Marilyn Monroe - žena koja je voljela knjige i koja je mnogo, mnogo čitala. Jeste li načitani kao Marilyn Monroe?

Današnja je priča i o knjigama, piscima, izdajama, prijateljstvima, inspiraciji, piščevim blokadama i jednoj ikoni. Ikona je jedna žena snažne volje koja je promijenila mnogo a da za to, tek posljednjih desetak godina dobiva hvale i zasluge iako je od njene smrti prošlo više od pola stoljeća. Ona je i danas nesumnjivo simbol lijepe i seksi žene, ali je otvaranje arhiva, nalaženje dokumenata i u neku, ruku liberalizacija Hollywooda u kojem više ne vladaju diktatori, te progovaranja ljudi koji su danas prestari da bi ih mogao progutati mrak, dalo milijun novih podataka i otkrića pa se cijela slika o Marilyn Monroe promijenila. Ovo nije samo priča o knjigama i ženi koja je obožavala čitati, već i o zlatnom dobu Hollywooda koji je ispod sjajnog zlata imao mnogo mračnih priča. Ako vas zanima i imate strpljenja, pročitajte priču o jednoj strastvenoj čitateljici jer su neki komadi i triler i krimić, romantični roman i saga.

Kako je Norma uz pomoć knjige izmislila Marilyn!

Hrabra i pametna, sposobna i vrijedna, talentirana glumica, vješta poslovna žena, odlična producentica i scenaristica, žena o kojoj je napisano preko tisuću kojekakvih knjiga i danas je predmet istraživanja a njena nagla smrt, u neobičnim okolnostima, ljubavna veza s Bobbyjem Kennedyjem, traljava policijska istraga i mnogo laži isprela je jedan od najvećih mitova 20. stoljeća u filmskom svijetu. O nikome nije napisano toliko laži kao o njoj, o nikome nije plasirano toliko neistina u knjigama u kojima svatko "zna" pravu istinu. Uostalom, sva sila dokumentaraca, igranih "biografija", "knjiga koje napokon otkrivaju" i kojekakvih napisa i dalje možda dižu gledanost i tiražu, ali i pokazuju svu glupost tabloida i kako baš svatko može napisati knjigu o nekome. Neki vole njenu ljepotu, neki ranjivost i nježnost koju je skrivala ispod teške filmske šminke. Njena slika, prema van bila je i ostala jednim od najboljih projekata u vrijeme kada marketing i P. R. nije bio kao danas. Jednom je pitala Trumana Capotea, svog prijatelja, "ako te ikada netko pita kakva sam bila, što sam bila, što bi rekao?" On je odgovorio - "uh, morat ću razmisliti" i to nakon razgovora o popularnosti Elizabeth Taylor koju su cijenili više. "Obje imate drugačije glasove (Tayloričin je bio meketav) i obje nosite srce na rukavu" rekao je. No, Marilyn je bila daleko kompleksnija nego bi to itko (tada) pomislio. Tada su već svi u Hollywoodu znali da je pametnija, talentiranija od Taylorice, ali je ipak bila potplaćena, necijenjena i nepoštovana,  a njena je pamet bila dobro čuvana tajna. Capote je želio da Marilyn u "Doručku kod Tiffanyja" glumi Holly po kojoj je i napisao taj lik (siromašne djevojke koja dolazi u veliki grad) i bio oduševljen njenom audicijom. Ulogu je dobila Audrey Hepburn. Željeli su da igra Baby Doll, ali je ulogu dobila Carrol Baker. Kada je Maria Schell odigrala u "Karamazovima" Grušenku jedan je kritičar rekao "a sad zamislite kakva bi Grušenka bila Monroe. Bila bi idealna, sjajna!" Da je barem imala priliku... Ismijavali su je jer je pročitala Dostojevskog. Istovremeno, ljudi koji su je poznavali godinama poput njenog šminkera, nekih fotografa, kolega i književnika, muževa i svekra Millera, znali su da je Marilyn krhka, hipersenzibilna i pametna žena. Režiser Joshua Logan rekao je kako nakon što je upoznao Marilyn prvi puta vjeruje da netko može biti obrazovan i bez velikih škola. Ali, Hollywood tog vremena bila je arena, sve se vrtjelo oko novca i zarade, najveći studiji podmetali bi i šurovali ne bi li napunili blagajne. U takvom svijetu mnogo je ljudi izgorjelo, glumci su padali od iscrpljenosti, završili u bolnicama, razbolijevali se, propili se, umirali mladi...

