Koje knjige čitaju književni junaci - a koje oponašaju?
Kad čitamo, povežemo se s nekim likovima – imamo nešto zajedničko s njima, suosjećamo, razumijemo, simpatični su nam, uvuku nam se pod kožu, strepimo, smijemo se i sanjarimo s njima, navijamo za njih. Na neke smo ljudi, neki nas užasnu, zaprepaste, ne sviđaju nam se.... A mnogi od njih i – čitaju. Koje su to knjige koje glavne junakinje i junaci, ili likovi čitaju u djelima? Koliko na njih utječu, utječu li uopće?
Klub Malih žena
Jo teti čita (prisilno, kao družbenica) "Macbetha"; spominju se i "Mletački trgovac", "Hodočasnikov put" Johna Bunyana (1678) "Župnik iz Wakefielda", "Oliver Goldsmith" (1766.), jedan od najpopularnijih i najčitanijih romana 18. stoljeća među Viktorijancima; "Čiča Tomina koliba", povijesni roman "Ivanhoe", "Široki, široki svijet" Susan Bogert Warner, "Suparnici" Richarda Brinsleyja Sheridana, "Morski lavovi" Jamesa Fenimorea Coopera, "Evelina" Frances Burney; "Patronage" Marije Edgeworth i pjesme Johna Keatsa. Ali, odabir sestara March je - Dickens. To je prvi Dickensov roman, objavljen 1836. Londonski Club Pickwick, na čelu sa Samuelom Pickwickom, odlučuje osnovati putujuće društvo u kojem četiri člana putuju po Engleskoj i pišu izvješća o svojim putovanjima. Četiri sestre March održavaju sastanke Pickwick Cluba, "društva za umjetnost i književnost" po uzoru na klub iz romana, svaki tjedan izdaju bilten s oglasima, pjesmama i pričama, a za razliku od isključivo muškog kluba iz Dickensova romana, u njihovom su klubu isključivo žene -male žene doduše - i prilično oklijevaju dopustiti Laurie da postane članica.
Odijevaju se u članova kluba Pickwick. Na kraju je i Laurie član ovog kluba i preuzima kućnu poštu kako bi olakšala razmjenu pisama. Zabavno za čitanje i nešto što se može povezati kao tema za igru za tinejdžere!
Atticus Finch
Atticus Finch, odvjetnik u malenom južnjačkom gradu odmjeren je, miran, pošten čovjek - moralna vertikala. Udovac je i sam odgaja sina i kćer. U kući ima knjiga i mnogo se čita. On, na primjer čita tada utjecajan SF roman Edgara Ricea Burroughsa (Tarzanovog tate) iz 1912., o bivšem vojniku Konfederacije koji završi na Marsu. Malena Scout zamoli Atticusa da naglas čita jednu od knjiga njenog starijeg brata Jema "Sivi duh" (The Gray Ghost) Robert a F. Schulkersa, 1926.; a tu je i "Stonerov dječak" jedna od najpopularnijih priča za mlade čitatelje, omiljena knjiga Harper Lee. Serija knjiga je izlazila u nastavcima u novinama 1920. da bi kasnije oba djela bila tiskana kao knjige 1926. - i "Stonerov dječak" i "Sivi duh". Scout kaže kako nikada nije voljela čitati, dok se nije prepala da bi taj dar mogla izgubiti, jer tko voli disanje? Čitanje postaje navika, ljubav, nešto što radimo bez puno razmišljanja jer znamo čitati...kao i disati. A Harper je voljela knjige, njihov miris i zvuk listanja, pa je tek 2014. dozvolila elektronsko izdanje: "Ja još pripadam staroj školi. Volim prašnjave stare knjige i knjižnice." O.K., priznajemo, i mi smo u tome "stara škola".
Ptice i nevjerojatna putovanja
Na početku knjige, mala Jane Eyre živi s grubom i arogantnom tetom Reed i rođacima, a utjehu nalazi u čitanju "Povijesti britanskih ptica" Thomasa Bewicka, sjedeći povučeno iza zastora na prozorskoj dasci. Umjesto teksta, Jane se sviđaju uvodne stranice, a prava fascinacija bila je s mjestima koja su u njoj opisana poput Sibira, Islanda i golemog prostranstva arktičke zone.
"Povijest britanskih ptica" prirodoslovna je knjiga objavljena u dva toma; prvi svezak, Kopnene ptice, 1797. a drugi , Vodene ptice 1804. Knjiga je cijenjena uglavnom zbog ljepote i jasnoće Bewickovih drvoreza, koji se naširoko smatraju njegovim najboljim radom i među najboljima u tom mediju. Knjiga se više puta spominje u romanu jer je Jane čita od svoje desete godine; koristi je kao mjesto kamo može pobjeći, daleko od kućanstva Reedovih. Čak i svoj umjetnički rad temelji na Bewickovim ilustracijama. Kasnije Jane i g. Rochester jedno za drugo koriste imena ptica: pjevicu juričicu, golubicu, ševu, orla i sokola. Charlotte Brontë u ovom romanu objašnjava i citira Bewicka, a spominje ga i William Wordsworth - hvali ga u prvim redovima svoje pjesme "The Two Thieves". Druga knjiga koja je omiljena neuglednoj Jane su "Gulliverova putovanja" Jonathana Swifta. Nju je čitala je i čitala, opet i iznova. Danas su obje knjige klasici, no "Gulliver" kao roman koji ne izlazi iz mode ima "dulji staž". "Jane Eyre" je objavljena 1847., a "Gulliverova putovanja" 1726. - bila su već više od sto godina popularna.
