ali iznad svega da ovakvih tragedija više ne bude.

Češljugar, The Goldfinch, Donna Tratt, 2013.

Češljugar ili štiglić malena je ptica iz porodice zeba. Lijepu malu ptičicu koju se ljudi često držali u krletkama i zbog prekrasnog pjeva i jer se mislilo da nosi dobro zdravlje, u talijanskom je renesansnom slikarstvu simbol kršćanskog otkupljenja i Muke Isusove. Tu je popularnu ptičicu naslikao Carel Pietersz Fabritius (zapravo Carelsz, ali kako je radio kao tesar otud i njegovo novo ime, Fabritius, latinski tesar), nizozemski slikar, učenik Rembrandta koji je živio i radio u Amsterdamu. I njegova su dva brata bili slikari. No, roman ne govori o Fabritiusu već o dječaku Theu Deckeru koji s majkom posjećuje muzej MOMA u New Yorku i čudom preživi teroristički napad. Majka je poginula, a umirući starac do njega moli dječaka da spasi sliku. Pogađate koju, jer glavni junak ili možda bolje, pokretač cijelog niza događaja je slika, i to upravo ta, Fabritiusova. Recimo i da je ovaj veliki umjetnik ostavio iza sebe tek nekoliko slika jer je poginuo s 32 godine u eksploziji barutane u Delftu u listopadu 1654. -  poginulo je stotinu ljudi, razrušena četvrtina grada pa tako i njegov studio i njegove slike. Zato su toliko vrijedne, a tri su najpoznatije: "Pogled na Delft", "Stražar" i naravno, "Češljugar", Het puttertje kojeg je naslikao 1654. Danas slika stanuje u muzeju u Haagu. Slika je savršena, dimenzija samo 33.5 x 22. 8 cm. Nakon Carelove smrti slika je bila izgubljena više od dva stoljeća prije nego su je ponovo otkrili u Bruxellesu. O slici ćemo reći da je ulje na platnu, da je se 2003. za restauracije pregledalo rendgenom i infracrvenim zrakama. Ploča na kojoj je naslikana debljine je 8 do 10 mm, što nije tipično za malu sliku. Vjeruje se da je ploča bila dio većeg komada drveta jer su pronašli ostatak drvenog klina. Maknuli su žuti lak, pa su zasjale boje, a malena bijela udubljenja vjeruju nastala su pri eksploziji. A kako je obilježila život maloga Thea pročitajte sami.

Gala – Dalí, Carmen Domingo

Salvador Dalí volio je dvaput – prvo Lorcu, a onda Elenu Ivanovnu Diakonovu Galu. No, iako strastven, kao ljubavnik nije nikada mogao ostvariti blizak, intiman tjelesan kontakt. Gala je pak bila putena i muškarce bi zavela i odbacila – osim Dalíja koji je postao njezin životni projekt. Karizmatična, inteligentna, pohotna i s nevjerojatnim instinktom za preživljavanje 16 godišnja se Elena pomoću tada 16 godišnjeg bogatog mladića, a budućeg velikog francuskog pjesnika Paula Éluarda izvukla iz Rusije i tadašnjeg života. Udala se za njega, ona je bila i ostala njegovom ljubavi života i opsesijom. Nakon nje on je doduše volio, ljubio, ali na jedan njezin mig ostavio bi sve. Upoznali su se u sanatoriju u Davosu u kojoj su se oboje liječili od tuberkuloze. Udala se za Paula, upoznala krug nadrealista te čak bila pomalo dio kruga zahvaljujući braku s Paulom. Kad su upoznali mladog Španjolca Salvadora Dalíja, u trenu je ostavila i muža i kćer. Nakon udaje za Salvadora Elena postaje Gala. Zavela je ona i Maxa Ernsta, a nakon ljubavnog trokuta s njim i Paulom ostavlja obojicu zbog Španjolca u kojem vidi potencijal. Salvador je bio potpuno ovisan o njoj, bila je njegova muza, centar svijeta i dao bi joj sve osim tjelesne ljubavi koju je ona zato nalazila među mladićima, ribarima, nepoznatim muškarcima koje je trebala samo za seks. Priča o Gali fascinantan je prikaz neobične žene, vremena u kojem su umjetnici mijenjali svijet,  i života genijalnog slikara i umjetnika.