Zanimljivo je kako vrijeme zaista radi u korist nekim ljudima iako je neke urbane mitove teško razbiti. Kad se balon koji je studio napuhao, zajedno s tabloidima, oko Marilyn ispuhao, počela se pojavljivati istina. Da, imala je užasno djetinjstvo i da, nije imala sreće s muškarcima. Da, imala je aferu s JFK-om kao i mnogo glumica tog vremena jer ovaj je bio predator poput oca pa bi ih "prebacio" mlađem bratu a ovaj - najmlađem bratu. Bobby se zeznuo s jednim - bojao se svoje (plodne) žene Ethel, ali se zaljubio u Marilyn. Želio je nježnu i prekrasnu glumicu koju su čak i neki članovi obitelji prihvatili kao Bobbyjevu curu (postoji pismo), ali se bojao gubitka položaja, moći, utjecaja na bratovu karijeru. Danas se zna kako je petljanje s mafijom samo ubrzalo njihove tragične krajeve. Bila su to druga vremena. Kada je došla u Tvornicu snova, Marilyn je bila mlada djevojka koja je strašno mnogo učila i od modela relativno brzo došla od glume, ali - filmske. Potom je dobivala glavne uloge i imala plan. Poznavala je mnoge književnike i kao strastvena čitateljica mnoge cijenila i s mnogima prijateljevala, pročitala je tonu knjiga. Bellow je s njom bio oduševljen, a Norman Roston i njegova žena do smrti su joj bili prijatelji, Jean-Paul Sartre obožavao ju je i želio da glumi u filmu (za koji je napisao scenarij), "Freud" i to nimalo laku ulogu - histerične pacijentice. Imala je čvrstu namjeru glumiti u Shakespeareovoj Lady Macbeth i iako je dobila Zlatni globus, Donatella, Kristalnu zvijezdu i mnoge nominacije za posljednja tri filma, sigurno bi je nagradili za "Something's Gotta Give" da je film završen i da je prije toga nisu - mnogi tvrde - ubili. Prvo, moramo podsjetiti, Marilyn Monroe se izgovara "meri-lin" a ne "Merlin" (to je čarobnjak, ne?) a korijeni ovog krivog i uvriježenog "čitanja" su u jugo transkripciji kada je i sirota "ejva" postala "Ajva" (Gardner), kao i niz drugih imena koja su krivo "preveli." Nije mogla u školu pa je sama učila i čitala Rođena je 1. lipnja 1926. (ove bi godine navršila 89 godina) u Los Angelesu. Otac je nju i majku napustio kada je Norma Jean bila beba. Majka je bila religiozni fanatik i psihički bolesna žena. Kao mala Marilyn tj. Norma je nastupala u radio drami, a bježeći, kao i toliko drugih mladih ljudi u kino zavoljela je čaroliju velikog platna. Kada je imala tri godine majka, koja je radila na filmu kao tehničarka, dobila je živčani slom i završila u ludnici jer su žene u njenoj obitelji obolijevale od sifilisa (koji je od očeva prelazio na majke  na djecu). Malu je sifilis preskočio, ali je ludilo njene mame uništilo Normino djetinjstvo -  pala je pod državnu skrb, selili su je od jedne do druge udomiteljske obitelji, sve skupa 11 njih, a dvije je godine provela u sirotištu u Los Angelesu. Imala je jednu dječju knjigu i jednu knjigu molitvi koje je vukla sa sobom od doma do doma i mnogo snova koje je odlučila ispuniti. Udala se sa 16 godina 1942. za sina susjede, Jamesa Doughertyja (kasnije policajca kojem je druga žena zabranila da ikada ide u kino i pogleda film bivše žene) kako bi se riješila državne skrbi i s čvrstom namjerom da nikada više ne bude gladna, prljava i bez odjeće. Radila je u tvornici Radioplane Company gdje su žene pregledavale padobrane za vojsku. Jedan je vojni fotograf radio reportažu i ženama koje pridonose ratnim naporima i - zvijezda je rođena. Ubrzo je Norma skratila kosu, obojila je u plavo, počela raditi za modnu agenciju. Čim je mogla, počela je raditi na sebi. Kad je dobila, nakon niza snimanja reklama i modeliranja, prvu priliku, potpisala je 1946. ugovor s filmskim studijem 20th Century Fox i dizala se rano ujutro dok su ostali "klinci" pod studijskim ugovorom spavali. Tri sata glume, kratki ručak pa sat plesa, sat mačevanja, sat pjevanja i sat jahanja. Dizala je utege i trčala kada nitko nije joggirao, surfala i skijala na vodi. Zdravo se hranila. Prakticirala yogu koju je naučila od Indre Devi, indijske zvijezde koja je za klijentice imala i Oliviu de Haviland, Gloriu Swanson, Elizabeth Arden i Gretu Garbo. Prezirala je plastične operacije, pila samo šampanjac, uglavnom čaj, kavu ili vodu jer je imala kolitis, a s druge strane nikada ni o kome nije izrečeno toliko laži, fingirano toliko fotografija i napisano toliko gluposti. Čitala je kao manijak i učila da bi nadoknadila školu a i jer je obožavala čitati. Uvijek je žalila što nije mogla studirati ali je išla na predavanja na UCLA iz književnosti umjetnosti. Čitala je sve, od klasika, modernih američkih pisaca i dramatičara, antičke književnosti, Rusa, voljela je poeziju ali je čitala i knjige o psihologiji, anatomiji, religiji, biografije... Ako je Oprah nedavno otkrila Americi "Anu Karenjinu" na naše zaprepaštenje možemo samo zamisliti kako bi se Marilyn tome čudila. Od svih je mladih modela i manekenki snimila najviše reklama i reklamirala najviše proizvoda; prva je najfotografiranija žena na svijetu, prvi seks simbol koji i pola stoljeća nakon smrti mami uzdahe (i Mae West, Betty Grable i druge pale su u zaborav), žena koja je ostala u kolektivnom sjećanju kao tip plave i glupe seksi žene. To je bila uloga koju je sama odabrala kako bi se probila u svijetu filma i pažljivo osmislila sve, uz pomoć - knjiga. Potpisivala se kao Zelda Zonk, Faye Miller i kojekakvim duhovitim imenima a za filmsko ime smislila je Jean Adair. U studiju su joj predložili Marilyn, pa je za prezime uzela bakino, Monroe. Marilyn Monroe postala je službeno tek 1956. kada je već bila slavna. Bila je visoka 166,6 imala 53 kg, a mjere su joj bile, studio je tvrdio 94 - 58.4 - 91, a garderoba  89 -56 -89, broj cipela 38-39. Daleko od plasiranog kako je bila "debela". Dapače, njen je struk bio uži od tadašnjeg prosjeka Amerike, a i brojevi onda i danas se, u mjerama razlikuju o čemu je isto pisano - ali bila je skladno građena i s oblinama. Nije bila ni "debela" ni mršava. Imala je božanstveno tijelo, ali - i pamet. Bila je konstantno potplaćena: u filmu "Muškarci više vole plavuše" Jane Russell platili su za isti film deset puta više; za posljednji, "Something's Gotta Give", dali su joj 100.000, a Deanu Martinu pola milijuna dolara dok nije okrenula ploču. Taylorici za "Kleopatru" milijun. Ali, na kraju je Marilyn zaradila milijun, jer joj je "20th Century Fox" prvo dao otkaz a onda je, četiri dana prije smrti ponovo zaposlio i platili bi joj milijun za dva filma jer je samo ona mogla spasiti posrnuli studio "20th Century Fox" od bankrota. Marilyn je nosila novac u kino blagajne. Ona je bila "zlatna koka" Foxa i američkog filma. Smatra se da su sve skupa na njoj zaradili tadašnjih 200 milijuna američkih dolara. Samo na njoj! Ili - jedino na njoj? 20th Century Fox Darryl F. Zanuck, šef "20th Century Foxa" žene je doživljavao kao meso. Svim je glumicama želio lupiti žig da su njegove, Foxove i jedino ga je zanimalo da filmovi pune blagajne. Marilyn nije razumio, smatrao je da je glupa i bez veze i lako zamjenjiva što je mislio i za većinu "svojih" glumica. Ali, ova je imala plan. Proučila je anatomiju i naučila kako funkcionira tijelo. Iz knjige "The thinking body" je usvojila nekoliko stvari - glas, disanje, držanje tijela i hod. Zato je u sceni filma "Niagara", jedinom u kojem je glumila zlu ženu (ako ne zanemarimo "Don't Bother To Knock" iz 1952. u kojem glumi poremećenu dadilju), promijenila filmski svijet. Hoda od kamere, snimaju je s leđa i nitko nikada nije tako hodao. Nitko, nikada. Np, katapultiralo ju je nešto drugo. Odjednom su, 1952. osvanule fotografije koje je snimila 1949., za honorar od 50 dolara. Hugh Hefner objavio ih je u svom "Playboyu" i - reakcija je bila strašna. Ona se nije sramila, nije se ispričala i nije joj je bilo žao. Rekla je samo: "bila sam gladna". Istina, to je bilo vrijeme promjene puritanske Amerike, počelo se pričati o seksu i seksualnosti, obline su se vidjele u modi, kupaći kostimi su postali kraći i laganiji, a ljubav, putena, pojavljivala se u glazbi, knjigama i naravno filmu. Osim toga javna je tajna bila da svi koji žele ulogu moraju proći "audiciju na kauču" a Marilyn nije o tome, kasnije, lagala. Rekla je "da, jesam, kao i svi". Zanuck je, nanjušivši novac naredio svojim producentima da nađu uloge za Marilyn u kojima će biti putena, seksualna, izazovna i lijepa. Glas koji je "izmislila", hod, pokreti bili su baš to - ona je bila hodajući seks. Svi su znali tko je ona preko noći. Publika je tražila još Monroe, kritičari su spominjali novu Foxovu zvijezdu. A zvijezda je imala ideju da na sebe svrati pozornost i onda, dobije priliku pokazati da je dobra glumica. No, nisu joj dali iz kalupa. Za "Muškarci više vole plavuše" dobila je 50 000 USD dok je studio zaradio 25 milijuna! Hefner koji je na temelju naslovnice stekao bogatstvo nikada joj nije dao ni novčića, ni rekao hvala, a novac koji je zaradio zapravo duguje Marilyn kažu.
Marilyn je svakog slobodnog trenutka, u pauzi snimanja, kod kuće radila na sebi, čitala i učila. Imala je knjige, bilježnice i marljivo je sama nadoknađivala manjak formalnog obrazovanja, kako je rekla jedna prijateljica, "vukla je knjige sa sobom kamo god bi išla i čitala je neprestano". Zato je nedavno, a nakon što se po američkim medijima počelo pisati kako je Marilyn bila izuzetno pametna i načitana žena i izvrsna glumica, podcijenjena i s potpuno krivom slikom u javnosti, u jednoj knjižnici postavljen natpis - "Jeste li načitani kao Marilyn Monroe?" i - priča se počela otpetljavati.

Načitana Marilyn

Šefove studija nije imali zanimalo znanje, učenje glume van onog filmskog a ni i poslovne ideje. Tek kada se Marilyn počela buniti zbog stereotipnih uloga krenula je priča kako je nepouzdana, da ne zna tekst i kasni a svi su filmovi snimljeni na vrijeme i u okviru budžeta. Drugi se puta udala za tada već umirovljenog i po nekima najslavnijeg Yankeeja i baseball legende Joea DiMaggia koji je želio imati ženu koja bi ga čekala s cannellonima kod kuće. Dvanaest godina stariji Joe mrzio je slavu i mislio je da će se i njegova prekrasna žena povući s filma kao što je on s terena. Uz to je bio dominantan, dosadan, ljubomoran, agresivan, počeo je i piti i brak je pukao nakon devet mjeseci. Ipak su ostali bliski sve do kraja njenog života, pomogao joj je naći kuću, kupiti namještaj i neki tvrde da su se ponovo trebali vjenčati ali to je sad već peta priča. U ubrzanim posljednjim mjesecima njena života kada se borila s tugom, razočarenjima i Foxom uspjela je na kraju ostvariti svoju ideju ali... Studio je napokon prihvatio Monroe kao neovisnu producenticu i glumicu prve klase, DiMaggio se, izliječen (od alkohola i napada bijesa) i dalje zaljubljen u Marilyn nastojao približiti kao nov čovjek. Odlučio je promijeniti i svoje interese (a to je bio zapravo samo jedan, baseball), pa je čitao i učio i dolazio k njoj. Čitali bi poeziju koju je Marilyn razumjela i sama pisala i koja mu je mogla objasniti "što je pjesnik htio reći." Svakako, Joe bi je zaštitio od Hollywooda, Bobbyja Kennedyja, Strasbergovih i psihijatra Kriss i Greensona. Zgodna je priča kako mu je poklonila, na početku braka zlatan medaljon s ugraviranim citatom iz  "Malog princa": prava je ljubav vidljiva srcem jer bitno je očima nevidljivo" a ovaj je pitao "što to do đavola znači?" Čitala je Flauberta i voljela "Gospođu Bovary", čitala je Conrada i Becketta, Sherwooda Andersona, Dreisera, Hemingwaya, Steinbecka, a on sportske stranice u novinama.  Voljela je "Na putu" Kerouaca, a Joeu su to bili bitnici koje nije razumio. Ipak, izgleda da je ponovo zadobio ljubav žene koju nikada nije prestao voljeti. Otputovali su na Floridu, proveli zajedno Božić, odletjela je u Meksiko, u rujnu je trebalo nastaviti snimati film, bila je zdrava i pila samo par tableta za spavanje. To je sve. Trebali su se ponovo vjenčati, tvrde... Svi znamo priču kako je nakon njene smrti on zatražio tijelo, organizirao pogreb, dao da je se odjene u najdražu zelenu Pucci haljinu i nisu, ni on ni njena financijska savjetnica, dozvolili da itko iz filmskog svijeta dođe blizu (Sinatra je pobjesnio). Dvadeset je godina Joe slao pola tuceta crvenih ruža na njen grob, tri puta tjedno i nikada nije govorio o njoj u javnosti. Nakon toga uplaćivao je novac u jednu humanitarnu udrugu za djecu jer je mislio da bi joj to bilo draže. Dok nije umro 1999. Navodno su mu zadnje riječi bile kako će sada napokon ponovo biti s Marilyn...