Djevojčica koja krade knjige
Djevojčica usred tuge ii užasa postane kradljivica knjiga, a odrasta u najgorim vremenima u nacističkoj Njemačkoj u Drugom svjetskom ratu. Cijeni važnost knjiga čak i prije nego što je naučila čitati i rutinski krade one do kojih dođe. Cijeni ih u državi u kojoj gore lomače nacistima "nepoželjnih" knjiga i autora. Prva koju Liesel ukrade je priručnik za grobare, a onda i neke druge. No te knjige ne postoje - izmislio ih je Zusak. Stvarna je "Mein Kampf" koja je tada bila službena u nacističkoj Njemačkoj, kao i veliki rječnik Dudena. A "Zviždač" (The Whistler) i "Posljednji ljudski stranac" (The Last Human Stranger) i "Nosač snova" (The Dream Carrier) postoje samo u svijetu kradljivice knjiga.
Hobiti koji vole čitati
Bilbo Baggins i Frodo iz ciklusa "Hobit" koji je svojevrsni prequel "Gospodara prstenova" maleni su hobiti koji najviše uživaju u svom domu. Vole čitati o pustolovinama pa kad bi mu jedna pokucala na vrata otišli bi prije nego kažeš "zmaj". Kad se to stvarno dogodilo, nisu mogao slutiti kakva će to pustolovina, i koliko opasna, biti. Kad se vratio, Bilbo je naravno, želio tu priču podijeliti s drugima koji nisu imali priliku napustiti sigurnost shirea. Pokazuje kako knjige mogu proširiti um i potaknuti nas da zgrabimo život kada nam se ukaže prilika za istraživanje. "Opasan je posao izlaziti iz kuće", govorio je. "Zakoračite na cestu i ako ne pazite, ne zna se kamo bi vas moglo odnijeti." (Bilbo, Prstenova družina). Ruku na srce, ni on sam nije mogao pretpostaviti kuda će ga put odnijeti, a što se naših pustolovina tiče, teško da će nam društvo raditi vilenjaci, čarobnjaci ili patuljci... ali bilo bi sjajno, zar ne? I na kraju, napisao bi roman o svemu tome: "Pa, ionako sam odlučio. Želim ponovno vidjeti planine, Gandalfe – planine; a zatim naći negdje gdje se mogu odmoriti. U miru i tišini, bez puno rodbine koja se mota okolo i niza zbunjeni posjetitelji koji vise na zvonu. Možda nađem negdje gdje mogu završiti svoju knjigu. Smislio sam lijep kraj za nju: i živio je sretno do kraja svojih dana."
Teen serijal koji je popularizirao jedan klasik
Bella je povučena djevojka koja igrom slučaja dolazi živjeti kod oca u gradić Forks. Dobra je učenica, voli čitati, ali je nespretna, ima "dvije lijeve", ne misli da je lijepa, nije "popularna" no nije ni čudakinja. Doduše, voli biti sama i - čitati. Život bi joj bio sasvim miran da ne upozna i ne zaljubi se u Edwarda – a zajedno dijele i ljubav prema knjigama. On, doduše, malo duže od nje. Njena je najdraža autorica Jane Austen, voli "Orkanske visove", a tu knjigu voli i Edward; ipak je to gotički roman o velikoj ljubavi s elementima nadnaravnog. Tu su i Shakespeareovi i "Mletački trgovac" i "Romeo i Julija", a kasnije Bella čita pjesme lorda Tennysona. Što god mislili o sagi Sumrak, činjenica je da su, kao i u slučaju Harryja Pottera, djeca i tinejdžeri hrlili u knjižnice i knjižare. Dogodilo se i nešto neobično - prodaja klasika, osobito "Orkanskih visova" je zbog ove teen sage o prvoj i neobičnoj ljubavi djevojke i ne baš običnog mladića dovela do porasta prodaje i vraćanje mladih klasicima.
Dječak čudo
Auggie Pullman ima težak genetski poremećaj pa ne izgleda kao "obična" djeca. Nakon 28 operacija roditelji ga ipak upišu u školu i on se mora snaći u svijetu "obične" djece koja nemaju unakaženo lice, No Auggie jest običan dječak, mio i pametan i duhovit. U ovom svjetskom hitu pronaći ćete toliko lijepoga... Auggie voli kad mu mama čita, a spominju se dva klasika - romani dva prijatelja u stvarnom životu, oba vrsna profesora:"Hobit" profesora Tolkiena i "Lav, vještica i ormar" profesora Lewisa. Oba su nakon ta dva napisali seriju romana – prvi o hobitima, a drugi o braći i sestrama u čudesnoj zemlji Narnia.