Claude & Camille: A Novel of Monet, Stephanie Cowell

Mladi je Claude Monet odlučio da će radije imati težak život slikajući pejzaže nego li preuzeti očev posao u francuskom primorskom gradu. Rođen je u Parizu, u obitelji Parižana, kršten kao Oscar, a kasnije se obitelj preselila u Le Havre gdje je otac namirnicama snabdijevao brodove. Claude je želio slikati. Naoružan samo svojim snovima i nagonom za stvaranjem novog stila umjetnosti krenuo je u Pariz. On će postati najdosljedniji impresionistički slikar, po njegovoj slici Impression, soleil levant, Impresija, zalazak sunca nazvan je cijeli tada novi stil slikanja. Slobodni pokreti kistom, grudice boje i slikanje u prirodi tada neshvatljivo ustaljenim slikarskim krugovima ipak je pobijedilo, a Monet je svoj štafelaj nosio sa sobom, na otvoreno, na plažu, na željezničku stanicu, a imao je i brodić u kojem je slikao, a koji je preuredio da bi mogao slikati ploveći Seinom – očaravalo ga je svjetlo. Njegove su slike lopoča i danas pojam savršenstva.. U Parizu će upoznati glad, siromaštvo, naličje grada, ali i steći prijatelje - Renoir, Cézanne, Pissarro, Manet - grupa će protresti ustaljene slikarske vode. Monet je i volio lijepu parišku djevojku koja je svoj život odbacila zbog slikara. Camille Doncieux Monetova je žena, muza, prijateljica, ljubavnica, majka njihova dva sina Jeana i Michela, ona vjeruje u njega i kad žive u bijednim hladnim sobičkima, gladni. Camille je imala vlastite demone - tajne koje će, kad ih otkrije, Moneta duboko potresti. Ali, to nije bilo ni važno jer je Camille dijagnosticirana tuberkuloza 1876., pa sele u selo Vétheuil u kuću bogatog Monetovog prijatelja Ernesta Hoschedéa koji je bio vlasnik robne kuće, prijateljevao je s impresionistima i bio mecena Monetu.  Liječnici su 1878. otkrili da Camille a ima rak maternice i godinu dana kasnije ona umire s 32 godine. Nakon tugovanja Monet se baca na posao, slika isti pejzaž u različita doba dana, sezone ne bi li pokazao promjenu svjetla, a o sinovima brine Alice, Ernestova žena koja je i majka šestoro djece. Brinula je o Ernestu koji je bankrotirao, a pogreb dragog prijatelja platio je Monet. Spojeni ljubavlju prema djeci oni se zbliže i na kraju vjenčaju, a Monet će iz vlaka vidjeti komad zemlje u kojem će zasaditi valjda najljepši vrt… no Camille nikada neće preboljeti. Dirljiva ljubavna priča i život slavnog slikara zarobit će vaše srce.

Chagall, Moj život

Na nedavnoj izložbi djela Marca Chagalla u Zadru, u Kneževim dvorima, vrtio se i film. Riječi slikara moraju vas dotaći, pa niste li do sada, svakako pročitajte "Moj život". Knjiga nije faktografski životopis već zapisi. Oduševit će vas, zbuniti, veseliti, raznježiti, zastrašiti, dirnuti, nasmijati taj bjeloruski genijalac iz Vitebiska po čijim slikama lete zaljubljeni parovi. Marc je Bellu Rosenfeld vidio prvi puta 1909. i oboje su se zaljubili na prvi pogled. On je bio slikar, ona spisateljica. Zbog nje se iz Pariza vratio kući, vjenčali su se 1915., a onda zapeli u revolucijom blokiranoj Rusiji. S kćeri Idom napustili su Rusiju 1922. u koju se nikada više neće vratiti.  Došli su do Njemačke, pa Pariza, no dogodilo se nešto strašno. Bella je umrla od infekcije grla 1944. Kćer Ida upoznala ga je 1952. s Valentinom Vavom Brodsky koja je trebala biti njegova domaćica. Chagall je taman izašao iz veze s Virginijom Haggard, no Vava ga je osvojila. Vjenčali su se u srpnju 1952., živjeli u provansalskom gradu Saint-Paul-de-Vence, a ona ga je ohrabrivala da radi vitraje. U braku su bili 33 godine, do Chagallove smrti. On je umro 1985. a Vava 1993.