Arthur Miller

Millerov je razvod već bio u tijeku, žena ga je izbacila iz kuće, neki tvrde da su već Monroe i Miller bili u vezi, neki da nisu. Svi se slažu da je brak Millerovih bio užasan, a njegova zaljubljenost samo je ubrzala raspad. Po zakonu, morao je biti neko vrijeme odvojen od žene, pa je otišao u Reno i tamo upoznao neke ostarjele cowboye i napisao kratku priču o njihovim životima, promašenima, kako love divlje konje da bi ih prodali za hranu. Priču je objavio književni časopis, a zvala se "Neprilagođeni", "The Misfits." Da je bio lud za Marilyn nema sumnje (iako je to kasnije ublažio), ai da je bio u grdnoj nevolji, to je činjenica. Vrijeme je progona komunista, tzv. lova na vještice. Na listi je i Miller koji se morao pojaviti pred američkim komitetom za neameričke djelatnosti, HUAC-om. Tih 1950-ih u Americi je bilo moderno biti ljevičar i odlaziti na sastanke komunističke partije, po stanovima, kućama. Cijeli je niz ljudi iz filmskog svijeta bio na nekom od sastanka bez da su bili komunisti ili čak ljevičari. Kada je počeo progon nastala je paranoja i u Washington su morali svjedočiti glumci, režiseri, scenaristi, dramatičari... svi. Na kraju su nastale crne liste i službeno je zabranjen rad više od 300 ljudi a preko 3000 je izgubilo posao. Neki koji su završili na crnim listama su vrhunska imena tadašnjeg američkog umjetničkog svijeta. Dirigenti kao što su bili Leonard Bernstein, Edward Dmytrik, glazbenik Artie Shaw, pjevačica Lena Horne, diplomati, agitatori za civilna prava, pjevači, ekonomisti, novinari, nobelovci  i znanstvenici kao Albert Einstein, Linus Pauling, matematičar i fizičar Cornelius Lanczos, Oppenheimer (Manhattan Project). Potom režiseri Luis Buñuel, Jules Dassin, Martin Ritt, Orson Welles i Sam Wanamaker (koji je u Londonu kasnije napravio "Globe"), glumci Lucille Ball, Burgess Meredith, Chaplin, Dolores del Rio, Jean Seberg, John Garfield, Edward G. Robinson, Danny Kaye, pisci Bertolt Brecht, Heinrich Mann, Klaus Mann, Thomas Mann, Dorothy Parker, Dashiell Hammett i - Arthur Miller... McCarthy je bio luđak zbog kojeg je mnogo ljudi nestalo, ubilo se, umrlo u toj histeriji koja je zavladala Amerikom. Kod nas se o tome nije mnogo razglabalo, a cijela je sjajna ekipa umjetnika izbrisana preko noći. Elia Kazan je bio komunist i nesumnjivo veliki režiser, ali nikada mu nisu oprostili što je "prokazao" kolege. Na dodjeli počasnog Oscara 1999. pola dvorane nije se diglo - on je cinkaroš, štakor, a bio je član KP a uvijek je ostalo pitanje zašto je baš prokazao tih osam - sve od reda talentiranih pisaca, režisera, glumaca i scenarista. Kažu, jer ih nije - volio. Miller nije dao nijedno ime i pozvao se na Peti amandman. Dobio je 500 USD kaznu, mjesto na crnoj listi i izjavio kako mu je jedni plan završiti dramu na kojoj radi i oženiti ženu koju voli. To je bila Monroe i zapravo, tako ju je zaprosio. Njoj je to bilo čudno ali, zaljubljena je pristala. Objavili su zaruke, pa da će skoro vjenčati a uspjeli su se i civilno i po židovskom obredu vjenčati bez novinara 1. srpnja 1956. Miller se trebao pojaviti pred HUAC-om i Marilyn je, protiv savjeta i usprkos pritisaka šefova studija, došla u Washington podržati zaručnika. On je trebao i putovnicu koju su mu oduzeli a da bi mogao s Marilyn u Englesku na snimanje prvog njenog filma u vlastitoj produkciji. Danas je sasvim jasno da ga je ona izvukla. Čak je jedan sudac zamolio Millera može li se fotografirati s Marilyn! Predsjednik Foxa, Spyros Skouras je s pola Odbora bio prijatelj i nagovarao je prvo Millera da prokaže sve koji su ikada došli na ikoji sastanak, a kada je ovaj odbio dobio je ljubav žene koja se divila njegovoj principijelnosti, poštovanje zajednice ali i ljevičara. I, misli se, pomoć Skourasa. To što je bio u braku s Marilyn na kraju mu je dalo i putovnicu i odbacivanje optužbi i o tome se danas naveliko i otvoreno piše. Njoj je pak dalo - dossier kod FBI-a. Otišli su za London, počelo je snimanje filma, živjeli su u prekrasnoj kući van Londona, posjećivali kazališne predstave, a Miller je o svojim mračnim mislima radio bilješke. Sve što je u njemu bilo, a odlazio je psihijatru, zapisivao je a Marilyn je to slučajno vidjela. Zapisivao je ideje, misli, ali okrutne i ružne. Kakve izgovaraju likovi u njegovim komadima.  Laurence Olivier s čijom produkcijom je Marilynina produkcija snimala "Princa i plesačicu" bio je.... hladan. Šekspirijanac i umišljen želio je seks simbol u filmu kako bi naglasio svoje umijeće. Oženjen za mentalno labilnu Vivian Leigh privatno je bio nesretan, ali je Vivian bila trudna pa je nije mogao odbaciti - uostalom, oni su bili omiljeni par. Nije ga zanimala metoda glume po Strasbergu ili Stanislavskom i bio je autokrat. A Marilyn i Milton kao producenti imali su svoje ideje oko projekta. Kasnila mu je i sluđivala ga. Rekao joj je da bude seksi a ona nije znala kako da odglumi da je seksi a da ne ispadne karikatura. Uz to, njeno prokletstvo su bili Strasbergovi koji su je iskorištavali to do mjere da je nakon nje i Oliviera najveći honorar imala Paula Strasberg, samoprozvana učiteljica glume i tamna sjena Marilyn Monroe. Film je završen u roku i unutar budžeta tako da priče o kašnjenju - ne stoje. Kada je Miller (Marilyn je uspjela zbližiti Millera i djecu), otišao posjetiti klince u Ameriku izbio je novi cirkus - Lord Chamberlaine želio  je u rujnu zabraniti britansku premijeru Millerovog komada "Pogled s mosta" jer ima "aluzije na homoseksualizam." Skandalizirana cenzurom Marilyn se odmah pridružila "New Watergate Theatre Clubu", udruzi koja je protestirala protiv miješanja politike u umjetnost. Na premijeri početkom listopada svi su slikali samo nju. Vratili su se u Ameriku i od 1957. do 1960. živjeli su u kući, na imanju, Roxbury a on je pokušavao pisati. Ponovo je morao pred HUAC- u svibnju 1957. ali su mu se napokon maknuli s vrata. Istina je i da Miller nije mogao napisati nijedan pošteni komad. Naravno, godine su mu donijele priznanje ali "The Crucible", drama koju je napisao nakon "lova na vještice" 1950-ih a na temelju progona u Salemu nije bila uspješna. Imao je ideju pokloniti Marilyn, za Valentinovo, scenarij koji će napisati za nju i u kojem će za nju napisati ulogu koja će joj donijeti svekoliko priznanje. Ta se priča, kasnije film zvao "Neprilagođeni", "The Misfits." Zapravo, to mu je predložio fotograf Sam Shaw, Marilynin prijatelj koji je došao posjetiti svoju prijateljicu koja je upravo izgubila bebu. Marilyn je dobro poznavala drame i bila je angažirana u niz pitanja oko civilnih prava, bila je protiv rasizma, segregacije, nije nikada lijepila etikete. Slika na van, znate već, lijepa, plava, seksi, šaputavog glasa, zamamnog hoda... Imala je svoje demone. Kronično nesigurna, željela je obitelj, djecu - s Millerom je imala tri trudnoće i sve su završile pobačajima. Nakon izvanmaterične trudnoće i endometrioze i dalje je željela djecu pa su joj ponudili da posvoji djevojčicu. Nedavno je nađeno pismo u kojem Arthuru javlja sretnu vijest, ali ne i njegov odgovor. On je imao dvoje djece iz prvog braka, bio hladan i distanciran otac i koliko god su ga pokušavali opravdati kako je eto, pratio Marilyn na razne premijere filmova i predstava, brinuo o njoj, obilazio razne dodjele nagrada, veselice, rođendane teško da u svoj toj slavi nije uživao. Monroe je bila najpoznatija i najslavnija žena tog vremena, nizala je uspjeh za uspjehom a uspješna žena nije afrodizijak za muškarca koji ima - blokadu. Nedavno su nađene hrpe njenih papira, dokumenata, računa. Najviše je kupovala knjige, najveće račune je plaćala svojoj "učiteljici" glume Pauli Strasberg, psihijatrici u New Yorku pa onda psihijatru Greensonu koji je na kraju i ubio Marilyn. Sve ostalo su troškovi za hranu, kasnije i namještaj kada je kupila svoju prvu (i jedinu) kuću, agentici za tisak, domaćici, odjeća i obuća i slično. Roxbury su kupili novcem koji je Miller dobio od prodaje svoje kuće (27 500 USD) i njenim, ali - više njenim. Danas kažu da su se Millerovi strašno voljeli i da je to bio brak koji je mogao opstati da Arthur nije bio sebičan i iskompleksiran (i on je išao kod psihijatra, patio jer je otac propao pa su morali preseliti u sirotinjski kvart, a on je morao zaraditi novac za fakultet a bio je loš učenik) i da ga nije proganjala blokada. Onih nekoliko godina na imanju Roxbury koje su kupili i na kojem je on živio do smrti, pokazuju drugu Marilyn. Kuharicu i domaćicu čiji je dom besprijekoran, za stolom se famozno jelo, posadila je voćke, cvijeće, imala kućne ljubimce, sa sastanka jurila po djecu u školu i s njima do smrti ostala u vezi, kao i sa sinom Joea DiMaggia. Čitala je što joj je preporučio, raspravljali su o književnosti, a on se divio kako je unijela svjetlo u njegov život, naučila ga da voli. Posjećivali su ih pisci i pjesnici i njeni i njegovi prijatelji, a s nekima je ostala dobra i nakon razvoda. Arthur je malo po malo uzimao stvar u svoje ruke, oko produkcije, pa je ultimatumom zatražio da se odluči - ili on ili Greene. Ona se plačući odlučila za muža. A onda je pročitala njegove zabilješke u kojima propituje je li se trebao oženiti za nju, na snimanju "Princa i plesačice" i kako Olivier o njoj misli da je razmažena kučka... osim toga, kada je sindikat pisaca počeo štrajkati Miller se nije pridružio i ona je smatrala da je izdao svoje političke ideale. "Princ i plesačica" dobio je mlake kritike kao film, ali su jednoglasno kritičari napisali kako je Marilyn bolja od Oliviera. Taj je film ostao jedini koji je snimila u "Marilyn Monroe Production Inc." Dio novca koji je dobila od postotka donirala je u zakladu za mlijeko za djecu. Zaradila je samo od tih deset posto, preko 160.000 USD. Ponude su pljuštale. Osim Sartreovog "Pada" nudili su joj film po dvije priče Tennesseeja Williamsa, Faulknerov "Krik i bijes", ali trudnoće su je iscrpile i željela se posvetiti obitelji a ne filmovima, bar na neko vrijeme. Karen Blixen na svojoj je američkoj turneji poželjela upoznati - Marilyn Monroe. W. S. Maugham se veselio što će u TV produkciji Marilyn glumiti Sadie u "Rain". Film s Mauriceom Chevalierom, sa Sinatrom, američka verziju "Plavog anđela" sa Spencerom Tracyjem... sve je to bilo na stolu pa je odlučila da će snimiti film ili dva dok Arthur ne završi "Neprilagođene." Wilder joj je poslao opis za film "Neki to vole vruće". Morala je odraditi "Let's Make Love" za studio, po starom ugovoru. Film je bio očajno primljen a ona je imala flert s Yvesom Montandom, velikim talijansko-francuskim šarmerom kojeg je preko postelje progurala Edit Piaf a koji je tada bio u braku sa Simone Signoret. Millera su zvali da"popravi" scenarij, a zbog njegovog roštanja ulogu su odbili i Gregory Peck, Charlton Heston, Gregory Peck, Yul Brynner pa je Francuz koji nije govorio engleski pristao, na olakšanje studija.