Južnjačka ljepotica, krivi muškarac i spominjanje važnog romana
Roman Margaret Mitchell spominje jedan, još slavniji - "Čiča Tominu kolibu" Harriet Beecher Stowe iz 1852. koji je bio vrlo utjecajan u desetljeću prije Američkog građanskog rata. Opisuje život sredovječnog Tome, crnog roba koji je vjerno služio svoje gospodare no kad ga, zbog financijskih problema prodaju, razdvojen je od svoje obitelji. Novi gospodari su nevjerojatno okrutni... Roman je izazivao žestoke reakcije i ispolitizirao američko društvo na one koji su bili "za" i one koji su bili "protiv" ukidanja ropstva. Drže ga jednom od najutjecajnijih knjiga, a bunili su i jer ga je napisala žena, bijela pri tom. Utjecaj je bio zaista ogroman, pa su se pojavili romani koji su trebali opovrgnuti njezine opise strašnih uvjeta i života kojim su živjeli crni Amerikanci. Danas je "Koliba" kritizirana zbog sentimentalnosti (koja se u to vrijeme cijenila) i stvaranja kulturnih stereotipova o crncima. Izraz "čiča Toma" je, u žargonu američkih crnaca, osoba koja je servilna poput roba, odnosno "izdajnik crnačke rase". No svako djelo treba staviti u kontekst vremena - stavimo li ovaj roman, u doba u kojem je napisan, slagali se ili ne, podigao svijest u Americi koliko je tadašnji sistem nepravedan i neljudski. Malo se koji rob mogao suprotstaviti bijelim vlasnicima koji su bili moćniji, snažniji, naoružani i na vlasti, a ako je bježao krenula bi nesmiljena potjera s mračnim ishodom. A jedna je knjiga sve to opisala... Roman je i danas na udaru kritike afroameričkog stanovništva, kao i roman (a i film) "Zameo ih vjetar". Margaret je kao južnjakinja stavila u prvi plan priču koju je poznavala - o Jugu, o obitelji, a kroz živote južnjačke ljepotice. Istraživala je, bilježila svjedočanstva u svojoj obitelji, ali i van nje, i složila priču o tvrdoglavoj i razmaženoj djevojci koja mora očvrsnuti. Naravno, opisala je južnjački bjelački osjećaj tijekom građanskog rata. Scarlett O'Hara je tako vjerovala da su ljudi, iako je Sjever bio pod teškim pritiskom oslobađanja robova, jedva poznavao ili razumio te "ljude s kojima je ona odrastala i živjela". Njoj se činilo da je demonizirana slika Južnjaka kao izrabljivačkih, nehumanih ljudi koji koriste brutalnu vlast nad robovima referenca iz "Čiča Tomine kolibe". Na to je gledala iz svog kuta, jer na plantaži njena oca, irskog doseljenika nije bilo zlostavljanja robova: "Prihvaćajući "Čiča Tominu kolibu" kao otkriće po važnosti odmah iza Biblije, Yankee žene su sve željele znati o psima krvosljednicima koje je svaki južnjak držao da bi pronašao odbjegle robove" kaže. Mnogo ih je manje zanimalo kako ti ljudi žive - pothranjeni, bolesni, goli i bosi, kako njihovi životi ne znače mnogo, kako ih tuku, siluju, prodaju kao stoku... Zamjeraju i prikaz glupe sluškinje u filmu pa sad pri prikazivanju na američkim televizijama idu i upozorenja. No, svejedno koje boje kože, ili je netko bedast ili nije, a po svemu sudeći, tvrde, Mitchell nije bila rasist i dala je sliku jednog vremena iz južnjačke perspektive koja se vrti oko razmažene Scarlett i njene ljubavi prema (krivom) muškarcu. Roman je to o životu i ljubavnoj opsesiji južnjačke ljepotice, koja će nakon izbijanja građanskog rata naučiti mnogo, mnogo toga.
Knjige trebaju umu
Kad Jon Snow pita lorda Tyrona Lannistera zašto mu je nos stalno u knjigama ovaj odgovara: "Moj brat ima svoj mač, kralj Robert ima svoj bojni čekić, a ja imam svoj um... a umu su potrebne knjige kao što mač treba brus želi li zadržati oštricu. Zato toliko čitam, Jon Snow." Riječi su to patuljka ugledne i moćne obitelji Lannister, djeteta koje je zbog sitnog rasta prezreno i koji koristi svoju inteligenciju kako bi prevladao predrasude s kojima se suočava. Njegova pamet dolazi i iz - knjiga. "Nikada nemoj zaboraviti", kaže, "što si, jer ostatak svijeta to sigurno neće zaboraviti. Nosi to poput štita i nikada to neće iskoristiti protiv tebe...!" Najmlađe dijete, prezren od oca, sestre i brata, probija se kroz život pameću. Jedan je od najomiljenijih likova iz serijala poznatog kao "Pjesma leda i vatre", možda još više nakon TV serije "Igra prijestolja". Prezreni i nevoljeni sin čija je majka umrla rađajući ga, nevoljeni brat, predmet ismijavanja, on banči, često je sarkastičan - to je njegov štit - ali je pametan, sposoban, obrazovan, a slaba su mu točka bogalji, nezakonita djeca i slomljene, potrgane stvari ( i ljudi). On je mnogo, mnogo je više nego što misle.... i knjiški je moljac.
