PET najdražih knjiga F. M. Dostojevskog - kojima se uvijek vraćao

U svojim je bilješkama i pismima Dostojevski često spominjao pisce i pjesnike koje je volio i cijenio. Divio se romanu "Oblomov" Ivana Gončareva, snažno preporučio Tolstojev "Rat i mir", a odano je čitao djela Puškina, Gogolja, Tolstoja... Fascinirala su ga i djela Charlesa Dickensa, Victora Hugoa, Honoréa de Balzaca, Sir Waltera Scotta, Lorda G. G. Byrona, Shakespearea i Diderota. Što je čitao odnosno kojim se knjigama vraćao Dostojevski, kojima se divio, a koje su mu bile izvor nadahnuća?

1. Pikova dama (Пиковая дама) Aleksandar Puškin

Priču s elementima nadnaravnog Puškin je napisao u jesen 1833. u Boldinu i objavio je u ožujku 1834. Po njoj su opere skladali  Čajkovski, Fromental Halévy i Franz von Suppé jer je zaista odličan predložak za dramu! Izaziva jezu a Dostojevski je od malena volio Puškina, mnoge je pjesme znao napamet, a priču o kockanju je on, pasionirani kockar deset godina, dobro razumio – priča je to o pohlepi i fatalnim posljedicama..

U bolnici u Sankt Petersburgu časnik njemačkog podrijetla Hermann iz dana u dan gleda kako drugi časnici kockaju, no on nikad ne sjeda za stol. Kad Tomsky, jedan od časnika ispriča kako je njegova 87 godišnja baka Anna Fedotovna Tomskaja , grofica prije mnogo godina kockala faro, sve izgubila, a onda imetak vratila jer je znala tajnu o tri karte koju joj je otkrio ozloglašeni grof St. Germain, Hermann postaje opsjednut. Ima i plan – udvarat će Liyzavjeti Ivanovoj, mladoj grofičinoj štićenici. Kad uđe u kuću kao udvarač, traži od grofice da mu oda tajnu. Kad ova odbije, on izvlači pištolj i prijeti joj i ona od straha umire. Hermann bježi, priznaje djevojci što se dogodilo i ona je zgrožena njegovom em pohlepom em lažnom izjavom ljubavi. Hermann dolazi na grofičinim pogreb i prestravljen je kad vidi kako grofica otvara oči u lijesu i gleda ga. Te noći pojavljuje mu se njen duh i kaže mu koje su to tri tajne karte - trojka, sedmica, as - da mora igrati samo jednom svake večeri i naredi mu da oženi Lizavyetu. Hermann prve večeri nosi cijelu svoju ušteđevinu u salon Chekalinskog gdje bogataši kockaju faro za visoke uloge. Prve večeri uloži sve na tri i dobije… ali to je tek početak...

Lik stare grofice Puškin je "oblikovao" po princezi Nataliji Petrovnoj Golicini, dvorskoj dami pet ruskih careva. Kad je napisao "Pikovu damu" ona je imala 92 godine. Po legendi, Golicina je bila uspješan kockar, a kad je njezin unuk izgubio mnogo novaca kartajući i došao do nje moliti novac, otkrila mu je tajnu tri karte koje joj je u Parizu otkrio grof Saint-Germain. Grofica u priči je umrla, no Golicina je nadživjela Puškina i doživjela 97 godina.

Prema Fjodoru Dostojevskom, Puškinova priča je "vrhunac umjetnosti fantastičnog". Čitajući pomislimo da je vizija grofice bila tek priviđenje, no je li? Na kraju priče Puškin ne daje konačan odgovor. Sami moramo odlučiti je li mu se grofica Hermannu ukazala u njegovim mislima ili je on zakoračio u svijet nadnaravnog. Kritičari su pokušali odgovoriti na to pitanje koristeći niz kriptografskih tragova unutar teksta i spominju tri elementa: podrijetlo trojke, sedmice i asa; je li Hermann mogao saznati koje su to karte bez intervencije duha i objašnjenja Hermannove pogreške...

2. Don Quixote (El ingenioso hidalgo don Quixote de la Mancha) - Miguel de Cervantes Saavedra

Romanu o lutajućem vitezu Dostojevski se često vraćao. Ovaj po mnogima prvi roman u književnosti Fjodor je volio, mnogo ga je puta čitao i držao ga velikim izvorom inspiracije. Kako je izjavio, bio je "zadivljen čednošću, najvišom čistoćom tipova i ideala, te skromnim šarmom strogog i suzdržanog tona priče".

3. Uskok; ili Venecijanska priča (L' Uscoque) - George Sand

Amande je bila poklonica romantizma i realizma, i divila se dramskim pjesmama Georgea Gordona Byrona. Glavna inspiracija za 'L'Uscoque' su joj bile Byronove tragične priče u stihovima, 'The Corsair' i 'Lara.' Ovo djelo poznate francuske književnice odabrano je kao kulturno važno i dio je temelja znanja civilizacije kakvu poznajemo. Kratka priča iz 1838. o Uscoqueu, jednom od dalmatinskih gusara koji su preplovili Jadran u 17. stoljeću. Razgovor je to tri lika: Lélio, Beppa i Turčin Asseim Zuzuf koji kaže da je poznavao pjesnika Lorda Byrona koji mu je ispričao mu priču o Uscoqueu, koju je onda pjesnik malo „ iskrivi“o dok je pisao svoje pjesme, uglavnom Le Corsaire.  Lélio i Beppo mole da im objasni što je to uskok, a Asseim Zuzuf daje im objašnjava u nekoliko riječi i inzistira na činjenici da je pravi Uskok mnogo opasniji od prijateljski nastrojenog korsara kojeg opisuje Byron. Zaintrigirani, traže više detalja i Zuzuf priča priču o Uscoqueu.