Napokon priznanje i "Neprilagođeni"

"Neki to vole vruće" do danas su jedna od najboljih, a po nekima i najbolja, komedija svih vremena. Namjerno snimana u crno bijeloj tehnici, režisera Billyja Wildera, strpljivog Austrijanca koji je pred nacizmom pobjegao u Ameriku najveći je i njegov uspjeh. Tek danas svjedoci pričaju kako je Marilyn namjerno griješila ne bi li dobila svoju verziju scene. Bila je ponovo trudna i ponovo je pobacila. Osim honorara dogovorila je deset posto od zarade filma a Tony Curtis "samo" pet pa je bila sve samo ne bez novaca kada su je našli mrtvu. Kako nije uspjela promijeniti oporuku a Strasbergovima je ostavila 75 posto nakon što je svim njoj važnim ljudima ostavila novac (za njegu, školovanje djece, zakladu za mamu itd) posljednja žena Leeja Strasberga samo je od "Neki to vole vruće" zaradila 47 milijuna USD! A onda je krenulo snimanje "Neprilagođenih." To je danas sjajan film i klasik. Uloge koje su dali i Clark Gable i Monroe su fenomenalne, kao i ona Montgomeryja Clifta. Nedavno preminulom Elliju Wallachu ovaj je film bio odskočna daska, a za ulogu ga je odabrala - Marilyn. Problemi kod Millerovih bili su svima vidljivi. Dvije je godine radio na scenariju i nikako ga nije mogao završiti. Do zadnjeg dana nije znao koji cowboy zadobije ljubav lijepe plavuše i kakav će biti kraj. Pisao je noćima i ujutro dao Hustonu pa su još zajedno prepravljali i onda tik pred snimanje dali tekst glumcima. Miller je bio pragmatičan ali i ekscentrik. Ne uspije li ovaj scenarij, tko će ga ikada više zaposliti? Snimanje je bilo naporno. Režiser John Huston pio je kao smuk, dovukao je na set ljubavnicu, kockao i na kraju je studio pokrio nekih 100.000 dolara kockarskih dugova. Montgomery Clift je bio u očajnom stanju. Vrućina u pustinji Nevada nije padala ispod 42 stupnja snimalo se najmanje šest sati dnevno. Huston je pijan zaspao usred scene. Nije želio nikakvu "metodu" glume već da glumci iskrvare na sceni. Gable je imao 58 godina, na tabletama za dijetu, honorar i masno plaćen svaki dan ekstra pa je zaradio 750 000 USD, kostimi su kasnili, teksta nema... Millerovi su zaradili 500 000 zajedno a samo Miller je od "M.Monroe Production" i za scenarij dobio 250 000 USD. Ekipa se podijelila u dva tabora, izbile su svađe i sve je bilo katastrofa. Marilyn je imala kolitis, bolove, nakon pobačaja patila od nesanice i uz sve to imala je napade žuči. Kasnije se razvio mit o pijanoj Marilyn koja je pila tablete za spavanje sa šampanjcem i alkoholom, koja je bila nepouzdana a svaki je dan bila na setu osim kada se srušila i odvezena je u bolnicu. Gable je inzistirao da sam odradi scene bez kaskadera pa kada konj vuče Clarka, on ga i vuče 120 metara pri brzini od 48 km na sat. Dva tjedna nakon zadnje klape umro je od srčanog udara i ostavio iza sebe udovicu koja je bila trudna. Naravno, rekla je da je snimanje bilo prenaporno i da je sve kasnilo, ali nije mislila na Marilyn. Na krstitke sina pozvala je i Marilyn ali i dalje su tabloidi razvlačili priču kako je Marilyn kriva za Gableov infarkt. Kada se vratila u New York objavila je da se ona i Arthur razvode. Miller je spakirao njene stvari, knjige, papire a je li se već na snimanju zagledao u mladu fotografkinju Inge Morath ili tek kasnije (kako je on tvrdio) priča je za sebe. U svakom slučaju, njemu je nakon razvoda ostao pas Hugo i kuća u Roxburyju, a Marilyn stan u New Yorku. Miller je bio zapravo, gad. To će se kasnije pokazati ali znao je kako se izvući a na druge svaliti problem. Sve što mu se ikada dogodilo pretvorio je u dramu, a sve koje je upoznao pretvorio je u likove, ružne likove. I nakon progona McCarthyja, što je zauvijek ostavilo traga na njegovoj karijeri, i nakon raspada braka s Marilyn, do gotovo zadnjeg udisaja ostao je zatvoren, prepun tajni od kojih je jedna potresla Ameriku do te mjere da ga je velika većina, ponovo - osudila. Briljantan, da, talentiran da, ali duboko nesretan čovjek koji je svoje demone postavljao na kazališne daske i intimu davao na ugled i ogled kao neko jeftino piskaralo. Ni godinu nakon razvoda od Marilyn oženio se treći put, za fotografkinju Inge Morath s kojom je ima Rebeccu (danas ženu Daniela Day Lewisa). Kada je umro otkrila se njegova tajna - imao je sina s Downovim sindromom kojeg je, odmah nakon rođenja, smjestio u "ludnicu" i nikada ga nije posjetio (!). Upoznao ga je kada je Danny imao 39 godina i tek se u oporuci sjetio sina. O Milleru je priča podjednako zanimljiva jer dobar PR njemu je išao u korist iako se danas procjenjuje da je na temelju dvije, a možda i tri drame dobio status koji zapravo, ne zaslužuje.