Slika Doriana Greya – dvije u najmanju ruku čudne knjige
Slika Doriana Greya je zbog glavnog junaka uznemiravajući roman - ali predivno napisan i jedini roman sjajnog Oscara Wildea. Priča je to o prelijepom mladiću čiji portret želi naslikati slikar i tako kistom zauvijek zabilježiti tu ljepotu, jer, ljepota će nestati. No Dorian ne želi da njegova izblijedi, a zna i da mu izgled može pomoći da lakše dođe do nekih stvari. Mlad, savitljiv, neizgrađen upušta se u niz "pustolovina" iz kojih izlazi sve grublji i zločestiji. Iako tone u zlo i zločin, na licu mu nema promjena. No, nije više ni mladi ni lijep, i sa svakim novim zločinom na portretu se događaju strašne promjene. Mladi Dorian čita dvije knjige: prva je Huysmansov "A rebours" ili "Protiv prirode!, a druga je jedna od najneobičnijih mračnih i gotovo pa ludih djela, "Les Chants de Maldoror", "Maldororova pjevanja" koje potpisuje Comte de Lautréamont.
Oba su romana zanimljiva priča. Najpoznatiji roman francuskog pisca Jorisa-Karla Huysmansa, "À rebours" (Protiv protiv prirode ili Pogrešan put; 1884.) ozloglašen je primjer "dekadentne" književnosti. Jean Des Esseintes ekscentrični je povučeni, bolesni esteta, posljednji izdanak nekad moćne aristokratske obitelji. Nakon što je živio dekadentnim životom u buržoaskom Parizu 19. stoljeća, Des Esseintes se povlači u kuću na selu nedaleko Fontenaya. Namjerava provesti ostatak svojih dana u umjetničkom svijetu koji je sam stvorio. Prisjeća razuzdanosti i strasti svojih pariških dana, kuću napuni svojom kolekcijom umjetnina, najvažniji su mu reprinti slika Gustavea Moreaua, crteža Odilona Redona i gravure Jana Luykena koje mu "pomažu" da se prisjeti razuzdanosti i ljubavnih afera iz pariške prošlosti. Pokušava napraviti parfem pa posadi vrt otrovnog tropskog cvijeća. U jednoj od najnadrealističnijih epizoda knjige, ali i najpoznatijoj, stavi drago kamenje u oklop kornjače pa ta dodatna težina na leđima ubije sirotu životinju. Nakon što je pročitao Dickensove romane, Jean odluči otputovati u London, dok čeka vlak večera u engleskom restoranu u Parizu i oduševljen je sličnošću ljudi s njegovim predodžbama iz knjiga. Otkaže putovanje i vraća se kući, uvjeren da će ga čekati samo razočaranje nastavi li put. Na kraju mu se zdravlje uruši i mora se ili vratiti u Pariz ili će umrijeti... Ovo je skoro pa katalog estetskih ukusa neurotičnog Des Esseintesa, niz razmišljanja o književnosti, slikarstvu i religiji. Izazvao je roman i veliki skandal i postigao veliki komercijalni uspjeh, i važnije, ostao jako utjecajan roman. Ima najviše rasprava o zvuku, okusu i mirisima nego li ijedan (osim možda "Parfema" koji ima opise mirisa...)
Kad kažemo da je roman bio utjecajan nameće se pitanje: Može li knjiga promijeniti čovjeka?
Dorian ne misli da knjiga može nekoga zatrovati: "Što se tiče trovanja knjigom, to ne postoji. Umjetnost nema utjecaja na djelovanje. Uništava želju za djelovanjem. Izuzetno je sterilna. Knjige koje svijet naziva nemoralnima su knjige koje svijetu pokazuju vlastitu sramotu. To je sve". Čitanje latinskih djela koja je volio, djela koja su uglavnom sastavili biskupi i redovnici, odigralo je svoju ulogu. "Obavijen samostanskom atmosferom koja je bila namirisana opojnim mirisom tamjana, njegovi su živci postali prenapeti i, kroz asocijacije ideja, te su knjige, na kraju, potisnule sjećanja na njegov život kao mladog čovjeka, i vratio u središte pozornosti ta sjećanja na svoje djetinjstvo s ocem isusovcem." Dorian nije karakter. Mlad je i u dubini duše - pokvaren, gotovo pa gnjio. Tada je problem što čita i Lautréamonta, gotovo pa ga oponaša.
U čemu je problem s Lautréamontom?