Slučaj Camille Claudel, Dossier Camille Claudel: Jacques Cassar

Izgledalo je da je povijest lijepu i talentiranu kiparicu Camille Claudel osudila na zaborav, ali Jacques Cassar napisao je 1981. roman nakon dugog i predanog istraživanja. Čak je dvanaest godina kopao po knjižnicama, arhivima i muzejima ne bi li složio mozaik o životu ove izuzetne žene na silu gurnute u zaborav. Nije morao izmišljavati zaplete – za to se pobrinuo njezin život Cassar nam daje cjelokupnu arhivu, do tada neobjavljena pisma, dokumente, članke i strpljivošću povjesničara slaže sliku kojoj su nedostajali mnogi dijelovi. Zahvaljujući njegovom talentu i strasti imamo sjajan roman koji je za prepoznavanje Camilleinog talenta napravio zaista mnogo. "Za život Camille Claudel" Charles Morice rekao je 1907: "Talenat Camille Claudel jedna je od ponosa, ali istodobno i sramota naše zemlje." I doista. Camille je odjednom imala strastvene branitelje, i kao da su svi zavoljeli ženu raskomadanu između sna o zajedničkoj ljubavi i kiparstva. Tko je bila Camille Claduel? Francuska kiparica i grafička, sestra pjesnika i diplomata Paula, rođena je na sjeveru Francuske i od malena je fascinirana kamenom i zemljom. Kako je dio obitelji preselio 1881. u Pariz, Camille će upisati akademiju Colarossi, jednu od rijetkih koja je primila djevojke. S 20 godina počela je raditi kod velikog Augusta Rodina i uskoro postala njegovom studenticom, muzom i ljubavnicom. Iako se u mladu i lijepu Camille zaljubio, Rodin nije želio napustiti Rose Beuret s kojom je bio u vezi 20 godina. Camille je pobacila njegovo dijete, zbog veze s njim majka ju je odbacila, a ni kao umjetnica nije imala sreće jer su njen rad kritizirali kao pobunu protiv prirode. Bilo je i onih kojima je bilo jasno da je njezino kiparstvo djelo genija. Kad je Rodin vidio njezin kip "Starost" bio je šokiran i ljut. Ne može biti nitko veći od njega. Ljubav je nestala, a on je prestao pomagati Camille - pitanje je - je li to napravio jer ga je prestrašio njezin talent i stil koji je pronašla, jedinstven i prepoznatljiv kao samo njen. Camille je ljubav pronašla u kiparskom attelieru, barem je tako mislila. Camille je uništio muškarac koji je bio njezina ljubav, mentor, partner i idol sve dok nije vidio da će biti bolja i veća od njega. Camille je utonula u ludilo. I dan danas se raspravlja koliko je Rodin zaista utjecao na nju, te koliko je njezinog rada u njegovim kipovima jer mu je godinama asistirala. Na žalost, Camille su 1905. proglasili mentalno bolesnom, ona je pak uništila većinu svojih djela, a kako je slomljena i izigrana pokazivala znakove paranoje dijagnosticirana joj je shizofrenija. Bila je uvjerena da joj Rodin radi o glavi. Nikad se nije vratila na kiparsku i umjetničku scenu -  primljena je u psihijatarsku bolnicu. Majka joj nikada nije došla u posjet, a brat u 30 godina samo sedam puta. Danas ćete čuti da je Camillein brat bio priprost i glupav, da je zarobio svoju sestru koja je na kraju, nakon 30 godina u ludnici umrla u dobi od 78 godina. Što je mogla dati, koliko je mogla (i trebala) promijeniti u svijetu kiparstva možemo samo pretpostaviti. Danas je priznata i cijenjena, a muzej Camille Claudel otvoren je 2017.

Moj prijatelj Rembrandt, The Life and Times of Rembrandt van RijnHendrik Willem Van Loon; Moj prijatelj Rembrandt / prema dnevnicima dr. Joannisa Van Loona napisao, dopisao i priredio Hendrik Willem Van Loon

Rembrandt je živio u zemlji vjetrenjača, u doba kad nije bilo lako preživjeti od kista. Njegova je "Noćna straža" možda je danas i najpoznatija, ali nije odmah bilo tako. Slika je bila odbijena, ismijavali su je i omalovažavali, a zanimljiv razlog dao je u dokumentarcu "Rembrandt's J'Accuse", "Rembrandtovo Optužujem" slavni Peter Greenaway nakon svog igranog filma Nightwatching – tvrdi kako je Rembrandt u vremenu kistom ovjekovječio zavjeru. Kako bilo, danas je baš taj prikaz noćne straže holandska kulturna i turistička vrednota, a on priznat kao jedan od najvećih, najutjecajnijih i najvažnijih slikara u povijesti, genijalac u povijesti umjetnosti i jedan od najvećih ljudi u povijesti čovječanstva. Nizozemsko-američki pisac, povjesničar, novinar i autor dječjih knjiga, napisao je knjigu o Rembrandtu, romansiranu biografiju koja će dati priliku da otkrijete život jednog od najvećih slikara.

Skandal s Modiglianijem, Modigliani Scandal, Ken Follett, 1976.

Što se dogodi kad se otkrije novo djelo nekog slavnog slikara? Mnogo uzbuđenja, nevjerice, radosti, ali sve može otići i u drugom smjeru. Troje ljudi traže do sad neotkrivenog Modiglianija: u Parizu je to ambiciozni mladi povjesničar umjetnosti, a u Londonu ugledni londonski trgovac i vlasnik galerije koji na poslu ima financijsku krizu, a kod kuće nezadovoljnu ženu. Tu je i bijesni mladi slikar koji je smislio odličnu osvetu pa taman povlači posljednje poteze kistom na krivotvorini, a glumica će odigrati ulogu koja joj neće donijeti dobre kritike jer se ne odigrava na pozornici. Životi lovaca na remek djela, krivotvorina i lopova preklapaju se i počinje potjera za slikom preko Europe – tko će se domoći Modiglianijevog platna?

Napisala : Sandra Veić Sukreški

Pretraga

Tečaj €/kn: 7,53450 2022-11-26 09:24:41