O Milleru...

... su i danas podijeljena mišljenja, prvenstveno o njegovoj kvaliteti kao pisca. Nesumnjivo je bio artikulirani sugovornik, svjedok mnogih događaja, razumio je umjetnost napose kazalište i bio ugledan kroz političke i cehovske angažmane. Posljednja drama koju je napisao i koja je bila izvedena malo prije nego je umro bila je o, pogađate? Marilyn. "Finishing the Picture" drama je koja opisuje snimanje filma. "Neprilagođeni", naravno. "Napisao je Miller i bolje drame", kaže kritika. "Smrt trgovačkog putnika" i "Svi moji sinovi" do danas su njegove najbolje drame koje je napisao prije Marilyn te "Pogled s mosta" i "The Crucible" u nas preveden kao "Vještice iz Salema" koje je napisao dok je bio na početku veze s - Marilyn. Prebacivanje na film potonje donijelo mu je i novac i slavu i nominaciju za Oscara, kao dramatičar je za nju dobio Tonyja kao i za neke koje je kasnije prepravljao, jer prve verzije nisu imale uspjeha niti pohvalne kritike. Zgodno je da su, kada su se prvi puta upoznali, Arthur i Marilyn zajedno otišli u - knjižaru. Oduševila ga je njena radost i optimizam, ljubav prema učenju i knjigama, nježnost velikodušnost, krhkost i ženstvenost. Ona se nadala da će je uz njega prestati smatrati glupačom, ali studio joj to nije dozvolio pa je uzela stvar u svoje ruke. Odvjetnici su razvrgli ugovor sa studijem jer nije dugovala tri već dva filma. Snimila je "Princa i plesačicu" u vlastitoj produkciji i imala planove za dalje. Milleru se to nije dopalo. Imao je blokadu, želio je biti hollywoodski scenarist, jer se to dobro plaćalo, a drame su mu bile jedna za drugom neuspješne. Marilyn ga je na kraju izbacila iz zajedničke prikolice a neki tvrde da mu je za oko zapela mlada fotografkinja na setu. Volio je žene, ali nije mu pasala ni prva koja je bila jača od njega, ni druga koja je bila jača od njega a sad... koliko je Inge gutala druga je priča. Marilyn se vratila završiti film po scenariju muža koji je bio možda i njen najveći izdajica iako je bila iscrpljena i bolesna (kolitis). Sve s tim filmom je pošlo po zlu. S Milerom je doduše mogla pričati o Camusovom "Padu" i Ellisonovom "Nevidljivom čovjek", Steinbecku i Stendhalu. Upoznala je mnoge književnike i Arthurove kolege i jedan dio njegovog snobovskog kruga na nju je gledao kao na lijepu i bedastu, ali oni koji nisu imali štap, znate već gdje, zavoljeli su i dapače, bili s Marilyn oduševljeni. Ili, kako je rekla, "neki su sa mnom razgovarali kao ravnatelji škole s maloumnim djetetom". Tek je nedavno u njenoj je knjižnici javnost vidjela potpisane i posvećene primjerke pisaca s kojima je bila - dobra.  

Prijatelji književnici i pjesnici  

Jednom je Sam Shaw, fotograf i prijatelj glumice nazvao svog prijatelja, pjesnika Normana Rostena i pitao može li s prijateljicom skoknuti do njih jer su pokisli do gole kože a iza ugla su. Prijateljica je bila Monroe koju Norman i žena Hedda nisu prepoznali, nisu je doživljavali kao zvijezdu i pjesnik će kasnije reći kako je shvaćala i voljela poeziju s instinktom pjesnika. Čak mu je, jednom od rijetkih, dala da pročita njene pjesme jer da, pisala je i pjesme. Bili su prijatelji do smrti i malo tko je onda pisao o tome da je imala mnogo prijatelja među književnicima i pjesnicima. Rostenovi koji su Millera znali s fakulteta, a Hedda je bila prijateljica Millerove prve žene, s Marilyn su ostali prijatelji i nakon što se raspao brak s Millerom. Čuli su dan prije su je našli mrtvu. Rosten do kraja života nije vjerovao da se Marilyn ubila ili (slučajno) predozirala. Nije on bio ni željan pažnje već ozbiljan čovjek, cijenjen i s težinom i samo je jedan od mnogih, mnogih koji su uvjereni da je posrijedi bilo ubojstvo. Marilyn nije bilo jasno zašto je toliko izdavača odbijalo tiskati Joyceovog "Uliksa." Razumjela je senzualnost Molly Bloom što mnogi nisu. Kada je glumila u produkciji Actors Studia, kolege studenti ostali su bez teksta i počeli pljeskati iako se to nije smjelo a glumila je u komadu "Ana Karenjina" tj. "Anna Christie" Eugenea O'Neilla (za tu dramu nagrađenog Pulitzerom). Ellen Burstyn rekla je kako je Marilynina gluma s Maureen Stapleton u produkciji Actors Studia jedna od najboljih uloga koju je Marilyn napravila ali i jedna od najboljih uloga koju je Actors ikada vidio. Do New Yorka Marilyn nije bila na kazališnoj predstavi i potpuno je bila očarana. Pitala je Ellija Wallacha misli li da bi ona to mogla naučiti? Tako je pokucala na vrata Actorsa, primili su je a išla je ne samo na svoja već i na sva predavanja. Ona i njen prijatelj Marlon Brando u Actorsu su učili dan i noć a sjaj filmskih zvijezda kolege su im "oprostili" jer su oboje bili sjajni glumci koji nisu tjerali status zvijezda. Do danas su, po nekima, bili i ostali najtalentiraniji polaznici. No, to je zahtijevalo učenje tzv. metode glume koju Hollywood nije priznavao a koju će desetak godina nakon njene smrti proslaviti DeNiro, Hoffman i svi redom. Nakon Actorsa snimila je "Autobusnu stanicu" koju je jedan kritičar prozvao famoznim filmom a za nju rekao kako je napokon svima dokazala da zna glumiti. Za mušku ulogu Marilyn i Milton su željeli Rocka Hudsona koji je zamjerio Miltonu Greneeu, slavnom fotografu što ga je nekad, davno, odbio fotografirati. Hudson je kasnije priznao da je to najveća greška njegove karijere. Uskočio je sjajan Don Murray. Režiser Logan rekao je da je ona toliko puta spasila film s idejama, prepravkama scenarija i o njoj uvijek govorio kao velikoj glumici. Film je koštao dva milijuna a zaradio je preko četiri milijuna dolara, nominirana je i ona i film za "Zlatni globus", a Murray i za Oscara. Grdo se borila da i u tom filmu nije glupa plavuša i Logan se složio, i sam učenik Stanislavskog i dobio - zlato. Ona je bila zlato po mnogo čemu.