Isidore-Lucien Ducasse ili Comte de Lautréamont ostavio je samo jedno djelo iza sebe. Čudna je i zagonetka figura francuske književnosti, zaboravljen pa onda "otkriven" od nadrealista na koje je imao veliki utjecaj. Rođen je 1846. u Montevideu, u Urugvaju – otac je bio francuski konzularni službenik, a majka je umrla kad je maleni imao ni godinu dana - biografi su nagađali i o epidemiji i o samoubojstvu. Isidore je od malena učio francuski, španjolski i engleski, a 1859. ga otac šalje u srednju školu u Francusku u Carski licej u Tarbesu. Kad nastavlja školovanje, upisao je politehnički fakultet, opčini ga grad, proučava pjesnike, odluči biti pisac. Živio je u "Intelektualnoj četvrti", u hotelu i intenzivno radio na prvom pjevanju "Les Chants de Maldoror", često odlazio u knjižnice i čitao romantičnu literaturu, ali i znanstvena djela i enciklopedije. Izdavač Léon Genonceaux opisao ga je kao "krupnog, tamnog, mladog čovjeka, golobradog, živahnog, urednog i marljivog", a pisao je "samo noću, sjedeći za svojim glasovirom, divlje deklamirajući dok je udarao po tipkama i udarao čekićem uvijek novi stihovi uz zvuke". Krajem 1868. mladić je objavio anonimno i o vlastitom trošku prvo pjevanje "Les Chants de Maldoror," knjižicu od 32 stranice. Želio je naći "pravog" izdavača i Belgijanac Albert Lacroix trebao je objaviti i Ducasseovih šest pjevanja. Knjiga je već bila tiskana kad se predomislio i odbio je distribuirati knjižarama: bojao se progona zbog blasfemije ili opscenosti. Ducasse je smatrao da je to zato što je "život u njemu oslikan preoštrim bojama". Kanio je napisati i djelo o dobru, ali je Napoleon III 1870. objavio rat Prusiji, a kad su ga zarobili Pariz je opkoljen, uvjeti života su se u Parizu naglo pogoršali, Ducasse je obolio od "loše groznice", neki misle od tuberkuloze i umro s 24 godine. Brzo su ga od straha od epidemije pokopali, pa premjestili, ali mu se danas ne zna grob. Ta je njegova knjiga, najblaže rečeno, mračna i opskurna, a kako se malo zna o piscu sve je poprimilo mitske razmjere. Znamo da je bio usamljen i otuđen, no nije djelovao mračno, no kao maturant je napisao ta mračna i mučna "Maldororova pjevanja", "Les Chants de Maldoror". Raspravlja se o njemu i djelu do danas: prvo, teško se može jasno odrediti je li to poema, roman, ili pak nešto treće; drugo, sigurno je jedno: to je mračna, teška, strašna knjiga; treće: ne može je svatko provariti. Zapravo, kako kažu, mi i dalje ne znamo što bismo s tim tekstom. Čitanje vas uvlači vas u koloplet užasa pa ne čudi da je Doriana, mladog neiskusnog i bahatog, ta knjiga potpuno opčinila ii izbacila iz "ljudske orbite" u onu zla. Lautréamontov junak i alter ego Maldoror luta svijetom koji ga ne prihvaća, muče ga misli i vizije, počinja razna perverzno maštovita nedjela jer će se preko te potpune pobune osvetiti Bogu apoteozom zla. Spominje osamdeset i pet životinja, od morskog psa do uši, pokazuje agresivnu, sadističku žestinu i doživljavaju fantastične preobrazbe - uš postaje tako velika da može smrviti čovjeka, Maldoror se usred oluje sparuje sa ženkom morskog psa ili se pretvara u golemog odvratnog polipa. Ravnodušan prema ljudskim problemima, Maldoror vas salijeće svojim napadima na čovjeka. Malo je on pripovjedač, malo gleda sa strane; rečenice su duge, često zbunjuje, ponekad se izravno obraća čitatelju, ismijava ga ili jednostavno prepričava što se dogodilo do tada i upozorava vas da ne čitate: "Nije u redu da svatko čita stranice koje slijede; samo će nekolicina moći nekažnjeno uživati u ovom gorkom plodu. Stoga, klonule duše, okrenite se i vratite se prije nego što prodrete dalje u takve neistražene, opasne pustoši." Čini se da je djelo neuređeno, da neiskusan skače, ili je pak to roman toka svijesti....ali stvorio je svakako jedinstven komad... nečega. Zato, kad čitate Wildea, jasno vam je da je Dorian izmučen (i opčinjen) tim jezivim slikama iz knjige i da ih zapravo kopira... ne sve, ali on tone u zločin i bezumlje... I kad čitate "Sliku Doriana Graya" imate osjećaj da je to roman koji ne želite ni taknuti jer Wilde sjajno opisuje raspad duše tog prekrasnog, ali pokvarenog mladića...
Anne od Zelenih zabata
Anne Shirley crvenokoso je siroče koje napokon netko želi usvojiti, ili barem udomiti, pa sa zebnjom u srcu, ali i nadom, putuje k udomiteljima na farmu. Po nju na kolodvor dolazi Matthew Cuthbert, "stari dečko" koji živi na farmi sa svojom sestrom, također neudatom. No ono što Ann ne zna, oduševljena krajolikom, ali i prilikom, je da su tražili dječaka koji bi im mogao pomoći na farmi. To joj jasno daje na znanje oštra Marilla. Ali, u srce brata i sestre malena će se brzo uvući. Ona je radoznala, tvrdoglava temperamentna djevojčica, mašta joj radi "sto na sat" i - obožava čitati. Čita "Jane Eyre", Dickensove "Pickwickovce", "Damu od Shalotta" lorda Tennysona, " Frankensteina" Mary Shelley, "Ben-Hura" Lewa Wallacea... I sanja da postane učiteljica..