'L'Uscoque' je smješten na prijelazu u 17. stoljeće. Mladi Venecijanac, Orio Soranzo, ženi se Giovannom, kćeri admirala Morosinija, a kao miraz dobije i veliki imetak i vojni čin. Njegova misija je borba protiv morskih gusara i zaštita venecijanskih trgovačkih brodova. Ali, kad je izgubio ženino nasljedstvo, Orio staje na stranu gusara. Dok je Giovanna zatočena u dvorcu, njezin muž uživa u društvu konkubine Naam. Vječni sukob između dobra i zla završit će smrtnim slučajevima.

Osim Dostojevskog i Flaubert je cijenio ovo djelo, pa prijatelju Ernestu Chevalieru piše: “Nedavno sam pročitao L'Uscoque George Sand. Pokušajte si nabaviti ovaj roman i vidjet ćete da je taj Uscoque čovjek koji zaslužuje vaše poštovanje. Dostojevski je bio tinejdžer kad je pročitao priču: "Imao sam, čini mi se, šesnaest godina kad sam prvi put pročitao pripovijetku L'Uscoque, jedno od najzanosnijih djela... Sjećam se da sam cijelu noć imao groznicu zbog toga." Da, taj gusar bio bi - naš uskok.

4. Jadnici (Les Misérables) Victor Hugo

Odmah kako je objavljen 1862. Hugov je zaista ogroman roman postao hit. Herojstvo i žrtva, ljubavi i prijevare, sramota i milosrđe – sve je tu i to napisano tako da su čitatelji preskakali obroke kako bi što prije pročitali više od tisuću stranica velebnog romana. Dostojevski je u jednom pismu priznao da „suprotno od onog što svi naši stručnjaci tvrde, Jadnici trebaju biti postavljeni iznad „Zločina i kazne“. Sudbina Jeana Valjeana koji u zatvor odlazi zbog krađe jedne štruce kruha za djecu svoje sestre, nakon 19 godina zatvora je ruina – vremešno lice, prljava odjeća odbija sve poglede osim one biskupa Myriela koji mu pruža pomoć. Dostojevskog je oduševila intriga, neizvjesnost, zapleti, raspleti i taj roman o ljudskoj snazi i uz to sjajno napisan. Cijenio je i druga djela Hugoa – "Posljednji dan osuđenika" nazvao je "pionirskim elementom na rubu nadrealizma", i sam preveo roman na ruski. Dapače, Hugoa je usporedio s Homerom tvrdeći da ih spaja "dječja vjera u boga poezije".

5. Candide ili Optimizam (Candide, ou l'Optimisme) – Voltaire

Kratki roman pun ironije s kojom govori o društvenim normama, vjeri, kulturi, strahovima da bi na kraju zaključio kako je život vraški težak, ali da postoji svjetlo na kraju tunela donio je Voltairu priznanje. Candide je mladić koji vjeruje u najbolje, no kad se nađe licem u lice sa životom i kad mora putovati svijetom vidjet će stvari iz nove perspektive.

Dostojevskog jedan kolega baš nikako nije volio.

Dostojevski je jedan od najvećih pisaca pa je pomalo smiješno znati da, dok su ga cijenili mnogi pisci, jedan nije mogao smisliti: Nabokov je mrzio Dostojevskog, ali da budemo fer, mrzio je on i jazz, javne bazene, psihoanalizu, Thomasa Manna, Williama Faulknera. Taj isti čovjek je u jednom interviewu za novine na pitanje koja je najbolja stvar koju čovjek može učiniti u životu , rekao je: "biti ljubazan, biti ponosan, biti neustrašiv". A onda rekao "Brecht, Faulkner, Camus, mnogi drugi ne znače mi apsolutno ništa i moram se boriti protiv sumnje u zavjeru protiv svog mozga kad vidim kako ih kritičari i kolege autori bezobrazno prihvaćaju kao "veliku književnost" ... Ezra Pound, taj totalni lažnjak". Pitao je kako se "...na primjer, Mannova glupa "Smrt u Veneciji" ili Pasternakov melodramatični i zlobno napisani "Živago" ili Faulknerove kronike u kukuruzu mogu smatrati "remek-djelima", ili barem onim što novinari nazivaju "velikim knjigama"... Za mene je to apsurdna zabluda, kao kad hipnotizirani osoba vodi ljubav sa stolicom." Nije volio ni Hemingwaya, ni Gogolja, Josepha Conrada, T. S. Eliota, a iskreno je i duboko mrzio Prousta. Ne, Nabokov nije bio ljubazan - opus je Dostojevskog smatrao sićušnim i nedoraslim, a opisao je i kratko "Zločin i kaznu" i to ovako: "Koga briga?" 

Sandra Veić Sukreški