Kad je umrla Capote je napisao kako je svijet strašan ako takva osoba - nestane. On se utopio u alkoholu. Marilyn je cijenila velike mozgove poput Einsteina (koji joj je napisao zgodnu posvetu), Lincolna o kojem je kao klinka pročitala sve što je našla i mnoge pametne glave. Zgodno, ali mislila je da je JFK neiskusan i da neće postati predsjednik. Par je njenih knjiga nakon njene smrti nestalo ali su ih nedavno pronašli - knjiga "Abraham Lincoln, The Praire Years and War Years" koju je napisao književnik i pjesnik, Pulitzerovac Carl Sandburg i "Braća Karamazovi" Dostojevskog koje su bile njene najdraže knjige (i danas su na prodaju) a imala je četiri primjerka "Proroka". Sandburgovog "Lincolna" je vukla sa sobom, s književnikom koji je trostruki dobitnik Pulitzerove nagrade (dva za poeziju i jednog za biografiju Lincolna) je upoznala 1959. i ostali su dobri do njene smrti. DiMaggio je zamolio Sandburga da održi govor na Marilyninom pogrebu i on bi neki tvrde došao ali je tada već bio prebolestan da bi putovao. Nedavno su se pojavile fotografije njih dvoje, kada je jednom svratila kod prijatelja a tamo je barda došao posnimiti fotograf. Na partyju koji je priredio jedan producent Sandburgu Marilyn i ostatku pokazuje neke vježbe, plesne korake. Samo godinu dana kasnije ona je bila pokojna a Carl je umro sedam godina kasnije, s 89 godina.

Nakon razvoda bacila se na posao. Shvatila je da je Paula Strasberg lažnjak, da joj je psihijatar pomogao ali da je i toga dosta, potpisala ugovor za veliki hollywoodski come back film, "Something's Got To Give" s Dean Martinom i Cyd Charrise a za režisera je odabrala Cukora. Da, pila je tablete za spavanje jer je nakon posljednjeg spontanog pobačaja s Millerom patila od nesanice. Stvari su izmakle kontroli jer je oko nje bilo mnogo čudnih ljudi koji su je na ovaj ili onaj način željeli ili kontrolirati ili od nje imati koristi. Uz sve to, studio je Marilyn osigurao na 12 ili 13 milijuna dolara. Kada je umrla dobili su novac koji ne bi da je bilo ubojstvo. Zato je tri puta mijenjan uzrok smrti!

Monroe, Fox i 500 izgubljenih minuta  Snimila je "Let's Make Love" pa "Neki to vole vruće" i uslijedio je "The Misfits." Ni taj nije snimila za Fox, a morala je poo ugovoru snimiti još dva filma. Odletjela je u Meksiko po razvod, tamo posjetila Luisa Buñuela koji je snimao film, nekom meksičkom sirotištu ispisala pozamašan ček i vratila se u Ameriku. Pomagao joj je Joe DiMaggio i oko pronalaska kuće koju je kupila, (njen prvi dom) i oko kupovine namještaja. Raspored snimanja tada je bio strašan jer su snimalii brzo kako bi filmovi što prije došli u kina i donijeli zaradu. Konkurencija je bila velika, mnogo je talentiranih ljudi stavljeno na crne liste nakon "lova na vještice", moguli su se tukli oko zvijezda i kod kojeg će doći pod ugovor. Po novom ugovoru koji je potpiisala, Marilyn je imala pravo odbiti film ako joj se ne sviđa. No kada je odbila glumiti u nekom lošem musicalu Darryl F. Zanuck, glava 20th Century Foxa je prijetio jer je bio očajan -  samo su dvije "stvari" nosile novac - jedna je Cinemascope a druga - filmovi Marilyn Monroe. Marilyn se nakon godinu dana vratila u Hollywood. Mala prehlada prešla je u sinusitis i nije mogla snimati. Zanuck je na nju i dalje gledao kao na koku koja će donijeti spas i novac a morao je shvatiti i da se ne može ponašati s njom kao s nekom starletom. Dao joj je otkaz i na pressici "popljuvao" Monroe: nitko s njom ne može izaći na kraj, nitko je ne može savjetovati, uvijek sama odlučuje za sebe i - "dobivamo 200 pisama dnevno da je se riješimo ali, imamo dva milijuna dolara uloženih u film i samo je pokušavamo zaštiti." Od tuda taj mit o nepouzdanoj glumici. Željeli su joj onemogućiti da snima ako ne snima za njih. Tabloidi su jedva dočekali i ponavljali su tu "ploču" do iznemoglosti - da ne zna glumiti, ismijavali je kada je rekla da bi voljela glumiti Grušenjku u Karamazovima. Dobivala je pisma na tisuće pisama obožavatelja - tjedno! Pisma muškaraca, talijanskog dječaka koji je poželio uvojak njene kose (poslala mu ga je), majke vojnika koji je bio jedan od 12 000 za koje je nastupila u Koreji... Zanuck je povukao otkaz su i zatražili pregovore. Sve što nisu željeli da iscuri je zaplet i pol. Kada je počelo snimanje posljednjeg, 30-og filma Marilyn, ona je nosila studiju najveću zaradu. "Kako se udati za milijunaša" zaradio je osam a koštao je 1,8 milijuna; a "Sedam godina vjernosti" je zaradio 18 milijuna; "Neki to vole vruće" je koštao manje od tri a zaradio je 40 milijuna. Poslije razvoda od Millera na račun je Marilyn dobila 50 000 USD od "Neki to vole vruće", od "Neprilagođenih" je sjelo 300 000... A Miller je do kraja života ponavljao kako nije imala novaca...

"Neki to vole vruće" je od 1959. kad je snimljen do 1962. zaradio 14 milijuna, a Marilyn četiri miliijuna samo od postotka. Za "Princa i plesačicu" nominirana je za nagradu BAFTA-u, a dobila je Donatella, talijansku inačicu Oscara i mnoge hvale... Olivieru je trebala zlatna koka koja će donijeti dobru reklamu i biti samo lijepa dok će on biti i dalje glumčina. Zeznuo se što je kasnije i priznao jer je kamera obožavala glumicu a ona je sjajno odigrala što se od nje tražilo i - zasjenila Glumca. Koprodukcija njene kompanije i Foxa, nadao se Zanuck, slit će još novaca u, sada prazne, blagajne studija. Marilyn je bila, istina, shrvana raspadom braka, Millerovim ponašanjem i nesanicom, ali je imala sasvim precizno zacrtan plan. No, jedan od producenta instalirao je na set psihijatra dr. Greensona a ovaj je odmah maknuo sa seta producente koji bi je štitili, prvo Davida Browna, (Weinstein je dobio njegov posao a režiser George Cukor je podivljao). Weinstein i Cukor se nisu podnosili, scenarij nije bio završen a pisao ga je scenarist u yoga poziciji. Pozvali su Nunnallyja Johnsona koji je napisao i režirao block buster "Kako se udati za milijunaša" da s Marilyn napiše scenarij. Nunnally je Marilyn rekao da loše rečenice prekriži jednom, a ako nisu smiješna, dva puta. Polako se oblikovao scenarij a Cukora nitko ništa nije pitao. Onda su otpustili Nunnallyja i zaposlili Waltera Bernsteina. Već je premašen budžet, za 300.000 dolara a da snimanje nije počelo. U Rimu je stalo snimanje "Kleopatre" i preko oceana su samo stizale loše vijesti. Film je gutao novac, Elizabeth Taylor se razboljela, muža kojeg je kao ucviljena udovica preotela najboljoj prijateljici sada je varala s oženjenim Richardom Burtonom, izbio je skndal i sve je kasnilo ali njoj to nisu uzeli za zlo. S njom je studio postupao u rukavicama iako je snimanje u Italiji iscrpljivalo sav novac i postao najskuplji film i najveći promašaj tog vremena a Taylorica je dobila za ulogu tada neshvatljivih milijun. Sve nevolje na snimanju filma svalili su na Monroe. Kada je snimanje napokon trebalo početi Marilyn je bila bolesna ali je po mišljenju studija morala snimati. Studijski liječnik rekao je kako je prebolesna da radi, studio ga nije poslušao. Nije mogla ni na upoznavanje s iranskim šahom (doduše, nije ga ni željela sresti jer ga je smatrala antisemitom). Infekcija se pogoršala, studijski doktor rekao je ponovo da ne smije snimati, studio je tupio svoje, ona se pojavila se u 7 ujutro, snimala i u pol scene se - srušila. Onda su snimali scene bez nje i svi su bili histerični. Fox je želio do listopada imati film u kinima, a u svibnju je cijela produkcija kasnila. Pet dana! Djeca koja glume nisu mogla zapamtiti rečenice, a postoji snimka gdje Cukor urla na njih. Pas koji je trebao prepoznati lik koji je Marilyn glumila samo je skakao i vrtio se oko nje i uopće nije slušao. Snimili su sve scene bez nje. Scenarij nije bio gotov. Na njen rođendan cijela je ekipa naručila tortu i stavili su i malu lutkicu u kupaćem kostimu jer je Marilyn već snimila slavnu scenu kupanja (što je s naslovnica "istjeralo" Tayloricu) i to pod temperaturom. Producenti su zabranili ikakvo slavlje pa su tortu sakrili u garderobu i u 18, sati, kad je snimanje završilo - proslavili njen 36-i rođendan.