Studentica književnosti uranja u Jazz Age
Romantičan i duhovit, svoj je prvi roman F. Scott Fitzgerald napisao s 23 godine. Poluautobiografska priča o zgodnoj, ideala punoj studentici s Princetona Amory Blaine koja se bavi književnošću i upušta u niz avantura s "flappericama" odmah je dobila pohvale kritičara. Roman je katapultirao Fitzgeralda do trenutne slave i postao je senzacija, dobro poznato ime. Život mladih, bezbrižnih Amerikanaca u zoru tzv. Jazz Agea, Doba jazza, roman istražuje temu ljubavi iskrivljene pohlepom i traženjem statusa. Naslov je Fitzgerald uzeo iz stiha pjesme "Tiare Tahiti" Ruperta Brookea. U romanu gotovo da možemo pronaći more klasika. Spominju se "Male žene, Tolstojeve "Kreutzer Sonata" i "Anna Karenjina", roman "Arsene Lupin" Edgara Jepsona, "Pad kuće Usherovih", "Gavran" i "Annabel Lee" E. A. Poea, Kiplingovi "Gunga Dina" i zbirka pjesama, Doyleov "Sir Nigel" i "Bijelo društvo", "Arapske noći" R. L. Stevensona, "Dombey i sin" Dickensa,"Slika Doriana Graya" Oscara Wildea. Pričaju o pjesmama Johna Keatsa i Verlainea, pa je tu i "Novi Machiavelli" i "Joan i Peter" H. G. Wellsa, Joyceov "Portret umjetnika kao mladića"; "Jennie Gerhardt" Theodorea Dreisera, a čita se i "Don Juan" Lorda Byrona, Goetheov "Faust", pjesme Browninga, Shakespeareovi soneti... Tu su i Daudet, G. K. Chesterton, Joseph Conrad, G. B. Shaw, poezija Tennysona i Miltona, J. M. Barrie, W. B. Yeats, J. K. Huysmans, Théophile Gautier, François Rabelais, Giovanni Boccaccio, O. Henry, Percy Bysshe Shelley, John Galsworthy... katalog književnosti.
Djevojčica čije čitanje spašava stvar
Pametna djevojčica dio je slavnog trojca – i dok s Harryjem i Ronom upada u razne nevolje, knjige koje čita i te kako im pomažu. Ona kao da zna sve ključeve, zagonetke, tajne i činjenice. Stalno nosi knjižurine, pa tako jednom kaže kako je tu uzela iz knjižnice prije nekoliko tjedana "da si malo čita u miru..." - u naručju drži ogromnu knjigu. To Ron naravno, prokomentira, ali ubrzo shvati da je Hermione koju je držao štrebericom pametna i genijalna djevojčica. I ne samo to... odana je prijateljica, hrabra i srčana, razborita, bori se za prava potlačenih kućnih elfova, empatična je, ali kad zatreba i oštra, jer onaj šamar kojeg prilijepi Dracu... a kako nije odrasla u svijetu čarobnjaka čita i "Bajke barda Beedlea, omiljenu knjigu malih čarobnjaka.
Ljubav u vrijeme jedne revolucije, vlak i Anna
Roman Milana Kundere objavljen 1982. kronika je života četiri protagonista i jednog psa kroz Praško proljeće u tadašnjoj Čehoslovačkoj. Kad Tereza sreće Tomasa ima teški kovčeg i roman 'Anne Karenjine' Leva Tolstoja. No, misli da je to kasnije Tomasu dalo krivu sliku, ta knjiga... Tereza je u Tomasov život došla kroz željezničku stanicu što je motiv iz "Anne Karenjine". Početak i kraj priče Tomaša i Tereze podsjećaju na priču Anne i Vronskog. Ovaj češki par usred revolucije čak je svom psu dao ime Karenin iako je ženka… Tereza razmišlja o Anni Karenjinoj - na početku romana koji je Tereza držala ispod ruke kad je išla posjetiti Tomasa, Anna susreće Vronskog u čudnim okolnostima: na željezničkoj su stanici kad nekoga pregazi vlak. Na kraju romana još je jedna smrt pod vlakom. Simetrična kompozicija - isti je motiv na početku i na kraju - može se činiti "kao u romanu" no samo zato što se u ljudskim životima događaju nevjerojatne stvari... Jer, znamo, "sve su sretne obitelji slične, a svaka nesretna obitelj nesretna je na svoj način".
Nadarena djevojčica, mala genijalka
Ona je pravi knjiški moljac. Matilda je pametna djevojčica s ispodprosječnim roditeljima. Ne vadi nosić iz knjiga pa je popis impresivan - "Tajni vrt", Dickensonova "Velika očekivanja", "Nicholasa Nicklebyja" i "Olivera Twista", "Jane Eyre", "Ponos i predrasude", "Tess iz porodice D’Urberville", H. G. Wellsova "Nevidljivog čovjeka", a pročitala je i romane i zbirke, serije knjiga: "Starac i more", "Krik i bijes", "Plodove gnjeva", "Životinjsku farmu", Steinbeckov "Crveni poni" je tu kao i cijela serija o Narniji i Kiplingovoga "Kima" te njegove (Just So Stories) fenomenalne priče.