Happy Birthday Mr. President Iz predsjednikovog protokola zvali su je da nastupi na proslavi njegovog rođendana u Madison Square Gardenu, s Jackom Bennyjem, Diahann Carroll, Ellom Fitzgerald koja Marilyn duguje svoju karijeru, Henry Fonda je čitao tekst, tu su i Maria Callas i Peggy Lee, Harry Belafonte... Studio je zabranio Marilyn da ode ali ona je otišla s bivšim svekrom, ocem Arthura Millera, Isidorom koji je Marilyn obožavao kao i ona njega, zvala ga je tata, on se tako predstavljao i nakon razvoda (a Arthur se već oženio s Inge). Vratila se u Los Angeles i od studija dobila - otkaz nakon osam tjedana problema i tjedna snimanja na kojem nije kasnila ni sekunde. Otpustili su je, popljuvali u medijima. Nije se uzrujavala. Preživjela je i snimanje "Neprilagođenih", razvod od Millera, tri spontana pobačaja, uvela red u život i otpustila i agenticu za tisak, domaćicu, otkantala Bobbyja Kennedyja s kojim je imala ljubavnu vezu, vratila se DiMaggiu s kojim se, navodno, planirala ponovo vjenčati a počela je raditi na priprema za filmove i nove projekte. Kad je Zanuck progutao ponos i pozvao na nove pregovore, marilyn je pristala i potpisali su novi ugovor: imala je pravo ne prihvatiti scenarij, birati projekte, režisere i kolege, direktore fotografije, surađivat će na scenarijima jer sve što je bilo vezano za Marilyn Monroe nosilo je novac. Snimit će još dva filma, dobit će za njih milijun dolara (!) a Fox će podržati njene projekte. Smije glumiti za druge studije. Snimanje se nastavlja u jesen, u rujnu 1962. Na stolu su bila i četiri talijanska filma za deset milijuna dolara. Sve što je bilo iza nje riješila je. Namjeravala je iz oporuke izbaciti i Strasberga i bivšu psihijatricu iz New Yorka. Uz to, imala je namjeru posvetiti se kazalištu. Fox je očajnički trebao filmove s Marilyn i očajnički trebao "Something's Got to Give" koji nije završen jer je ona umrla. Sada se zna i kako je za Božiće prijateljima i Strasbergovima poklonila skupe darove (njihovoj kćeri Chagallov crtež), kako je željela promijeniti oporuku, što je iza nje ostalo, kako je bila uredna i organizirana....

Ostavila je zakladu za mamu, 10 000 USD godišnje polusestri, kćerki Rostenovih novac za njeno školovanje, udovici Čehova njenog učitelja glume (nećak Antona Čehova) Xeniji novac... Pa ipak, ili upravo zato, dr. Kriss ju je zatvorila u ludnicu iz koje ju je nakon dva paklena dana izvukao DiMaggio. Sama se potom prijavila u kliniku da izliječi nesanicu. Čitala je Freuda, biografiju irskog pisca Seana O'Caseya i knjige o psihologiji i psihijatriji. "Stalno je čitala" rekli su kasnije prijatelji. Miller je želio stupiti u kontakt s njom, ali nije bio uporan. Kada je izašla javili su joj da je umrla mama Miller i Marilyn je došla na pogreb. Isidore je i dalje i tako će biti do kraja, bio njen "Dad" a ona je iako povrijeđena Arthurovim novim brakom bila lady do kraja.  

Desetljećima je 500 minuta snimljenog filma bilo zagubljeno. Sada su u montaži spojili snimljeno i ona je - sjajna. Marilyn i danas, čak i nakon smrti, zakladi koja je osnovana, a i to je priča za sebe, nosi ogromne novce. Kada su na prodaju ponuđene njene stvari a tu je i njena biblioteka nastala je gužva.  

Aukcija  Na aukciji je prodan njen prsten za 772,500 USD; Zlatni globus za 184,000 USD, kardigan s posljednjeg foto sessiona, na plaži za 167,000 USD, slavna haljina u kojoj je Kennedyju otpjevala "Sretan rođendan" za milijun i 267,500 USD, a polaroid fotografije njenog psa za 22,500 USD. Marilyn je kao mala dobila od mame "baby piano." Kada je majka dobila živčani slom, klavirić je prodala no, Marilyn ga je našla kasnije i otkupila. Na aukciji ga je za 662.500 USD kupila 1999. Mariah Carey, a procjena je bila da će se prodati za 10,000 do 15,000. USD-a. Potom čaše, tanjuri, lonci, miješalice, sjeckalice i razno suđe, lampe, lusteri, satovi, odjeća, obuća, šeširi... Ali nas zanimaju - knjige. Pet je knjiga otkupljenih na aukciji na kraju poklonjeno Schlesinger knjižnici - knjige  koje su napisale žene - My Antonia i Lucy Gayheart od Wille Cather; The Portable Dorothy Parker, od Dorothy Parker; The Ballad of the Sad Café, od Carson McCullers i The Little Disturbances of Man, kratke priče Grace Paley. Svaka knjiga ima pečat na kojem piše "osobno vlasništvo Marilyn Monroe." Carson je za 74 godišnju Blixen organizirala ručak jer je obožavala knjigu Karen Blixen "Moja Afrika" i kada je čula da barunica želi upoznati Monroe s kojom si je Carson bila dobra dogovorila je ručak. Urbani je mit kako su njih tri, Carson, Blixen i Marilyn plesale po stolu ali da su se složile odmah to je istina.  Miller je sjedio stol do. Marilyn koja je bila izvrsna kuharica, duhovito je ispričala je kako je pokušala tjesteninu skuhati do kraja s fenom. Obje su umrle 1962. u mjesec dana razlike, a McCullers 1967. 

Marilyn je proučavala židovstvo. Zbog Millera je prešla 1956. na židovstvo iako je odgajana u vjeri Christian Scientist vjeri. Između ta dva "odabira" proučavala je alternativne religije, spiritualnost, antropozofiju Rudolfa Steinera a kada je brak s Millerom puknuo rekla je da je sada - židovski ateist. I ta je njena knjiga postigla visoku cijenu -  prvi dio "The Union Prayerbook For Jewish Worship" prodan je za 46 000 USD. Njena je Biblija prodana za 37 950 dolara, primjerak prve edicije iz 1930. "Frankie i Johhny" Johna Hustona s posvetom "Marilyn, draga, prije puno godina, dok si bila beba, ovo sam napisao za tebe, ti si savršena Frankie. Johnny (ja) Huston" za 33.350. Dvije kutije knjiga Miller je dao prijatelju Clarku Hensonu neka ih da Marilyn, ali je ovaj nikako nije mogao "uloviti". Kada je nakon Marilynine smrti nazvao i pitao Arthura što da napravi ovaj mu je rekao "Riješi ih se" i spustio mu slušalicu. Već je bio u braku a njegova je drama "After the Fall" pokazala koliko je bio nepošten spram Marilyn pa mu se na spomen njena imena moralo dobrano zatresti duša. I te su knjige putovale simo-tamo i na kraju završile na aukciji. Knjižnicu su podijelili na - američke, francuske književnosti, antologije, knjige o umjetnosti, politici, psihologiji, glazbi, humoru, vrtu i životinjama. Imala je zbirku europske i američke poezije, kontra kulture, kršćansku, klasike, biografije, o Fredu, o književnosti, zbirku drama, rječnike, čak i Spockovu od djeci iako nikada nije uspjela održati trudnoću. Biblioteka Marilyn Monroe od 430 koje je imala kad je umrla na kraju su teksta s tim da su kasnije nađene i dvije kutije knjiga koje su ostale kod Millera - bila na prodaju. Pročitala ih je mnogo, mnogo više. Neke su zalutale, zagubljene, jedna je hrpa nestala u poplavljenom podrumu. Dvije kutije od Millera poslije su zalutale na drugi kraj Amerike da bi nedavno bile nađene. Obožavala je slikarstvo i kiparstvo pa ima knjiga i o umjetnosti, a na zidovima stanova i na kraju njene kuće, visile su reprodukcije Dürera, Fra Angelica, Toulouse-Lautreca i Da Vincija, Goye. Kupila je bistu kraljice Nefertiti, najviše je cijenila Goyu, El Greca i Picassa, Botticellija a na izložbi Auguste Rodina oduševila ju je "Ruka boga" i "Pigmalion i Galatea". Kupila si je Rodinov "Poljubac", kip Williama Zoracha, a posljednje slike koje je kupila bile su iz jedne meksičke galerije. Čitala je o umjetnosti, poznavala je umjetnost, sve što nije naučila u školi naučila je kroz knjige. Čitala je i učila, zapisivala u bilježnice lekcije i činjenice. Učila je sama, kod kuće, u stanovima u kojima je živjela, na setovima, uvijek i svaki dan. Pametna, draga, načitana Marilyn Izgleda kao da se o njenom životu znaju komadići polomljenog, šarenog stakla koje je netko ubacio u kaleidoskop pa, kako ga tko okrene, svaki puta druga slika. Tako govore danas kada možda i napokon možemo s odmakom shvatiti tko je i kakva je bila. Po njenim i riječima prijatelja a ne tumačenjima osvetoljubivih mogula, kolega s kojima nikada nije radila, novinara iz tabloida, znanaca, kolega i kojekakvih "stručnjaka". Tu su ii dnevnici, pjesme, pisma, zapisi... svi strahovi, čežnje, želje, tuge i radosti, duboka promišljanja i planovi, sve je zapisivala u svoje dnevnike.. a sve je ostalo na površini s toliko gluposti da se čovjek može zapitati koliko je mit prevladao i koliko je laži isplelo makrame od mitova i slika koje su daleko od istine. Otkriće dva ormara koji su ostali u studiju daju uvid u jednu drugu Marilyn, daleko od one glamurozne i umjetne ljepotice. A netko je "objasnio" stvar rekavši kako je po kvocijentu inteligencije bila pametnija od Kennedyja - njen je bio 168 a njegov - 129.  Kažu da je bila posljednja žena na svijetu, posljednja velika zvijezda, najljepša žena na svijetu ikada, i s tim se možemo ili ne moramo složiti. Druga je slika koju znaju ljudi koji su radili s njom poznavali je i prijateljevali.  Nježna, osjećajna, presenzibilna, velikodušna i uvijek pristojna prema svima, velikog srca, davala je novac kome je trebao, bila je odana prijateljica. No njeni brakovi su se raspali kao i mnogih drugih glumica čiju je ljepotu Hollywood prodavao za kino-ulaznicu.   

Obožavala je djecu a nju su obožavala Millerova djeca iz prethodnog braka kao i sin Joea DiMaggia i s njima je bila u vezi do smrti. Sva djeca s kojom je glumila, pentrala su se po njoj i s njima se igrala. Čuvala je djecu prijatelja, posjećivala djecu u bolnicama i uvijek se odazvala na sve dobrotvorne akcijea za djecu, donirala je u Međunarodni fond za usvajanje, Međunarodnu zakladu za artritis i reumatizam, Zakladu za mlijeko za dojenčad, bolnice i sponzorirala igračke za klince. U Koreji je, skrenuvši s medenog mjeseca s Joeom, posjetila američke trupe, u Japanu posjetila ranjene vojnike u bolnici. Posuđivala je novac prijateljima, nikada ga nije tražila natrag. Znali su da osim knjiga obožava životinje - imala je Colliea, španijela, chihuahuu Josefu, basseta Hugoa, a Maf Honey je bio maltezer kojeg joj je poklonio Sinatra; zlatne ribice Marmadukea, Mikea i Mo, papigicu Butch, sijamsku mačku Serafinu, konja Ebonyja... Spašavala je životinje, brinula za ljude, djecu - za svoju mamu, polusestru, djecu prijatelja i bivših muževa, starog Isidora Millera, imala mnogo prijatelja kojima je vijest o njenoj smrti bila ogroman šok. Život Norme Jean cijelom svijetu poznatije kao prekrasne plavuše okončan je brutalno, s namjerom a o čemu se i danas raspredaju priče i čekaju neki arhivi iz kojih bi se napokon trebali izvući dokumenti koji bi dokazali ono što mnogo ljudi vjeruje - da je bila ubijena. No, više manje se sve zna - i da je ubijena i da je prikrivanje jedna od uspješnijih akcija moćnih i bogatih kojima nije trebao još jedan skandal oko tadašnjeg predsjednika koji se upleo i s mafijom i s političkim protivnicima, imao milijun afera i Hoovera za vratom. Bobby Kennedy je bio njen ljubavnik a on se zamjerio mafiji kao i njegov brat kojem su pomogli dobiti izbore. Možda poklonike Marilyn Monroe ljuti što joj i dan danas prilijepe epitet "lijepe i glupe plavuše" no, Marilyn je bila daleko od toga a sliku je ionako stvorio prvi studio za kojeg je radila a iz nje joj nije dao izaći ni Zanuck a ni tabloidi. Dovoljno je vremena prošlo da ljudi pričaju što se nisu usudili prije, nalaze se dokumenti, snimke. To je zaista roman i pol i mnogo je knjiga o tome napisalo. Ni danas nije nađen njen crveni dnevnik a mnogo je dokumenata pod zaštitom države kao top secret. Ali, svjedoci, starci koji su, pred smrt, napokon progovorili svakako daju za razmišljati - ne izgleda kao samoubojstvo. Ono što se zna jest da u tijelu nije bila dovoljna količina lijekova koji bi je ubili, da joj je tijelo bilo u masnicama, da je taj dan Bobby dva puta dolazio u njenu kuću koja je bila toliko ozvučena da je negdje netko slušao kako Marilyn umire. Odveli su je u bolnicu, reanimirali i živu vratili i onda je psihijatar Greenson pojavio pred bolničarima i velikom iglom, u tijelo ubrizgao nešto i otpratio bolničare van. Bobbyja je u bio taj dan u Los Angelesu i zaustavila ga je policija iako se tvrdilo da je u San Franciscu. Peter Lawford je pred smrt rekao svojoj ženi kako je Marilyn dobila "svoj posljednji klistir", a tijelo glumice su prebacili iz gostinjske kućice u njenu spavaću sobu i namjestili scenu "samoubojstva." Cijela priča je zapravo krimić koji je teško napisati i smisliti ali.. o tome je ionako napisano na stotine knjiga. Da se otrovala tabletama trebala je popiti između 52 i 89 kapsule a već 12 kapsula ostavlja tragove u želucu. Nije bilo tragova. Zato je Lawford rekao kako je "Marilyn dobila posljednji klistir." Mrtva je bila u ponoć a tek su u pola četiri ujutro javili policiji. Mrtvozornik je došao između pet i šest ujutro i procijenio da je umrla između 21.30 i 23.30. sati kada je na desetke susjeda vidjelo da kod nje ulaze Bobby, doktor i Peter Lawford. A i dalje se piše kako je pila, drogirala se, bila laka, histerična, nestabilna, luda... Da u priči o njenoj smrti nešto ne štima, nakon svih knjiga i dokumentaraca nemalo su se ljudi iznenadili kada je njenu kuću kupila glumica Victoria Hamel, i kad su majstori, preuređujući kuću, našli "bube", mikrofone i žice ispod svih podova i u svim zidovima.

Daleko je Marilyn bila od praznoglave sex bombe - plaha, ranjiva, ponekad nestabilna, ali draga, prepuna ljubavi, pomalo naivna, načitana, briljantna, sposobna i pametna poslovna žena. Zanimanje za nju ne prestaje i nedavno su u "The New York Timesu" po njenom receptu radili nadjev za puricu - zahtjevan recept za kojeg im je trebalo dva sata.