Život iznad knjižare u gradu sjena
Maleni Daniel odrasta okružen knjigama – živi iznad obiteljske knjižare u Barceloni. Kad ima deset godina, otac ga odvede na Groblje zaboravljenih knjiga i ima pravo odabrati jednu knjigu i o njoj mora brinuti. Privuče ga "Sjena vjetra" Juliána Caraxa. No nitko ne zna tko je Carax i je li napisao još koji roman. Daniel krene u potragu i otkrije mnoge tajne, pronađe ljubav, prijatelja za život i cijelu paletu likova... svaki ima neku sjenu u sebi i sve je nekako povezano s tajanstvenim piscem i njegovim romanom.... Knjiga ne postoji, ali knjižara, to čudesno mjesto na kojem spremaju zaboravljene knjige u Barceloni izazvala je nakon romana turističke ophodnje. Možda se svatko nada da će otkriti ulaz u Groblje zaboravljenih knjiga... Roman o knjigama, čitanju, ljubavi, mržnji, osveti, prepuna tajni - i sjenama - prava čarolija, punokrvni roman kakav se danas rijetko sreće.
Beskrajna ljubav prema knjigama
"Ako nikada niste proveli cijela poslijepodneva s, od uzbuđenja, zacrvenjenim ušima i raščupanom kosom, zaboravljajući svijet oko sebe uz knjigu, zaboravljajući hladnoću i glad... Ako nikada niste krišom čitali ispod posteljine sa svjetiljkom, jer je vaš otac ili majka ili neka druga dobronamjerna osoba ugasila lampu jer je vrijeme za spavanje a morate ustati rano... Ako nikada niste lili gorke suze jer je prekrasna priča došla kraju i morate se oprostiti od likova s kojima ste dijelili toliko avantura, koje ste voljeli i kojima ste se divili, kojima ste se nadali i bojali ih, bez čijeg društva život izgleda prazan i besmislen... Ako takve stvari nisu bile dio vašeg vlastitog iskustva, vjerojatno nećete razumjeti što je Bastian sljedeće učinio." Bastian Balthasar Bux bježi pred dječacima koji ga zlostavljaju i slučajno u jednom antikvarijatu nalazi knjigu "Priča bez kraja". Sakrije se na školskom tavanu pa čitajući knjigu uranja u zemlju Fantaziju... On je malen, plašljiv no možda je on to "ljudsko dijete" koje može spasiti Fantaziju?
Prvi utisci
Na početku romana "Ponos i predrasude" Elizabeth Bennet čita knjigu pod naslovom "Prvi dojmovi". To je "uskršnje jaje" jer je to bio prvi, "radni" naslov za slavni roman koji je kasnije "prekršten" u "Ponos i predrasude". Elizabeth voli čitati i često je s knjigom u ruci što Gospodin Darcy i te kako primijeti jer i on voli i cijeni knjige.
Jane Austen čitalačke navike junaka pametno koristi...
Knjige su posvuda u romanu, a Jane koristi izbor knjiga i navike čitanja svojih likova kako bi pokazala kakvi su oni. Površan i priglup g. Collins ustuknuo je tako pri pogledu na knjigu iz knjižnice i odlučno izjavio kako "nikada ne čita romane, ali čita proznu knjigu o ponašanju. ("Fordyceove propovijedi"). Čita nerazborito, ne "pokupi" baš ništa, nijednu mudrost. Pun je floskula, citata i zapravo ne razumije što čita. Saznajemo da je on sin "škrtog i nepismenog" oca i da je "mnogo prikladniji za hodača nego li za čitača." Austen to koristi kako bi vješto pomogla u oslikavanju lika gospodina Collinsa, male ulizice, priglupog čovjeka koji se laskanjem probija kroz život.
Elizabeth, kao i njen otac, mnogo čitaju. Gospodin Bennet se od problema povlači - u knjige. Ne spominju se konkretni naslovi, no znamo kako se ponaša prema knjigama – s mnogo ljubavi. Njegova je knjižnica njegovo svetište, utjeha u nesretnom braku, najvažnije mjesto u domu (i životu): "U svojoj je knjižnici uvijek bio siguran u razonodu i spokoj; i iako je bio spreman, kako je rekao Elizabeth, susresti se s ludošću i uobraženošću u svakoj drugoj sobi u kući, bio je naviknut da ondje bude slobodan." Ali se on odlučno zabarikadira u svoju knjižnicu i skriva od života i odgovornosti prema obitelji. On je pametan čovjek, načitan, ali imanje će pripasti rođaku jer nije dobio sina i nije ni razmišljao o štednji. Ne udaju li se djevojke njihova je sudbina mračna. G. Bennet se osjeća najbližim kćeri koja je najbistrija i po umu najsličnija njemu - Elizabeth, no ona je svjesna da je otac, koliko god bio dobar prema njoj, sarkastičan prema svojoj ženi kojoj nije uspio proširiti um – oženio se njome jer je bila lijepa – a ni na druge kćeri nema neki utjecaj. Kako zapravo nijedna od kćeri Bennet nije imala formalno školovanje jer se djevojke trebaju samo dobro udati, Lizzie čita. Doduše, rekla je Lady Catherine da ih se ohrabrivalo da čitaju i da su mogle dobiti bilo koje učitelje koje su željele, no jasno je da su to željele Jane i Lizzie, manje Lydia ili Kitty. Mary koja nije najbistrija, čita uglavnom religiozne tekstove poput "Propovijedi mladim ženama" iz 1766., tada popularne "Fordyceove propovijedi", dvotomni zbornik propovijedi koje je sastavio James Fordyce, škotski svećenik. Kao i g. Collins.
A što čita Darcy? Ne znamo točno, ali Jane nam pokazuje kakva je gđica Bingley koja oponaša Darcyja dok čita: "Darcy je uzeo knjigu; gospođica Bingley učinila je isto." Ona promatra što Darcy radi, gleda ga kako čita, na kojoj je stranici i zapitkuje ga... zapravo ga ometa u čitanju. On odgovara kratko i nastavlja čitati. Na kraju, "prilično iscrpljena pokušajem da se zabavi vlastitom knjigom koju je odabrala samo zato što je bio drugi svezak knjige koju je on čitao, snažno je zijevnula i rekla: "Kako je ugodno provesti večer na ovaj način! Izjavljujem da nema većeg užitka od čitanja! Koliko prije se čovjek umori od svega nego li od knjige! Kad budem imala vlastitu kuću, bit ću jadna ne budem li imala izvrsnu knjižnicu." Koja je bila knjiga? Ne znamo, možda roman? U to vrijeme su romani, naime, često objavljivani u tri toma. Darcy ostaje "nefleksibilno studiozan" kad gđica Bingley hoda kako bi pokušala privući njegovu pozornost, što se ne čini kao da čitanje "lagani roman". Možda je čitao Samuela Johnsona, Austenina omiljenog pisca koji je bio jedna od najvećih ličnosti engleske književnosti, pjesnik, esejist, biograf, leksikograf i književni kritičar, poznat po dosjetljivosti i dopadljivom proznom stilu, i po aforizmima. On je i najcitiraniji britanski pisac iza Shakespearea i smatra se jednom od najznamenitijih ličnosti Britanije 18. stoljeća. Austen je čitala i romane Marije Edgeworth, pjesme Williama Cowpera.
Darcy u razgovoru otkriva više o sebi kao čovjeku koji čita. Kad se u Netherfield, g. Hurst iznenadi kada otkrije da Elizabeth više voli čitati nego li kartati, gđica Bingley skoči kako bi svoju suparnicu ponizila: "Gospođica Eliza Bennet," rekla je gospođica Bingley, "prezire karte. Ona je sjajna čitateljica i ništa drugo je ne veseli." Lizzie smireno odgovara: "Ne zaslužujem ni takvu pohvalu ni takvu osudu. Nisam dobar čitač, a uživam u mnogim stvarima." Darcyjeva knjižnica je krasna no on kaže "treba biti dobra kad su je stvarale mnoge generacije".
Znamo i da Fanny Price (Mansfield Park) čita knjige o putovanjima po Kini ili pjesnike, a Ann Elliot (Uvjeravanja) čita i pjesnike pa o tome razgovara s nesretnim kapetanom Benwickom koji tugu utapa u beskrajnom čitanju poezije. Nasukani kapetan slomljenog srca je znalac - jesu li Marmion (Waltera Scotta) ili Gospa od jezera (Scott) trebali biti preferirani, i kako su rangirane Byronove pjesme "Giaour" i "Nevjesta iz Abydosa", i štoviše, kako se Giaour treba izgovarati. Pokazalo se da je intimno upoznat sa svim najnježnijim pjesmama jednog pjesnika. No tu je i ona sjajna rečenica kad on kaže kako je nestalnost ženske ljubavi opjevana u književnosti, na što britka Anne odgovara, da, ali su o tome pisali samo muškarci.
Na kaju Benwick s jednom djevojkom pronalazi sreću – ona mu donosi radost, a on je "nauči da cijeni Lorda Byrona i Sir Waltera Scotta".
Catherine Moreland (Opatija Northanger) voli "strašne" romane, gotičke, zbog čega joj mašta radi sto na sat pa joj pada svašta na pamet. I Henry Tilney strastveno govori o svom čitanju: "Pročitao sam sva djela gospođe Radcliffe, i većinu njih s velikim zadovoljstvom. "Udolphove misterije", kad sam jednom započeo, nisam mogao ispustiti iz ruku; sjećam se da sam to završio za dva dana — kosa mi se cijelo vrijeme dizala na glavi". Roman Ann Radcliffe "Misterije Udolpha" u četiri toma bilo je jako popularan: junakinja Emily St. Aubert trpi nesreću za nesrećom - smrt majke i oca, nadnaravne strahote u sumornom dvorcu i spletke talijanskog razbojnika. Važan jer je arhetipski gotički roman, a Catherine dolazi vidjeti prijatelje i poznanike kao gotičke zlikovce i žrtve, sa zabavnim rezultatima. Spominje se i "Belinda" Marije Edgeworth, najkontroverznija knjiga (zbog međurasnog braka, Engleskinje i Kreolca) autorice koja je bila jedna od prvih pera realista u dječjoj književnosti, i značajna je za evoluciju romana u Europi. Jane je baš dobro birala knjige.
